Utorak, 10.04.2007.

10:50

Hitler i Hitler

Kostantin Kostenjko na specifican način obrađuje temu koja opseda ne samo umetničke stvaraoce više od pola veka. On ne pristupa priči o Hitleru biografski, pokušavajući da prodre u slojevitost ličnosti, kojom su se i drugi bavili na filmu, književnosti, istoriji u cilju razotkrivanja mehanizma zla, već da otkrije mehanizam nastanka Hitlera u nama, u malim ljudima, i u stvarima koje su naizgled benigne.

Autor: Ana Isaković, predstava u Ateljeu 212

Podrazumevana plava slika

U odabiru tema za svoju rediteljsku kreaciju, kod Tatjane Mandić-Rigonat se i inače primećuje sklonost ka dramskim tekstovima koji ne dotiču frivolnost života ni u jednom segmentu.

Pored rasta površnosti ne samo u produktima kulture već i u svakodnevnici, Tatjana Mandić-Rigonat zapitanošću nad genezom zla, stavlja pred gledaoca mogućnost delovanja. Gledaocu se sigurno odmah neće nametnuti moguće rešenje, već začetak mogućeg puta ka rešenju. To može stvoriti ideju o odlasku u pozorište, ako rešenje za beg od frivolne svakodnevnice nisu isključivo katarzični izlivi smeha.

U šest segmenata drame, šestoro ljudi  komunicira sa Hitlerom: krojač, berberin, doktor, kuvar, fotograf. U odnosima sa njima razaznajemo ideje, svetove i začetke Hitlerove «misli». U ovoj rediteljskoj kreaciji, djalog se pretvara u monolog bilo Hitlera, bilo njegovog sagovornika. Ovo svojstvo rediteljske poetikeTatjane Mandić-Rigonat susrećemo i u predstavi «Kiseonik». Dijalog  postaje monolog i sredstvo za deklamovanje ideja.  Takav pristup dijaloškoj strukturi može biti zanimljiv u kreaciji glumčevog izraza. Upućenost na samo jednog partnera može da dovede do koncentracije energije i erupcije rafiniranosti i esencije ideje. Postavlja se pitanje da li je to specifičnost jedne rediteljske poetike, izraza ili nesnalaženje u klasičnoj dramskoj strukturi i stvaranju sukoba.

Goran Jevtić glumi Hitlera. U njegovom se izrazu ogleda primetna evolucija zrelosti glumačkog stvaranja. U početnoj sceni, ne vidi se njegovo lice: okrenut publici leđima, sedi na stolici i već tada, bez neizgovorene reči, oseća se duh totalitarnog uma, često nedokučivog. Jevtić je sve vreme prisutan na sceni sa potpunom usmerenošću ne samo ka Hitleru u sebi, već i na čitavu ideju. Scensko oživljavanje lika je ostvareno čak i u pogledu.

U prethodnim ulogama, Jevtić je često imao jednu prepoznatljivu ekspresiju koja je bila na ivici da pređe u tipski izraz. Ovoga puta, on je kao niko drugi.

Scenski pokret, doveden do savršenstva uz pomoć Damjana Kecojevića uobličava čitav jedan univerzum. Tatjana Mandić Rigonat je rekla da je razlog zbog kojeg Goran Jevtić, koji nema ni trideset godina igra Hitlera je zbog toga što je zlo večno mlado.

Bez obzira što je Hitler centralna ličnost Kostenjkove drame i što ga Goran Jevtić uspešno scenski oživljava, ostala ostvarenja su prilično bleda.

Radmila Tomović je  u ovom komadu žena bez imena, iako je očita aluzija  na Evu Braun. Ona je samo Hitlerova ideja žene. Iako tekst i mogućnost rediteljske kreacije otvara široko polje za suptilnost u građenju lika, ekspresija RadmileTomović ostaje nedorečena. U prvoj sceni, ona pokušava da uspostavi  kontakt sa Hitlerom, da mu ispriča san i tada  svaka njena izgovorena reč odzvanja kao ideja ili  postaje ideja.

Hitlerovog berberina glumi Bojan Žirović. On školski precizno, odgovarajućom bojom glasa, predočava publici njegovu verziju zla.

Goran Deničić glumi  kuvara. On svojom prepoznatljivom bojom glasa u bizarnim scenama izaziva smeh kod publike i time dobija simpatije publike. Dobijanje simpatija na isti način, trebalo bi da da podstrek ka drugačijem pristupu u oživljavanju na sceni.

Elor Kadić je fotograf. Njegova priča o zlu iza objektiva daje mogućnost sagledavanja lika i sveta iz hiljadu uglova. Kratko pojavljivanje na sceni, iznošenjem priče o podlosti u kratkom vremenu može ostaviti trag u samo jednom detalju na sceni. Ovde se to nije desilo. Jedino  zanimljivo scensko rešenje je da pri svakom fotografisanju Hitlera, na kružnom platnu, pojavljuje se i njegov lik. Međutim, to je scensko rešenje koje je opet usmereno ka osvetljavanju Hitlerove emanacije.

Vlastimir Velisavljević, Hitlerov krojač, daje doprinos građenju i jednoj od emanciji zla.

Aleksandra Janković, kao lekar je diskretno, odsečnim rečenicama ukazivala ne skrivenu devijaciju.

Scenografija Aleksandra Denića odgvara specifičnosti  estetike nacizma. U mistifikaciji megalomanskog, veliki linoleumski orao dominira scenom. Hladna linoleumska pozadina, crvena zastava sa crnim kukastim krstom odražava mnoge dihotomije u nacizmu.

Vagner kao muzički izbor Tatjane Mandić Rigonat je očekivan zbog poznate naklonosti Hitlera prema Vagneru. Muzika iz filma «Rozmarina beba» je simbol zla i Hitlera koji još uvek žive.

Tatjana Mandić-Rigonat želi da prikaže večnu zavodljivost zla i večnu manipulaciju zlom. Njen pokušaj je vredan, samo do te granice da se približi  uzroku te zavodljivosti i da, u ovoj prestavi, potvrdi glumačku zrelost Gorana Jevtića.

Kostantin Kostenjko
REŽIJA: Tatjana Mandić-Rigonat
IGRAJU: Goran Jevtić, Radmila Tomović, Bijan Žirović, Goran Daničić, Erol Kadić, Vlastimir Velisavljević
SCENOGRAF: Aleksandar Denić
KOSTIMOGRAF: Milena JNK
IZBOR MUZIKE: Tijana Mandić-Rigonat
premijera: 28. mart 2007

Saznajte kada tokom aprila možete pogledati ovu predstavu

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Podeli: