Uzdarja „zlog puta“

Arsen Dedić, autor dvadesetak knjiga pesama, nekoliko desetaka albuma, muzike za tridesetak filmova i televizijskih serija, dvestotinjak pozorišnih predstava i baleta, izuzetna je, po mnogo čemu neponovljiva ličnost ne samo na hrvatskoj kulturnoj sceni već i u svetu.

Dovoljno je spomenuti da je, uz sve moguće nagrade u Hrvatskoj i ex-Jugoslaviji, uključujući i najugledniju hrvatsku pesničku nagradu „Goranov vijenac“, dobitnik i prestižnih međunarodnih nagrada „Premio Tenco“ i „Jacques Brel“. Kada se prošle godine dramatično razboleo i brojne prijatelje i obožavaoce doveo u očaj, Talijani su ga pozvali u Padovu, gde mu je na tamošnjoj klinici uspešno presađena jetra. Nakon čudesnog oporavka u kratkom je vremenu objavio čak tri knjige pesama, od kojih je jedna („Zabranjena knjiga“) lani proglašena pesničkom knjigom godine. I njegov je najnoviji album „Na zlu putu“ proglašen albumom godine. Napisao je muziku i za dve pozorišne predstave, scenario i muziku za autobiografski animirani film „Sjene sjećanja“ (zajedno sa prijateljem Milanom Blažekovićem, poznatim autorom animiranih filmova), a sada radi i na nekoliko novih projekata.

Kada smo poslednji put razgovarali za „Blic“ izgledao si tako loše da nismo hteli objaviti tvoju fotografiju. „Blic“ nije objavio ni one grozne fotografije iz bolnice. Sada izgledaš tako dobro da ćemo sa zadovoljstvom objaviti jednu od najnovijih.

- To je u redu. One fotografije iz bolnice, koje su napravljene bez mog znanja, bile su ponižavajuće. To se ne radi ni zdravom a kamoli bolesnom čovjeku.

No, javnost je pokazala enormnu brigu za tvoje zdravlje. Je li te iznenadila tolika briga i pažnja?

- Da, iznenadila me. Bila je mnogo veća od moje skromne prirode. Za razliku od nekih mojih kolega, ja sam ranije imao svojevrsnu akademsku odvojenost od publike, a čini se da me to delikatno ljudsko stanje (bolest sa kojom sam se hrvao) približilo ljudima, da sam im postao prisniji. Nudili su mi i sve moguće vrste pomoći – od novčane do darivanja svojih organa.

Zapanjujuća je tvoja produktivnost, posebno u ovom vremenu nakon bolesti. Kako uspevaš raditi toliko stvari, gotovo paralelno?

- Pa, ne koncertiram. Prošle sam godine imao samo dva koncerta. Dakle, radim autorski, u stanu, mnogo, dan i noć.

A porodica, koliko ti vremena ostaje za nju?

- Naravno da ne zanemarujem obitelj, jer mi je ona iznad svega. Jedina zaštita o kojoj brinem je zaštita obitelji. I to što se brinem o sebi, brinem se zbog obitelji. O njoj se moram brinuti i u materijalnom smislu, što je teško u sadašnjoj situaciji kada se ni CD-i ni knjige ne objavljuju u tolikim tiražama kao nekad i kada se „štanca“ toliko piratskih izdanja. Što se mene osobno tiče, zanima me samo da li ću do kraja života imati novaca za lijekove i cigarete, mada ne smijem pušiti (smeh).

Kako bi ukratko definisao sebe?

- Moj zemljak Simo Matavulj (išao sam u školu koja je nosila njegovo ime, no sada se tako više ne zove) napisao je da je Šibenčanin: ljutit uskok, nježan trubadur i težak. Ljutit jesam, trubadur jesam, težak nisam, ali su to bili moji preci. I moj did, i moj pradid bili su težaci. Mati mi je bila nepismena, ali najmudrija od svih nas. Bila je iz sela Rupa, iz kojeg je, kako je govorila, „pobigla u grad (Šibenik) zbog gladi“. Bila je najpresudnija osoba u mom životu – ona, moja Gabi, moja Sandra (kćerka koja živi u SAD) i moja Lu (unuka). Govorim o ženskoj liniji. A ženskog je roda i moja jetra (smeh). Mi Dalmatinci obično govorimo o ženskoj liniji a zapostavljamo mušku. A što vrijeme prolazi, sve više razmišljam o ocu, koji je po mnogo čemu bio depresivniji, imao je crte mora, koje ga je oplakivalo, tu stanovitu preosjetljivost, mada je fizički bio jak.

Živela je duže.

- Živjela je deset godina duže od oca. Naše su majke vječne patnice, ali žive duže od muževa. I uvijek su u crnom. I kad im nije vrijeme tuge. Možda sam crnu boju naslijedio od moje matere. Kao ni ona, ni ja se nikad nisam „dekorirao“. A ni „tapecirao“ (smeh) kao mnogi naši pjevači. Sjećam se kada je jedan moj prijatelj objavio fotografiju jednog tako dekoriranog i tapeciranog pjevača, punog zlatnog i srebrnog nakita (narukvica, lanaca, križeva, naušnica...) i cvjetnih uzoraka, i ispod fotografije napisao: Zatvoren zbog popisa robe! (smeh)

Je li ti žao što neke ranije projekte nisi realizovao jer su veliki autori sa kojima si trebao raditi iznenada umrli?

- Naravno da mi je užasno žao. Sa Bojanom Stupicom sam trebao raditi „Sirana de Beržeraka“, bili smo napravili i skice, ali nismo stigli završiti posao. Trebao sam jedan veliki crtani film raditi sa Dušanom Vukotićem, što je bio njegov zadnji projekat, ali je, na žalost, sve ostalo samo na crtežima. Vukotić je u to vrijeme imao stanovitu dozu povrijeđenosti, pa je govorio da ćemo taj film za početak snimiti na francuskom i češkom. Imao je razloga za povređenost.

Treba se samo prisetiti njegovog sprovoda i odnosa tadašnjih vlasti prema jedinom hrvatskom „oskarovcu“.

- Slično se dogodilo i sa sprovodom mog dragog prijatelja Marija Fanelija, velikog režisera i jednog od osnivača hrvatske televizije. Za tadašnju vlast u kulturi bio je problem – kako izbjeći govor nad njegovim od rom. Vjerojatno zato što je bio partizan, što je sa 17 godina završio u Prvoj proleterskoj i u svojoj kući bez ustezanja držao svoju sliku u partizanskoj uniformi. Mi, njegovi prijatelji, morali smo, po njegovoj želji, za sprovod naći partizanske pjesme. I našli smo sve verzije njegove omiljene „Bela ćao“.

Kada ćeš konačno krenuti prema Srbiji i tamo održati koncerte?

- Ponuda ima bezbroj. Još nisam u velikoj kondiciji, prema tome prije marta, ili aprila neću moći. Dogovorio sam se sa mojim dragim prijateljem Zoranom Predinom, artistički i moralno sličnom osobom, da ćemo zajednički raditi koncerte. Krećemo od Ljubljane, Cankarjevog doma, zatim slijede Maribor, Zagreb, Opatija, a onda, kada se malo odmorim, krećem na istočne strane.