Povratak iz Haaga

Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je svjetsku književnost i sociologiju, a duži vremenski period radila je kao novinarka Starta i Danasa. Njena prva zbirka eseja Smrtni grijesi feminizma objavljena je 1984. dok je svoj prvi roman Hologrami straha publikovala tri godine poslije. Stekla je status vodeće hrvatske spisateljice, a zbog neslaganja sa HDZ-ovom nacionalističkom politikom devedesetih je bila persona non grata u Hrvatskoj. Slavenka Drakulić piše za najuglednije američke i evropske listove, pri čemu se njena nova knjiga Oni ne bi ni mrava zgazili (Feral Tribune), čija je tema psihološki profil haških optuženika, pojavljuje u engleskom izvorniku i u prijevodima na nekoliko svjetskih jezika.

LAKO JE REĆI DA SU ZLOČINCI MONSTRUMI

Oni ne bi ni mrava zgazili Vaša je treća knjiga o ratu. Zašto ne prestajete razmišljati i pisati o ovoj temi, te šta Vas je potaklo da odete u Haag i napišete knjigu iz perspektive ratnih zločinaca pokušavajući razumjeti zašto su ubijali, protjerivali i silovali?

Rat je, nažalost, najveći i najstrašniji događaj koji je obilježio život moje generacije. Nije lako prestati razmišljati o toj temi. Postoji u čovjeku potreba da artikulira stvarnost oko sebe i ja nisam izuzetak. Nakon što sam godinama pisala o ratu iz perspektive žrtve, zanimalo me tko su počinitelji. Odlazak u Haag bio je logičan izbor. Tamo čovjek ima priliku suočiti se s počiniteljima zločina – naravno, u dvorani u kojoj se odvija suđenje. Ali, nije me na to navela samo obična znatiželja. Suočiti se sa ratnim zločincima važno je zbog toga da razumijemo tko su ti ljudi, kako su postali zločinci.

Na jednom mjestu kažete: Deset sam godina pokušavala shvatiti i drugima objasniti razloge za rat. Kako sada, nakon svega, sami sebi objašnjavate početak rata na prostorima bivše Jugoslavije?

Brojni su elementi važni za početak rata, od dolaska na vlast Slobodana Miloševića, prevladavanja nacionalističke ideologije, ekonomske krize i pada komunizma. Ja, naravno, nisam stručnjak, no čini mi se da se početak rata poklopio sa padom komunizma ne samo kao političkog sistema nego i sistema vrijednosti. Nastao je vakuum, svugdje, u cijelom komunističkom dijelu svijeta. Jugoslavija je imala tu nesreću da nije imala ljude pripremljene za demokratski oblik vlasti, poput Poljske, Čehoslovačke ili Mađarske. Mi smo, u usporedbi s njima, bili pravi vjernici, mi smo u komunizam vjerovali i nismo se pripremali za njegov pad – osim možda Slovenaca. I u taj vakuum uletjeli su nacionalisti, oni su bili najbrži, najbolje organizirani i neizmjerno su profitirali od općeg osjećaja nesigurnosti. Odjednom je izgledalo kao da će nas nacionalna država spasiti – vidjeli smo što se dogodilo.

Pokušavajući da razumijete šta je naizgled obične ljude pretvorilo u ratne zločince zaključujete da to nije neko apstraktno zlo u njima, nego splet okolnosti. Da li to znači da su oni, sa izuzetkom patoloških slučajeva, ljudi kao Vi i ja? Da li je, recimo, general Radislav Krstić, jedan od onih koji su odgovorni sa smrt osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici, zaista samo slabić koji se nije mogao suprotstaviti nadređenima?

Najjednostavnije je, dakako, reći da su ratni zločinci monstrumi, čudovišta, bolesnici, patološki slučajevi. Ima i takvih, ali vrlo mali broj. Međutim, takvim načinom razmišljanja se mi, obični ljudi, branimo od mogućnosti da i sami to postanemo. Štoviše, većina ljudi odbija prihvatiti mogućnost da su ti kriminalci bili normalni ljudi i da su ih okolnosti učinile ubojicama. Jer to znači da nitko ne može garantirati da se njemu samome takvo što ne bi moglo dogoditi. Uopće, najgore s tim zaključkom o \"banalnosti zla\", odnosno zlu u običnim ljudima, jest spoznaja da čovjek ne poznaje sebe.

U knjizi Kao da me nema bavili ste se temom silovanih žena: kako Vam je kao ženi bilo pisati o toj potresnoj temi, u kojoj mjeri ste se mogli identificirati sa žrtvama i kako ste uspjevali pisati djelo na osnovu tuđeg tragičnog iskustva?

Zanimljivo je to Vaše pitanje da li je moguće pisati na osnovu tuđeg iskustva. Znači li to da bi pisci trebali pisati samo na osnovu vlastitog iskustva? Znamo, naravno, da u literaturi to nije slučaj. Međutim, kad se radi o stvarnim događajima, onda ispada da o tome trebaju pisati oni koji su to i doživjeli – u ovom slučaju silovane žene. Kao da žrtve jedine imaju na to moralno pravo. Možda je to tako, međutim, doživljaj sam, silovanje ili bilo što drugo, ne garantira da će osoba biti sposobna pisati o tome. Štoviše, meni se baš čini da je vrlo teško pisati na osnovu osobnog iskustva. Sposobnost literarnog izražavanja, naime, nema veze s iskustvom. Vi ne morate doživjeti baš ništa da biste to mogli uvjerljivo opisati: dovoljno je imati mašte i talenta. Uzmite Dostojevskog ili Tolstoja – kad bi se njihovo pisanje temeljilo na njihovim doživljajima, mi bismo bili bez njihove literature. Što se romana Kao da me nema tiče, naravno da sam razgovarala sa ženama i čitala njihova svjedočenja, sve do čega sam mogla doći. Ideja za roman proizašla je iz činjenice da sam, čitajući svjedočanstva, primijetila da te žene nikada ne govore o svojim osjećajima. One precizno opisuju okolnosti u kojima se silovanje dogodilo, ali nikada ne govore o sebi, o tome što su mislile ili osjećale. Psiholozi kažu da je to normalno, jer govoreći o svojim osjećajima morale bi ih ponovo proživjeti.

U HAAGU OTKRIVAMO ISTINU O RATU

U eseju Momci su se samo zabavljali za trojicu osuđenih silovatelja kažete: Zločini koje su počinili trojica iz Foče u njihovim očima niti ne izgledaju kao zločini. Pogotovo što tamo odakle su oni, muškarci i vlastite žene vide kao radne životinje. Mislite li kada velite \"tamo dakle su oni\" na Foču, općenito BiH ili na socijalni sloj kojem pripadaju i nije li takvo mišljenje prilično opasan stereotip?

Pa meni bi bilo drago kad bi to bio samo stereotip o položaju žena na Balkanu. Ali u svakom stereotipu ima bar mrvica istine, pa tako i u ovome, s tim da se Balkan po tome ne razlikuje od bilo koje patrijarhalne kulture. A i rat je to pokazao. Silovanja naravno nemaju veze sa seksualnošću, radi se o demonstraciji moći i – u slučaju masovnih silovanja – o zastrašivanju stanovništva. Iz tog suđenja trojki iz Foče bilo je vidljivo da oni svoj zločin ne shvaćaju ozbiljno, kao zločin. Imala sam dojam da su bili začuđeni presudama. To naravno proizlazi iz položaja žene u našoj kulturi u kojoj se za silovanje rijetko kada dobije više od godinu-dvije zatvora a žene su, ipak, još uvijek po mnogo čemu, bića drugog reda.

Govoreći o ubistvu haškog svjedoka Milana Levara koji se usudio da pred sudom govori protiv \"svojih\" oslikavate mračnu atmosferu u Gospiću: strah od odudaranja, međusobne ucjene, stanje bez izlaza i mogućnosti promjena. Da li je slika ovog gradića metafora cijele Hrvatske?

Slučaj Milana Levara je u prvom redu poraz hrvatske javnosti, a zatim poraz hrvatskog pravosuđa. Nažalost, njegov je slučaj i metafora za hrvatsko društvo jer – vjerovali ili ne – njegov ubojica još uvijek nije pronađen. Mi se kao društvo očito nismo u stanju uhvatiti u koštac sa problemima proizašlim iz rata, sa ratnim zločinima počinjenim od hrvatske vojske, sa lažima kojima su nas hranili čitavo desetljeće. Eto, u tome je problem: još uvijek se nitko u Hrvatskoj ne usuđuje iznijeti istinu o ratu, mi to radije prepuštamo Haagu.

Kako nakon petomjesečnog boravka u Haagu ocjenjujete rad Tribunala, te koliko ovu međunarodnu instituciju smatrate učinkovitom?

Mislim da, kada govorimo o učinkovitosti Tribunala, u prvom redu moramo voditi računa o tome zašto je Haag uopće osnovan. Zato jer mi sami nismo sposobni i čak ne želimo suditi svojim ratnim zločincima. Hrvati, naprimjer, misle da njihovi vojnici uopće nisu počinili ratne zločine zbog toga jer su vodili obrambeni rat. Dakle, da je po nama, tih suđenja nikada ne bi bilo. A to se vidi i po pet slučajeva do sada viđenih u Hrvatskoj – u četiri slučaja optuženici za ratne zločine su oslobođeni. Drugim riječima, da nema Haaga, ne samo da ne bi bilo suđenja nego niti istine o ratu. Tu bi istinu po svoj prilici morala otkriti neka nova generacija za dvadeset ili trideset godina.

PLAŠIM SE NOVE VLASTI U HRVATSKOJ

Da li razmišljate o definitivnom povratku u Hrvatsku i smatrate li da je era u kojoj ste u vlastitoj domovini bili anatemisani konačno završena?

Ja, zapravo, nikada nisam otišla iz Hrvatske. Moj rad nije bio vidljiv jer sam bila prognana iz hrvatske kulture, ali ja sam fizički bila tamo sve ove godine. A što se tiče povratka, vidim da povratka nema, ni za mene ni za moje kolege. Nije stvar u tome da nam nitko ne nudi posao, niti mi to očekujemo. Stvari su daleko suptilnije. Kada ste jednom izgurani iz tog prostora kulture, onda u stvari nestajete i iz povijesti. U međuvremenu odrastaju neki novi klinci koji ili nemaju pojma tko ste, ili ste svedeni na stereotip \"vještice iz Rija\" ili vas naprosto prešućuju, ignoriraju, jer se piše nova povijest. Zaboravljeni, izbrisani, izgurani, ignorirani, nazovite to kako hoćete, ali vas nema. Mislim, iako mi se knjige ponovo objavljuju – upravo je izašla ova kod Ferala kao i prvi dio odabranih djela, četiri romana u izdanju Profila – svejedno imam osjećaj kao da ne postojim. A sada, s novom vlašću, na sunce će ponovo izmiliti ljudi koji su se morali povući u vrijeme SDP vlasti, ponovo će imati moć u medijima. Bojim se da ćemo ponovo slušati iste stvari, istu ideologiju, istu propagandu. Ja, dakle, nisam optimist. Ni u kom pogledu.

Prije dvadesetak godina od nekih književnih kritičara se moglo čuti da je Vaša, kao i cjelokupna ženska književnost, zapravo \"kuhinjska\". Vaš boravak u Haagu još jedan je od brojnih dokaza da je ženska književnost odavno prevazišla prostor kuhinje. Šta Vi danas podrazumijevate pod pojmovima \"ženska književnost\" i \"žensko pismo\"?

Nekada mi je taj pridjev \"kuhinjska književnost\" bio mrzak, ali danas mi se sviđa. Na koncu, to je književnost stvarno napisana u kuhinji i za kuhinju u smislu da su je pisale i čitale žene. Danas se izrazi \"ženska književnost\" i \"žensko pismo\" odnose na književnost od prije petnaestak godina. A s druge strane imate fenomen da mlade žene pišu sve više – i to sve više o svojim problemima ne obazirući se na muške literarne uzore. Duhovite su, često površne i trivijalne. A kako su preko sedamdeset posto kupaca knjiga žene, tako ove spisateljice imaju izuzetnog uspjeha. Gotovo da se radi o socijalnom fenomenu. Pa iako se ne bi moglo reći da navala mladih spisateljica znači i navalu dobre literature, mislim da će se s vremenom i to dogoditi. Ja im vjerujem