Četvrtak, 25.10.2007.

23:47

Car Edip

U subotu 20. oktobra na velikoj sceni Narodnog pozorišta izvedena je premijera Cara Edipa Sofokla u adaptaciji i režiji Vide Ognjenović. Od osnivanja Narodnog pozorišta (1868) postavljeno je samo 10 dela antičke književnosti, a Car Edip Vide Ognjenović je četvrta postavka ovog dela.

Autor: Piše: Milan Mađarev

Podrazumevana plava slika

Da li je tragedija ,,izumrla dramska vrsta’’ (Jovan Hristić) i da li je moguć njen scenski život? Teatrolog Jovan Hristić je pokušao da odgovori na ova pitanja u knjizi O tragediji (1998). Dve predstave u proteklih četvrt veka pokazale su da je scenski život tragedije moguć. U Caru Edipu Sofokla u režiji Rahima Burhana i izvođenju Teatra Pralipe iz Skoplja (17. BITEF, 1983.) videli smo snažne emocije i pesme koje su vratile tragediju njenim izvorima. U Antigoni Sofokla u režiji Ljuboslava Majere i izvođenju NP Toša Jovanović iz Zrenjanina (1998) zbivanja koja se po tekstu događaju van scene postavljena su ispred publike. Na taj način Majera je promenio strukturu i recepciju tragedije.

Vida Ognjenović je napravila savremenu adaptaciju Cara Edipa (prevod Gage Rosić sa grčkog jezika) u saradnji sa dramaturgom Molinom Udovički. Žanrovsko pomeranje od tragedije ka političkoj drami nije dosledno sprovedeno. Sporodolazeći Kreont i Glasnik iz Korinta kao da stvaraju grešku za sistem ove haj tek predstave. Hor tebanskih staraca plemića je individualizovan u likovima Premijera (Boris Pingović), Ministra savetnika (Nebojša Kundačina) i Šefa kabineta (Miloš Đorđević). Smenjivanje direktnog TV prenosa iz Edipovog kružnog kabineta, sa scenama iz TV studija i kabineta odaje privid dinamične dramaturgije. Na žalost, na premijernom izvođenju Cara Edipa nije bilo otvorenih asocijacija koje iniciraju dramaturgiju gledaoca. Zato je na primer zvuk kao scenski znak za Apolona bio mnogo uzbudljiviji nego Edipov pokušaj da reši tebansku krizu.

Igor Đorđević igra cara Edipa kao impulsivnog i nesigurnog mladog čoveka koji samo na početku predstave pokazuje vladarsku sigurnost. Zbog dramaturškog marginalizovanja lika Jokaste (Aleksandra Nikolić), car Edip nije samo marioneta sudbine već i nelojalnih članova njegovog kabineta. Zajedničko za sve scenske likove je da znaju ili naslućuju ponešto, dok je celina informacije dostupna samo Apolonu. Njegov scenski portparol je slepi i pijani prorok Tiresija (Predrag Ejdus) čijim rečima Edip ne veruje, ali ga zato sa strahom uvažava. Tiresijino ničim izazvano samoubistvo je kolateralna šteta predstave. Nenad Stojmenović u ulozi hedoniste Kreonta, Boris Pingović kao makijavelistički premijer, Nebojša Kundačina kao univerzalno prilagodljivi ministar savetnik, Miloš Đorđević kao šef kabineta i Darko Tomović kao Glasnik iz Korinta su rutinski tumačili svoje uloge.

Kostimi Bojane Nikitović su bili stilski usaglašeni a scenografija Geroslava Zarića je bila funkcionalna i nedovoljno iskorišćena za razvijanje dramaturgije scenskog prostora. Zoran Erić je komponovao muziku čije su asocijacije povremeno prevazilazile lažni suspens scenskih zbivanja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: