Suve šljive, orasi i „malvazija“

Pozorišni i filmski glumac, pesnik i kompozitor Rade Šerbedžija snimio je u Istri svoj peti album „Orihi, orihi“(orasi na istarskom) sa Livio Morozinom, osnivačem tzv. ča talasa(„Gustaf i njegovi dobri duhovi“ i „Gustafi“), Dariom Marušićem i Vladom Kreslinom, a na domaće tržište ovaj album stiže posredstvom kompanije “Maskom rekords”. Nakon promotivne truneje po Srbiji, Rade i istarski muzičari, među kojima je i njegov sin Danilo, nastupaju 28. decembra u Centru “Sava” kao i u klubu “Sova” dan kasnije. Šerbedžija je snimio zaista ne samo najbolji album u svojoj karijeri nego i jednu od najlepših etno ploča Balkana što ne čudi obzirom na mešavinu kultura i jezika koja se odvijala u Istri tokom vekova. Sačekali smo Radeta Šerbedžiju na graničnom prelazu Batrovci, na autoputu kojim je godinama jezdio od najjužnijeg do najsevernijeg kraja bivše Jugoslavije i ekskluzivno za “Blic” razgovarali sa njim na graničnom prelazu. Najzad ste jednu svoju ploču baš otpevali bez glumačkog „preterivanja“. Kako ste uobličili glas?

- Počeo sam se intenzivnije baviti pjevanjem negdje 1992. Baš sam sinoć bio kod Arsena, ‘fala Bogu, dobro je, bio je malo bolestan.

Sada je u dobroj kondiciji, beskrajno duhovit - on je moj učitelj i ja sam, zapravo, samo pjevušio kad sam od njega počeo učit. Sjećam se uvijek kako mi govori: vi, glumci, svi vi lijepo pjevate, ali nijedan ne zna na mikrofon da pjeva! Takođe, od 1992. zanemario sam pozorište i zapravo počeo više da se bavim pjevanjem i komponiranjem, a onda sam naišao na ovoga Livija Morozina. Na albumu „Orasi, orasi“ preovlađuju teme „vesele nostalgije“. Kako nastaju vaše pesme?

- Nisam napisao baš sve tekstove, ali ranije sam pisao pjesme, imam četiri knjige objavljene, a neke od njih su i komponirane. Uzmem tako nekako gitaru, počnem da pjevušim ili sviram nešta… sve su one iz a-mola, Danilo, moj sin, stalno me zeza. Šta, treba Šerbedžijinu pjesmu uvježbat? Ma, nema problema, a-d, d-a, c-a, f-a, g-a… onda sam pomislio, pa kad preslušavam Fabricija Deandrea, pa sve su pjesme iste, pa Okudžavine… A Visockog? Samo dva tona, i nema ništa, ali to je najbolje na svijetu… Zapravo, Arsen mi je kad sve zbrojim - ljubav prema Koenu, Okudžavi, Visockom, prema Brelu, Paoliju ili Endrugu, na kraju i prema „Bitlsima“ - Arsen mi je najbolji. I juče ste došli u Beograd autoputem „bratstva i jedinstva”; da li je danas on za vas put “tržišnog jedinstva”? Ne kude vas više u Zagrebu, niti vas ovde nazivaju “emigrantskim smutljivcem”!?

- I tada, dok su neki izricali ishitrene izjave, ne samo o meni nego o mnogim ljudima koji se nisu htjeli svrstati u nacionalne tabore, koji su bili antiratno nastrojeni i za to da se problemi mirno riješe, nisam imao problema sa običnim narodom. Nikada. Možda su me neki poprijeko gledali vjerujući sve tim svojim političarima, ali danas je i njima jasno gdje su ih vođe odvjele. Zato mi danas mnogi stisnu ruku. Tržište će biti regulator, već su svi shvatili to. Poboljšanje na svim planovima desiće se brže nego što nam predviđaju iz Evrope. Trebaće oni nas više nego mi njih. Brže će doći do mira na Balkanu i, uostalom, gdje da budemo ako nismo u Evropi. Da li se osećate apatridom?

- Ne. Osećam se i dalje kao jedan od stranaca u ovom svijetu jer je cijeli svijet moj. Postoje neka mjesta koja su ti toplija, gdje si rođen, a inače, čovječe moj, isto pijem pivo sa svakim čovjekom na planeti. Osim što se etno muzikom priklanjate tržišnom trendu, da li je u vašem slučaju izbor Istre, njenog narečja, instrumenata i muzičara, vrsta političkog izbora?

- Nije. Nije ni pod znacima navoda. Moj izbor ima veze sa životom, sa strašću. Ljeta sam počeo provoditi u Istri i kad god postoji koji slobodni termin, ja sam u Istri. Baza mi je u Barbarigi kod Pule. Imam jednu lijepu kamenu kuću, srećem se s tim dječkima… Istra je božanstvena, sviđa mi se taj način života, to što je multikulturalna, nema nikakvih problema zbog toga, niti ih je imala prije, čak i za vrijeme rata bila je drugačija. Zaljubio sam se u istarsku hranu, u vino „malvaziju“, postao sam neka vrsta istarskog lokalpatriote. A to nema veze sa ikakvom politikom. Dapače, ja i dalje zadržavam svu moju „zagrebaštinu“ gdje sam odgojen, isto kao što imam i prema Beogradu i ovom dijelu zemlje jedan emotivan stav, ne samo sjećanje nego i prijatelje i rođake… Inače, Livio Morozin me je ubacio u etno priču. On je taj koji je etno i etablirao u Hrvatskoj gdje je jedan od najjačih muzičara i kompozitora, stvorio Alena Vitasovića, na primjer, a inače je i sam dobar izvođač, briljantan pjevač. Gde je obavljeno snimanje “Oraha”?

- Snimali smo ga na Brijunima, u jednom starom motelu smo improvizovali studio pa su neke pjesme snimljene tamo, neke na Radio Puli, a neke su još jednom korigovane u studiju u Novom Mestu u fantastičnom, najboljem na ovim prostorima. Balkan u nekom smislu ipak ostavljate iza sebe, selite u Ameriku blizu menadžera i producenata u holivudskoj industriji.

- Putujem 16. januara za LA sa svojim djevojčicama. Lenka se upravo vratila iz tog grada, izabrala kuću u koju idemo živjeti, izabrala škole za djevojčice… Živjećemo u Santa Moniki što ja jako volim. Prepustio sam njoj izbor, jer volim da žene odlučuju o našim sudbinama, kao što bih volio da i politiku vode. Užasno sam sretan što sam osjetio da moju svastika Kori Udovički, ministricu za enegretiku i ženu koja je „uplašila“ Srbiju, narod voli na neki način, bez obzira što i ona mora provodit ono što tržište nalaže. Da li to znači da je pred vama i jedna suptilnija karijera od ove koju ste napravili u preko četrdeset filmova koje ste snimili na zapadnom tržištu?

- Siguran sam, mora se biti tamo, to je uslov. Ali svjesno sam izbjegavao sve ove godine da stalno tamo boravim. Moji agenti i menadžeri isto zahtjevaju od mene već godinama, jer kad god odem u Los Anđeles, dobijem film. I sad je bilo tako, čak više ponuda. Nisam još u situaciji da biram, ali sam u situaciji da odbijem ulogu. Mira Furlan gostuje na albumu pevajući na italijanskom. Kakva je bila saradnja obzirom da dolazi iz “svemira”?

- Ona ti je, kume moj, ušla unutra na probu, dobila tekst, jednom čula pjesmu, odma’ ju je otpjevala i Dario Marušić mi je rekao: Jesi vidio kako se pjeva? Taj čovjek bitna je karika u našem bendu, jer on je profesor, etnolog, izučava istarsku muziku, tu skalu, i istovremeno je čudesan svirač. Navodno ste muziku sa vašeg albuma krstili kao “etnometal”!?

- Da. Ali to je Livijeva odrednica. Riječ je o tome da smo na koncertima rokerskiji nego na snimku. U Beogradu ćemo svirati osim u Centru „Sava“ i u klubu „Sova“ pa ćete se u to uvjeriti. Mogla bi se zvati i “oštar rok” zbog oštarija u Istri iz kojih ne izbijate?

- Jako mi se sviđa ovo „oštar rok obzirom na oštarije“ to je super. I mislim da definitivno može tako da se nazove jer smo najviše pjesama nas dvojica, Livio i ja, napravili u oštarijama po kojima se družimo.