Veliki brk te gleda

Jedanaest godina nakon što su surovo kažnjeni za “vojnu ekskurziju” u neposrednom susjedstvu, za kakve je vrhovni sudac nekoć davno znao i progledati kroz prste, Iračani ponovno očekuju bombe, UN i CNN, rezolucije, medijatore i dušobrižnike svih vrsta, glad i bijedu... Samo što se ovaj put, čini se, manje nerviraju i pomalo im je svejedno što će im se na glave najvjerojatnije ponovno sručiti nepotrošeni američki vojni arsenal, tobože sve u cilju općeg dobra i blagostanja u svijetu.

Posjet Iraku rijetkom namjerniku neće donijeti odgovore na sudbonosna pitanja o oružju za masovno uništenje, nuklearnim programima, antraksima i tajnim projektima vojne industrije; možda tek sliku zemlje koja je sposobna sebi majstorski zakomplicirati život naglim skokovima kroz vrijeme, iz bijede u blagostanje i obrnuto...

Kao što se moglo i očekivati, uobičajene administrativne komplikacije oko dozvola novinarima za posjet zemlji “najvećeg vođe” dosegnule su gotovo nepremostive razmjere i samo rijetki sretnici pronalaze kompliciran i skup put kroz kafkijanske labirinte, dizajnirane za prolaz malog broja odabranih. Prema broju odbijenih zahtjeva, lažnih obećanja i propalih putnih aranžmana, čini se da je Sadamova administracija nadišla samu sebe u neformalnom natjecanju za državu-najgoreg domaćina na svijetu.

Ako pretpostavimo da su se, nekim čudom, sretne okolnosti za namjernika poklopile i da postoje čvrsta obećanja da će famozna viza ipak biti nalijepljena u pasoš, put obavezno vodi preko iračke ambasade u Amanu, jedne od onih ustanova od koje prolaznici zaziru i okreću glavu, a nesretnici u redovima iza željezne ograde mole Boga da im se mračni tipovi, udobno zavaljeni iza monitora sustava osiguranja, smiluju i ipak uzmu novce za komadić papira koji je obećan još prošlog tjedna.

Kako se let avionom ne preporučuje iz niza posve razumljivih razloga, jedini preostali izbor je cjelodnevna cestovna avantura kroz beskraj surove pustinje poznate po tome što, vozeći se kroz ništa, silne stotine kilometara nećete vidjeti ama baš ništa. Ili gotovo ništa, imamo li u vidu i prijelaz preko kaubojskoga graničnog punkta, koji bi po izgledu i broju opasnih tipova mogao konkurirati kakvoj meksičkoj bazi negativaca iz Tarantinovih filmova.

A kada vam se s golemog panoa, jednog od nekoliko tisuća takvih, osmjehnu “najdraži brkovi”, to zapravo znači da se pravila ponašanja naučena na bilo kojem drugom mjestu mijenjaju iz korijena te da iskustvo stečeno na bilo kojem drugom mjestu više naprosto ne vrijedi. Od tog trenutka pa nadalje toplo se preporučuje maksimalna kooperativnost, konstantan osmijeh na licu i, dakako, džepovi puni dolara, čija vrijednost od trenutka prelaska granice vrtoglavo pada. Pa ćete tako u unutrašnjosti zemlje istu uslugu koju ste platili s nekoliko dolara platiti višestruko skuplje.

Cestovni je granični prijelaz nešto mekši od onoga na aerodromu u Bagdadu, pa će vam za neke “sitnice”, uz obostrano, mahom materijalno zadovoljstvo, i progledati kroz prste. No, satelitski telefon, primjerice, nije pametno ponijeti na put u Irak, jer biste lako mogli biti osumnjičeni za – špijunažu.

Ako se u džepu njegovog, nekoć bijelog, mantila zakoprca neki od mrskih američkih predsjednika, dežurni liječnik neće baš previše inzistirati na tome da vam, iako ga zakoni na to obavezuju, groznim iglama izvadi krv i testira vas na sidu.

Granični prijelaz i Kraljevina Jordan, u svojoj iritantnoj bezličnosti i dosadi, napokon nestaju u retrovizoru Saudova novog američkog džipa, dok on na vrh prljave šoferšajbe montira crnu vrpcu, koja - objasnit će inače ne baš razgovorljivi Saud - štiti od podivljalog pustinjskog sunca.

Saudu, veteranu pustinjskih bespuća i poznaniku iz prijašnjih iračkih avantura, beskrajno vjerujem i ne preostaje mi ništa drugo nego da se udobno zavalim i kroz glavu zarolam filmove mogućih scenarija raspetljavanja najnovije zaljevske krize, kroz koju nas i ovaj put vode američki dušobrižnici, jasno, uvjereni da dolaze kao osloboditelji. Što bilo da bilo, valjda neće baš danas!

No, bjelodano je da se američko i uopće savezničko vojno angažiranje u Afganistanu stišava ili, na neki način, privodi kraju bez velikih i značajnih rezultata, pa je i jasno kako dolazi vrijeme da se Amerikanci malo pozabave i starim prijateljima iz notorne trojke “osovine zla”. Na prvome mjestu te nepopularne top-liste je, kao što i sami znate, Irak - premda će u rezervi ostati i uvijek pouzdana Sjeverna Koreja, a po potrebi i Iran – kao najprikladniji kandidat za zauzimanje laskavog mjesta dežurnog neprijatelja, odnosno poligona za iskušavanje najsuvremenije vojne tehnologije vodeće svjetske sile.

Upravo ovdje se već dulje vrijeme smjenjuju režimi koji miroljubivim saveznicima iz zemalja visoko razvijene demokracije zadaju najviše glavobolje. Najviše, ili barem onoliko koliko ih brine i činjenica da Irak raspolaže najvećim naftnim rezervama na svijetu, odmah iza Saudijske Arabije, zbog čega je Sadam Husein u posljednjih dvadesetak godina i prešao put od lidera glavne američke uzdanice u regiji do statusa “neprijatelja broj jedan”.

U rijetkom trenutku živosti Saud, evo, upravo sikće kroz zlatne zube neku, kaže, ljubavnu pjesmu, i time nagovještava da smo presjekli pustinju na pola i da je Bagdad sasvim blizu.

Bagdad ko Bagdad, grozan i prljav, na ulicama siromaštvo i bijeda, oronule zgradurine i izrovane ceste kao podsjetnici da se ovdje nekoć bolje živjelo, ali, eto, došla neka teška vremena pa sad - kao kakva sirota udovica koja skriva svoje izborano i uništeno lice - bijedu zaklanja golemim posterima vođe i borbenim parolama kojima pokušava prkositi stvarnosti. Čak se i Tigris, velika voda koja je sa sjevera donosila život u isušenu unutrašnjost, nekako smanjila i zamutila. Tigris više nije strašan i impozantan, kao da se dobrovoljno utopio u sivilo bivšeg metropolisa.

Za stranog posjetitelja izbor hotela u Bagdadu nije težak i tu ne treba previše filozofirati i kalkulirati. Domaćini i Ministarstvo informiranja predlažu - a glupo im je proturječiti i riskirati da se naljute! - hotel kojeg su oni suvlasnici i koji, dakako, državne službe u potpunosti kontroliraju.

Dakle, hotel Al-Rasheed. Da biste ušli u velebnu hotelsku zgradu, morate pregaziti facu Georgea Busha starijeg, iscrtanog u mramoru na samom ulazu (uz parolu: “Bush is criminal”). Ali, više nema potmulog podsmijeha hotelskog osoblja, koje se znalo kesiti kada bi netko novi u nelagodi pokušao preskočiti ili zaobići golemu glavu starijeg Busha.

Kao da su i oni postali svjesni da će se, od onoga trena kada to mrsko lice nestane pod njihovim nogama i u hotel počnu ponovno stizati neki novi stari gosti, i njihov život promijeniti nabolje, pa više neće morati žicati bakšiš od mrzovoljnih i uvijek užurbanih novinara ili diplomata, nego od bogate klijentele koja uistinu ima što vidjeti u ovoj bogatoj zemlji i za koju je fantastičan hotelski kompleks i napravljen.

Bio sam već u Iraku, pa se ne bunim što je sve jako skupo i što se sve prisluškuje, što me stalno prate i prevrću mi po torbama svaki put čim iziđem iz sobe. Samo će tako moji domaćini biti zadovoljni i sigurni da im neću zadavati glavobolje, pa ću i ja lakše obaviti svoj posao.