Kako mladi Hrvati ustaše da glasaše

Pet detalja, kao pet grešaka koje valja zaokružiti na onim crtežima u enigmatskim rubrikama, odaju mjesto radnje: crna majica sa slikom narodnog heroja Ante Gotovine, crni šal s kojega prijeti refren "Opet će se crna magla spustiti!", crna kapa s preporodnom ikonografijom, lančić s medaljonom svetog Benedikta i crtež na desnom kuku, gdje je - umjesto leptirića, dupina ili imena svog mladića - crnokosa djevojka dala tetovirati ono retardirano, ušato slovo "U" s križem.

Dosta se proteklih dana pisalo i govorilo o Thompsonovom koncertu na Maksimiru. Sve i da nije, ne da se meni opet o Jasenovcu i Gradišci Staroj, Thompsonu i čavoglavim ustašama. Tim više što nisam paranoidan i ne mislim da je naša junakinja nova Nada Šakić rečena Esperanza, koja je baš otprilike u toj dobi obukla ustašku uniformu i onda na endehazijskim partyjima i eventima ganjala neku ustašku facu, baš kao današnje sponzoruše nogometaše, da bi se na kraju udala za Dinka Šakića, ubojicu i zločinca pred kojim je bila sjajna karijera, pa zajedno s njim pozirala za lifestyle-rubrike ustaških ilustriranih revija.

Djevojka s maksimirske fotografije - reći će sociolozi, fenomenolozi i teoretičari svega - ionako nema pojma tko su bili ustaše, ona ne zna ništa o Jasenovcu: njena je mračna ikonografija, u tako strašnom raskoraku s vedrom joj mladošću, tek folklor. Tetovirano "U" na njenom kuku, otkriveno pod kratkom majicom, onako kako njene vršnjakinje drugdje otkrivaju tange ili piercinge na pupku, neodoljivo podsjeća na one trendovske istočnjačke ideograme čije pravo značenje ne znaju ni samozvani majstori tattooa iz kvarta. Pa onda ta lijepa mladost ponosno na plaži pokazuje egzotična kineska, japanska, koja li već slova na leđima, za koje im je tattoodžija objasnio da znače "ja sam vatreni zmaj", "peščenički nindža" ili "uspomena iz Šaolina". A dvoje japanskih turista malo dalje smijulje se i pokazuju prstom na izbrijanog domoroca kojemu preko cijelih leđa perfektnim hiragana-pismom piše "Ja sam idiot".

Otprilike tako i naša junakinja gordo nosi svoje ušato "U", uvjerena da taj grafem znači "Ja sam Hrvatica mlada i toga se ne stidim, ja sam svoja na svome, sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, Bog i Hrvati!". Njoj je i medaljon svetog Benedikta japanski simbol za Hrvata svoga na svome, ona nema pojma da to "pax" na latinskom znači "mir", a da mutirano "U" na hrvatskoj hiragani znači "rat". Kao što ne zna da ta dva drevna ideograma zajedno, na djevojci čiji su se roditelji teoretski već mogli upoznati preko interneta, zapravo znače "ja sam idiot".

Ono što mene, međutim, istovremeno beskrajno zabavlja i ljuti jest teorija po kojoj se ta djeca crnim kapama, crnim šalovima, crnim majicama s Gotovinom, te mavagaši-micubiši-ustaši-tetovažama, grafitima i melodijama na mobitelima zapravo - bune. Kao, bune se protiv establišmenta onako kako su se njihovi roditelji protiv društvenog poretka stvari bunili punkom i novim valom, bedževima i irokezama, kožnim jaknama i grafitima.

Takva teorija pretpostavlja, naime, da je ovo društvo represivno prema nacionalnoj identifikaciji. Rekao bi čovjek da policija ovdje, kao u doba mraka i jednoumlja, hapsi ljude čim zapjevaju "Ustani, bane", da udbaši u kožnim mantilima obilaze studentske domove i garaže u kojima mladi u crnim majicama, kapama i šalovima sviraju "Vilu Velebita", i uopće da je danas opasno reći da si Hrvat. Zaustavljaju tu prkosnu mladež zloglasni Kirinovi žandari, a klinci im u lice, s izrazom Johnnyja Rottena i frizurom izbrijanom u šahovnicu, s ispruženim srednjim prstom pjevaju ilirske budnice i davorije.

Nešto je u toj tezi duboko krivo. Policija koja je osiguravala Thompsonov koncert, recimo, imala je na svojim šapkama šahovnice neobično slične onima na majicama mlade rebelije, nacionalna televizija izravno je prenosila koncert - čak ga kasnije i reprizirala u udarnom terminu - a na tribinama, u vip-ložama, sjedili su ratni veterani, sportaši, političari, ministri, stranački komesari i ostala reprezentativna krupnež istog establišmenta protiv kojega se tako gnjevno bunilo tih četrdeset hiljada mladih, nabrijanih i tetoviranih darkera: u ritmu ilirskog preporoda oduševljeno je, uostalom, cupkao i sâm ministar obrazovanja! Nisam siguran, ne hvatajte me za riječ, ali čini mi se da se čak i država u kojoj se događala ta impresivna pobuna mladih i potlačenih Hrvata zove Republika Hrvatska, ili tako nekako.

Što god mislili sveisvaštalozi, rebelija to sigurno nije bila, niti je to rebelije vidjelo. Thompson je danas suštinski, ljigavi mainstream, politički koliko i muzički, otprilike kao nekad Lepa Brena dok je pjevala "Od Vardara pa do Triglava", ili ostarjeli pionir Goran Bregović sa svojom "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo". S tim što koncerte Brene i Bijelog dugmeta nacionalna televizija nikad nije prenosila, niti su im na koncerte hodočastili Stipe Šuvar, Stane Dolanc i delegacije SUBNOR-a.

Prije dvadesetak godina nikome ne bi palo na pamet histeriju na stadionskim koncertima Lepe Brene nazivati pobunom mladosti protiv političkog i kulturnog establišmenta. Bilo bi to, naravno, duboko imbecilno. Tako ni danas, gledajući te klince u crnim majicama kako šaraju po zidovima domoljubne grafite i blue-toothom razmjenjuju Thompsonove refrene, ja ni uz najbolju volju ne mogu prepoznati pobunu. Vidim samo temeljito isprane mlade mozgove, duboko zatupljene i sjebane. Buntovne otprilike poput mladih odlikaša iz osamdesetih, koji su svršavali na "Računajte na nas", rodoljubne napjeve Yu-grupe i balade o Ivi Loli Ribaru, upisivali se u Partiju, nosili zlatnu Titovu značku i za školske listove pisali feljtone o Savi Kovačeviću, heroju a ne zločincu. Samo što onda nije bilo auto-sprejeva, nego su se domoljubni grafiti izrađivali od stiropora i lijepili po školskim hodnicima, pod budnom paskom direktora škole i ponosne nastavnice likovnog odgoja.

Publika na Thompsonovim koncertima u konfliktu je s društveno prihvatljivim vrijednosnim sustavom točno toliko koliko nekad ti štreberi iz Saveza socijalističke omladine. Označiti ih mladim pobunjenicima opravdano je stoga kao kad bi se pobunom protiv establišmenta objasnio, recimo, pokušaj onih balavih, nedoraslih kretena da Molotovljevim koktelima napadnu gay-paradu u Zagrebu.

Ne sumnjajte da su ti golobradi i golomozgi klinci bili u prvim redovima na Thompsonovoj maksimirskoj Hajdučkoj česmi. I ne sumnjajte da su to isti tupi umovi kakvi su dvadesetak godina ranije na radnim akcijama prijavljivali zabušante, a u vojsci cimere što slušaju Laibach. Ti su, uostalom, prvi 1990. godine gipsanog narodnog heroja Stjepana Filipovića, ruku raširenih u prkosnu gestu pred njemačkim okupatorom - suvenir sa sindikalnog izleta u Valjevo - malom intervencijom pretvorili u raspetog Isusa, crvene partijske knjižice zamijenili HDZ-ovim iskaznicama i udobno se na kraju smjestili u novi establišment, iz kojega će 2007. oduševljeno pljeskati maksimirskoj mladosti s kojom im se ne treba bojati za svoju budućnost.

Mene stoga Thompsonov zagrebački woodstock nije uznemirio zbog toga što mislim da će ti klinci sutra klati Srbe i Židove. Ne mogu, doduše, reći da ne razumijem posve nelagodu preživjelih logoraša i židovskih općinara pred prizorima crnokošuljaške mladeži, ali mene su oni onespokojili samo zato što svojom estetikom, ikonografijom, atmosferom, sastavom gostiju i porukom u stvari podsjećaju na - nekadašnje veličanstvene sletove na Stadionu JNA u Beogradu. Da ste pažljivije slušali, čuli biste kako ti klinci pjevaju "Čavoglave", a stadionom odjekuje "Računajte na nas": u ime svih nas iz devedeset i neke/za prisegu Franji ja spjev'o sam stih/stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/nećete u Čavoglave dok smo živi mi/računajte na nas.

Povijesno iskustvo uči nas da je na takvu mladu inteligenciju lako računati: njen je kvocijent dvoznamenkast i ne treba kompjuter da bi se računalo na nju. Zato je režimi vole. Zato državna televizija ne prenosi koncerte Ede Maajke, niti ministar obrazovanja veselo cupka na nastupima The Beat Fleeta. Zato, slutim, hrvatska vlast razmišlja o pomicanju dobne granice za stjecanje prava glasanja na šesnaest godina.

Nekad je onaj beogradski Željko Pervan - sjetit ćete ga se, Minimaks se zvao - zabavljao Srbiju plitkim doskočicama poput one sa Dinamovog stadiona: "Ja ustadoh, svi oko mene ustaše." Ministar Primorac bi danas odgovorio minimaksimirskom doskočicom: "Ja glasah, svi oko mene glasaše."

Ne plašite se zato maloljetnih ustaša. Na vašem mjestu, više bih se bojao mladih glasaša.