The Last Ghost Train Home je album o Sidneju koji zvuči kao da je album o Nebraski, ili Sijetlu. Njegov autor, kao i u nadnaslovu prozvani, oseća potrebu da dokumentuje ono što svakoj administraciji promakne da učini- neostvarene snove, sećanja i zaboravljene, tugu na kojoj se prašina skorila kao na starom kaputu. Sam Peter Keyes izgleda tek malo više kao prodavac tepiha u odnosu na, recimo, Kurta Wagnera.
The Last Ghost Train Home je inspirisan beskućnicima koji se na sidnejskoj glavnoj stanici u kasnim popodnevnim satima guraju u dugim redovima za vozove u raznim smerovima. Većina putnika nađe svoj. Oni koji ostaju, po Keyesu, čekaju taj, nedolazeći
ghost train da ih vrati kući. Kući koje odavno više nema.
The Last Ghost Train je album koji sam zavoleo zbog toga što Perryjev glas zrači istom mešavinom optimizma i oporosti kao i Springsteenov. Uhvaćeni trenutak je ono što mami suzu, ali u odnosu na večnost njega se najlakše odreći... Svaka Perryjeva pesma je priča o Sidneju, ili o njemu i Sidneju, prepuna referenci na ljude i mesta koji su sagradili njegovo detinjstvo i, kasnije, njega samoga. Joe Strummer i John Satler, ragbi igrač koji je svoj tim doveo do pobede igrajući celu utakmicu sa vilicom polomljenom na sedam mesta, samo su neki od njih.
Ako ste voleli Knopflerov zajednički album sa Emmylou Harris onda vam neće smetati pritajeni i skriveni mejnstrim senzibilitet samog autora (ili je to, ipak, produkcija?). Kao u pesmi Peter Cottonball, Perry je spreman da spoji akutnu mračnjikavost Marka Lanegana sa eksplozivnošću i (ne tako privlačnim) power-countryjem, recimo, Johna Cougar Mellencampa, Stevea Earlea ili Warrena Zevona. Što će, predviđam, pre
pasovati starijoj generaciji od mene. Ili onima koji se
večito tako osećaju.
SELEKTAH: ***1/2
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare