Ponedeljak, 21.02.2005.

10:28

Madrid: human u svojoj grandioznosti

Grad u kome je vekovima na snazi kraljevski ukaz da se uz pivo ima služiti meze, e da se ne bi podanici previše napili, pa sam, onda, uz kriglu jednom dobio neku salaticu od školjki, rakova, sira, praške šunke, paprike i krastvaca, a drugi put paštetu, rekao bih, od čvaraka, grad u kome mera za žestoko piće nije ni 0,3 ni 0,5 – nego dok ne kažeš „dosta“, grad u kome kada prvi put vidiš neku iz lanca radnji „Museo de Jamon“ – pomisliš da je stvarno u pitanju muzej šunke, jer svi oni pomalo dlakavi papci svakoj od njih daju neku vrstu estetske autentičnosti, naročito imajući u vidu da se da naći i po koja jagnjeća osušena pršutica, ne bi ni morao tako spektakularno da izgleda kao što izgleda Madrid, da čovek pomisli da je to možda i najlepši grad koji je video. Piše Nebojša Spajić

Default images

Priznajem, u Barseloni, koja, kažu, zasenjuje Madrid, nisam nikad bio, u Madridu – samo tri dana, i to poslom, pa je utisak krajnje površan, ličan i zasnovan na nedovoljno znanja i još manje vremena, ali – kad već ne mogu stoga da tvrdim da je to najlepši grad u kome sam bio – mogu makar da kažem da je to grad koji je na mene ostavio najpovoljniji prvi utisak.

Madrid ima lepotu, čak i glamur Pariza – a nema njegovu odbijajuću pretencioznost. Ima skriveni život Berlina – ali se taj život lako nalazi. Vrevu Rima – mada ne i njegovu nervozu. Dostojanstvo Londona – bez hladnoće. Autor bi mogao da se zabavlja ovakvim poređenjima, pa da pronađe neku reč i na temu lepote Madrida spram kakve osobine Amsterdama, Njujorka, Praga, Atine – ali ne bi uspeo da dočara sliku tog grada, jer uz sve to – u Madridu se oseti nešto autentično, tamošnje.

Iznenadna otkrića

Ne poznajući Španiju, ali poznajući pomalo Servantesa, Lope de Vegu, Velaskesa, Goju, Gaudija, Lorku, Dalija, Pikasa, Miroa, Bunjuela ili Almodovara, a što da ne i Real ili Atletiko, sećajući se pomalo istorije, španskih kraljeva i njihovih osvajanja, plovidbi, kapetana i osvajača, kontinenta nad kojim je Španija preuzela kontrolu i ostala duhovni, civilizacijski, društveni i kulturni model, posetilac može da shvati da je sva ta veličina potekla iz tog grada, sa tih ulica i trgova, velikih i malih, uzavrelih i samotnih, trgovačkih i luksuznih, trgova koji se neočekivano pojavljuju na kakvom ćošku nekog sokaka, sa elegantnim građevinama 19. veka, ili raskošnom gotskom crkvom, svejedno, koji se potom razlivaju u nove ulice ili glamurozne bulevare na kojima puca pogled na fontane, trijumfalne kapije i palate, ali – zadivljen toliko raznolikim bogatstvom, ostaje ipak začuđen nekom vrstom svakodnevice, normalnosti, srdačnosti i prostodušnosti i ljudi, i grada, uprkos sopstvenoj ogromnosti.

Ili – u tako kratkom roku, nužno je odlučiti se – u Prado ili Muzej kraljice Sofije. Gernika ili Goja i Velaskes. I onda, ko zna zašto – ’ajd’ u Prado, mada su muzeji svojom umrtvljenošću i okoštalošću odavno dojadili. Toliko da čovek zaboravi šta se u kom nalazi. Pa se pomalo iznenadi da vidi toliko Rubensa i još koječega, ali onda – natrči na sopstvenu omiljenu sliuku, toliko voljenu da je u mladosti čak imao posterčinu od dva kvadrata, sa reprodukcijom te slike. Bošova soba! Tamo i jedan Brojglej, jedan omiljeni autoportret, dva-tri draga triptiha i – „Vrt uživanja“. Remek delo nad remek delima, u svim svojim fantazmogoričnim detaljima i haotičnoj harmoniji celine. I taman posle dobranog posmatranja, prilaženja i udaljavanja, komentar koji je sa pravom dozom ironije trgao posmatrača. Naravno, to je moguće samo od američkih turista. Kaže on njoj: „Vidi, ove kule u plamenu kao da su uzete iz Gospodara prstenova!“. Najlepše od svega jeste, što on, naravno, zna šta je čemu prethodilo, ali ipak – nekako nije toga svestan, nekako – u njegovoj recepciji ide prvo film „Gospodar prstenova“, pa Bošov „Vrt uživanja“. Iznenadiće se ako ikad otkrije Tolkina.
Na stranu luksuzni bulevari sa firmiranim radnjama, ali i radnjicama sa peruanskim ili argentinskim rukotvorinama, novi deo Madrida ili kraljevski parkovi – u tako kratkom vremenu samo se moglo naslutiti da postoji i ta lepota, i taj deo bogatstva. Ili, gastronomska uživanja – jedna marinirana jarebica, kao glavno jelo posle paštete od guščije džigerice, opravdala je očekivanja, a za vino koje je išlo uz to, naravno, nije ni bilo potrebe za brigu. Sir iz Manče, umesto deserta – pominje ga negde, sigurno, i Sančo Pansa. Neobično – žestokih apertitiva nemaju – piju ili sangriju, ili vermut, imaju i neki lep, nije sladak, a često uzmu i malu čašu zaista ledenog, točenog laganog piva kao aperitiv.

Sve u svemu, vredi otići na duže, da se proveri da li je prvi utisak ispravan – pod uslovom da se sve to još lepo uporedi sa Barselonom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Podeli: