Ponedeljak, 04.06.2007.

07:24

RY COODER

Mačka, miš i slepi afro-američki pop krstare Amerikom tokom Velike depresije. Ry Cooder beleži njihovo putešestvije zvučnom kamerom.

Autor: IN DA ŠOPS: Ry Cooder – My Name Is Buddy (Nonesuch 2007)

Podrazumevana plava slika

Previše je sve nekako... namešteno. ... Da Vam odmah kažem šta mi smeta da potpuno zavolim Cooderovo (ponovno) gvirenje u period kada su začeti svi važniji američki žanrovi. Ry mi je poznat kao autor saundtraka za Paris, Texas, kao saradnik Ali Farka Tourea na Talking Timbuktu, sasvim mi je bio super u društvu sa Buena Vista Social Club, a kao neočekivano dopadljivog autora upoznao sam ga na izdanju Chavez Ravine, na kome je zajedno sa meksičkim imigrantima odsvirao lepe strane njihovog ružnog života.

My Name Is Buddy je povratak i američkim i Ryovim korenima (obzirom da su i njegovi prvi solo radovi bili iz slične bluz/gospel/folk radionice). To je duhovit i zanimljiv koncept, u kome mačka i miš napuštaju farmu u potrazi za boljim životom, usput im se pridružuje slepi crni sveštenik i oni zajedno idu od nemila do nedraga bespućem neljubazne, gladne i nomadske Amerike tokom humanošću osiromašenih dvadesetih prošlog veka.

U bogato opremljenom izdanju pronaćićete fenomenalne ilustracije Vincenta Vladeza, na kojima je očaj doba koje upoznajemo, verovali ili ne, najočitiji na licu melanholičnog mačka Buddyja. Svaku pesmu prati kratka priča koja daje satiričan kontekst sa jasnim (vrlllo levičarskim) političkim komentarom. Amerika pre devedesetak godina pogodna je za ruganje i osudu Amerike danas. Pametniji ljudi trebalo bi da se pitaju da li je ikada bilo drugačije, oni manje ambiciozni zadovoljavaju se upiranjem prsta u Busha.
Žanrovsku bazu većine pesama čini jednostavna, tradicionalno interpretirana mešavina bluza i folka, sasvim u (političkom) duhu sa nekima od gostiju (Pete i Mike Seeger) koji su je u sopstvenom radu najefektnije koristili za ciljeve beyond music. Od šire znamenite ekipe tu su još Paddy Moloney iz The Chieftains i Van Dyke Parks, a od manje znamenite tu su Cooderov sin i još desetak probranih muzičara. Svi oni zajedno, kao u nekom mjuziklu zauzimaju centar scene i preusmeravaju muziku čas ka kantriju Hanka Williamsa (J.Edgar, The Dying Truck Dirver), dementnom šlageraju (Green Dog), irskom folku (Christmas In Southgate), polki (Footprints In The Snow) ili plemenskom folku (My Name Is Buddy), sve u zavisnosti od toga čijih pet minuta pratimo.

Kako su granice prošlosti i budućnosti nesistematično izbrisane Ry Cooderova ekipa dokopaće se i blacksplotation fanka sedamdesetih (sam početak Sundown Town, jednoj od dve saradnje sa sinom Joachimom), ili Waitsovskog post-Bone Machine bluza (Three Chords And The Truth i Red Cat Till I Die) svesni da njihova misija nije podređena dramaturgiji, već obrnuto.

I sad bi mogli da se vratimo na početak priče.

Pre dve godine Ry je bio desperado u borbi protiv Fast Food Nazije, pre deset godina započeo je kulturnu obnovu Kube, a da nije ni završio preporod Malija... Godinama pre toga Ry Cooder je filmske slike činio većim od života svojom muzikom. Čovek nekako ne može da se otrgne utisku da je Cooder (bio session muzičar najvećim muzičarima sveta- Stonesima, Captain Beefhartu, Randy Newmanu...), na isti način bio session kulturni-ataše svetske kulturne baštine (naročito one skrivene od ušiju sveta), baš kao što je danas session političar/levičar u borbi protiv amerikanizacije sveta... Ima nekakve rutine u svemu tome. Nekakve diktirane zainteresovanosti, pa i moralizovanja čija je čistota skoro licemerna.

To sve ne škodi manje otpornim ušima, toplim popodnevima i očima očaranim suncem koje svakoga dana zalazi da budu sasvim impresionirani.

SELEKTAH:

* * *

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Podeli: