Utorak, 23.11.2004.

12:55

Od mesa samo šije, šećera ni za čaj

Autor: Tanja Kaluđerović

Default images

U stacionaru Gerontološkog centra Beograd živi 120 "staraca" koji u proseku zbrajaju po 83 godine - najmlađi ima 38, a najstariji 97. Zajedničko im je da su svi bolesni, neki se jedva kreću, drugi su nepokretni, a treći dementni. Svačiji karton beleži najmanje jednu hroničnu bolest.

Spolja zgrada stacionara deluje moderno i renovirano, iznutra posetioca dočekuje dotrajala trpezarija, sobe sa gvozdenim krevetima, dnevni boravci sa stolicama i malim televizorima. Mesečni smeštaj odnedavno se plaća 14.700 dinara. Nedovoljno za normalno funkiconisanje stacionara, suviše mnogo za srodnike bolesnih. Taman toliko iznosi prosečna plata u Srbiji, pa se mnogi žale da za uzvrat korisnici dobijaju veoma malo. - Bake i deke meso vide samo u tragovima. Ako ga i bude, obično su to pileće šije i krilca. Ponekad nema šećera za čaj, ni mleka za poparu. Za ručak uglavnom jedu povrće iz konzervi i to boraniju, grašak ili pirinač, dok osoblje jede mnogo bolju hranu - kažu za Glas srodnici korisnika ovog stacionara, koje najteže pogađa stalno "cimanje" i donošenje lekova.

Domski lekar nema pečat, pa recepte pišu doktori koji dva puta mesečno dolaze iz Zemuna.
Rodbina se žali

- I nama se rodbina stalno žali što moraju da donose lekove, ali nemamo izbora. Kad stigne lekar iz doma zdravlja, on može da pregleda najviše 25 pacijenata. To znači da mesečno pregleda 50 bolesnika. Šta je sa ostalima? Mnogi ovde boluju i od pet bolesti, a trenutno nam 70 ljudi pati od respiratornih infekcija. Svi su na antibioticima, ali zalihe su male i zato smo prinuđeni da zovemo srodnike da donesu lekove - objašnjava dr Slavica Golubović.

Ona napominje da u stacionaru ima mnogo psihijatrijskih bolesnika i dementnih ljudi kojima treba velika količina antipsihotika i lekova za smirenje. Neki od njih nemaju srodnike, a za svaki recept treba platiti i participaciju od 10 dinara.

Potrebna posteljina

- Tražili smo pomoć od farmaceutske industrije, moleći ih da nam isporuče lekove kojima brzo ističe rok. Mi bismo ih odmah upotrebili, tako da se ne bi bacili. Poslali smo pet faksova prošle godine, ali dosad nam niko nije odgovorio. Teško je raditi u ovakvoj ustanovi jer smo upućeni na sopstvenu organizovanost i dobru volju srodnika - kaže dr Golubovićeva.
- Na kvalitet hrane ne možemo da utičemo jer sve namirnice dobijamo iz zajedničke kuhinje po preporuci dijetetičara. Ako stigne piletina, dobijemo 23 kilograma celih pilića. Ne mogu svi da dobiju belo meso, a ima pacijenata koji ne mogu da žvaću pa im pasiramo hranu - kaže upravnica stacionara Dragana Stikić, tvrdeći da i zaposleni jedu istu hranu "jer nemamo od čega da napravimo bolje". Donacija više nema - dodaje ona - poslednje što smo dobili su stotinak krevetnih čaršava i isto toliko nepromočivih dušeka.
- Posteljina nam je uvek dobrodošla jer dementni pacijenti svakog dana iscepkaju po jednu. Imaju potrebu da nešto rade rukama, pa kidaju čaršave. To znači da smo svake godine u minusu za 365 čaršava, a naše potrebe su velike jer ih nekad menjamo više puta dnevno. Treba nam i dukserica, čarapa, majica za korisnike koji nemaju nikog - kaže upravnica, napominjući da su donatori slabo zainteresovani za stacionare.

- Ako niko neće da pomogne ovim ljudima, nek ih država sve pobije - ogorčeno predlažu srodnici - da se ne mučimo ni mi ni oni.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: