Zaista uživam gledajući sada tu generaciju Helmuta Šena. Od Sepa Majera, do Milera i Brajtnera. Ta generacija se nije predavala. Bila je spremna na sve produžetke i sve nadoknade vremena ovoga sveta. Naravno imala je vođu... na mestu libera, ON. Savršen u tandemu sa Švarcenbekom, prodoran, neprelazan, racionalan, smiren...
Debitovao za reprezentaciju 1966. i igrao u finalu protiv Engleza, kada je Hurst postigao „onaj“ gol. Četiri godine kasnije sa slomljenom ključnom kosti odigrao polufinalni triler sa Italijom (4:3 za „azure“ posle produžetaka). Prvi je fudbaler koji je podigao „Zlatnu boginju“, nakon što je Kup Žila Rimea otišao u trajno vlasništvo Brazilaca. U finalu u rodnom Minhenu, pobeđena je Holandija sa 2:1.
Vodio je nemačku reprezentaciju sa klupe na dva finala Mundijala. 1986. u Meksiku uzeo je srebro, a četiri godine kasnije u Italiji postao prvak sveta. Uz Maria Zagala jedini je osvajao titule svetskih šampiona i kao igrač i kao trener.
Kao predsednik Organizacionog komiteta svetskog šampionata, planira da odgleda 48 od 64 utakmice, uz pomoć helikoptera. Velika faca...
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 2
Pogledaj komentare