Petak, 26.09.2003.

17:36

Obim nejednakosti u svetskoj ekonomiji

Default images

Multinational Monitor: Globalno gledano, da li je ekonomska nejednakost u porastu, da li je i dalje na istom nivou, ili se smanjuje?

Branko Milanović: Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je praviti razliku između tri različita koncepta.

Prvi koncept: Ako tretiramo svaku zemlju kao zasebnu jedinicu, razlike između društvenih proizvoda po stanovniku zemalja sveta su se nedvosmisleno povećale tokom poslednjih dvadeset godina, pa čak i tokom poslednjih pedeset godina. Drugim rečima, zemlje divergiraju.

Drugi koncept: Ako, kao i u prethodnom slučaju, tretiramo svaku zemlju kao posebnu jedinicu, ali ako svakoj zemlji damo ponder proporcionalan njenom broju stanovnika, onda su se nejednakosti smanjivale tokom poslednjih dvadeset godina.

Ovaj drugi koncept je veoma koristan, ali on ne predstavlja ono što želimo da proučavamo, zbog toga što on predstavlja samo aproksimaciju koncepta broj tri: nejednakost svih pojedinaca u svetu. Ovaj treći način merenja nejednakosti podrazumeva da je svaki pojedinac podjednako važan, svakome daje podjednaki ponder, i uzima u obzir i razlike u nivoima cena između različitih zemalja. Ovo je najteži koncept za izračunavanje, uglavnom zbog toga što do skora da uopšte nismo imali ili smo imali samo veoma fragmentarne podatke o raspodelama dohodaka unutar različitih zemalja. Ovi podaci o raspodeli dohotka za različite zemlje su neophodni ako želimo da dođemo do podataka o distribuciji dohotka na svetskom nivou među svim pojedincima. 

Što se tiče koncepta broj tri, možemo da kažemo da je nejednakost izuzetno velika. Svi istraživači se u tome slažu. Već je teže reći da li je nejednakost u porastu. Ja smatram da ima više dokaza da je nejednakost u neznatnom porastu ili da ne pokazuje jasan trend tokom perioda od poslednjih dvadeset godina, nego da opada.

MM: Kada merite nejednakost, da li razmatrate dohodak ili bogatstvo?

Milanović: U svim slučajevima se bavimo dohotkom, ili tačnije rečeno dohotkom i/ili rashodima. Drugim rečima, uvek se bavimo blagostanjem ljudi u toku perioda od godinu; koliki su im dohoci I koliko su u stanju da potroše. Ne posedujemo podatke o nečijoj imovini ili bogatstvu jednostavno zbog toga što ne postoje istraživanja o bogatstvu u najvećem delu sveta.

MM: Naslućujete li intuitivno do kakvih biste rezultata došli da postoje takvi podaci o imovini i bogatstvu?

Milanović: To je veoma teško reći, ali nejednakost u bogatstvu je uvek veća nego nejednakost prema dohotku. Dohodak je rezultat rada i investiranja tokom jedne godine, i razlike u dohocima predstavljaju rezultat poslova koje ljudi trenutno obavljaju, sreće u investiranju, efekata životnog ciklusa i tako dalje. Nejednakosti prema bogatstvu, to jest nejednakosti prema stvarnom posedu dobara i finansijskih vrednosti (aktive) su mnogo veće zbog toga što su one u suštini proizvod toga što nekoliko generacija akumulira bogatstvo, ili onoga što neko akumulira tokom čitavog života. Tako su godišnje razlike u dohocima zapravo nagomilavaju da bi rezultirale mnogo većim razlikama prema bogatstvu.

MM: Da se vratimo na ona tri različita pristupa u procenjivanju nejednakosti u svetu, šta je uzrok ovako različitim rezultatima? Kakvu ulogu u tome igra Kina?

Milanović: Ono što predstavlja uzrok ovako različitim rezultatima jeste to što su posmatrane jedinice merenja međusobno različite. Što se tiče koncepata jedan i dva, mi u suštini posmatramo svaku zemlju kao jedinicu, i implicitno pretpostavljamo da u okviru te zemlje uopšte ne postoji nejednakost. Svaki Kinez ostvaruje prosečni lični dohodak u Kini, svaki Amerikanac ostvaruje prosečni lični dohodak za Sjedinjene Američke Države. Mi tu zanemarujemo nejednakosti u okviru pojedinačnih zemalja, to jest, mi predstavljamo jednu umnogome pojednostavljenu sliku stvarne nejednakosti.

Razlike u rezultatima između koncepata broj jedan i broj dva za period neposredne prošlosti su toliko velike upravo zahvaljujući ulozi Kine. Kina, i u nešto manjoj meri Indija, su se veoma brzo razvile tokom poslednjih dvadeset godina. One počele taj period kao veoma siromašne zemlje, i naravno kao zemlje sa velikim brojem stanovnika. One su uspele da smanje razliku između sopstvenih bruto društvenih proizvoda po glavi stanovnika i svetskog proseka. Ovo je, kada u obzir uzimamo i broj stanovnika u datoj zemlji, doprinelo smanjenju nejednakosti izraženom prema konceptu broj dva.

Većina ekonomista se zaustavlja na ovoj tački. Oni kažu da pošto je Kina bila veoma siromašna, i pošto je to jedna velika zemlja koja se brzo razvila, to mora da je predstavljalo i razlog smanjenju globalne nejednakosti. Međutim, tu moramo da napravimo još jedan korak dalje, i da se zapitamo: “Šta se dogodilo sa nejednakošću u Kini?” Zapravo, nejednakost i u Kini i u Indiji se u značajnoj meri povećala.

Kada dodamo tu komponentu povecane nejednakosti u Kini I Indiji, i kada takođe uzmemo u obzir sve veću nacionalnu nejednakost u zemljama koje su toliko drugačije od ove dve, a to su recimo Velika Britanija, Sjedinjene Države, Rusija, Indonezija, Nigerija, i tako dalje, onda otkrivamo da je ukupna nejednakost između ljudi u svetu konstantna ili da je u neznatnom porastu.

MM: Dakle i Kina i Indija su velike zemlje u svetu u razvoju koje su se razvile u značajnoj meri, iako ne podjednako, ali i u kojima se povećala interna nejednakost?

Milanović: To je tačno. Nejednakost se povećala u obe ove zemlje. 

Kada razmišljamo o nejednakosti u svetu, tu postoje u osnovi dva koraka. Prvi korak: da li se prosečni dohoci u Kini i Indiji povećavaju? Mi kažemo da se povećavaju, i da je to dobra vest i u smislu smanjenja siromaštva u svetu, i u smislu smanjenja nejednakosti u svetu. Kao drugi korak, mi se pitamo: Da li se nejednakosti u Kini i Indiji povećavaju? Odgovor je da se povećavaju, nejednakosti rastu. Nejednakosti između urbanih i ruralnih oblasti su se povećale, kao i, naravno, nejednakost između pojedinaca. Zbog toga što su to nejednakosti između velikog broja ljudi, pošto su Kina i Indija mnogoljudne zemlje, to značajno doprinosi ukupnoj nejednakosti u svetu.

Dakle sledeća dva aspekta se uvek moraju imati na umu: šta se dešava sa prosečnim dohotkom u Kini i Indiji, i šta se dešava sa distribucijom u okviru ove dve zemlje. Naravno, zarad jednostavnosti ja govorim samo o ove dve zemlje, jer one, zajedno sa Sjedinjenim Državama i zapadnom Evropom, predstavljaju ključni faktor uticaja na razvoj nejednakosti u svetu. Ali formalno govoreći, ista se analiza primenjuje na svaku zemlju.

MM: Da li postoji neko pravilo koje kaže da privrede u razvoju treba da budu obeležene rastućim nivoom nejednakosti?

Milanović: Postoji čuveni argument Sajmona Kuzneca, koji kaže da ako ste veoma siromašni i onda počnete da se razvijate, onda ćete neizostavno time izazvati strukturalnu promenu, tako da će se ljudi seliti iz oblasti u kojima je produktivnost niska, kao što je poljoprivreda, koju karakteriše nizak nivo nejednakosti, u oblasti u kojima je produktivnost visoka, ali takodje nejednakost, kao što su proizvodne oblasti i oblasti u kojima se pružaju usluge. Postoji stanovište prema kome će razvoj stoga biti uvek praćen rastućom nejednakošću.

Postoje i neki noviji stavovi prema kojima je tačno upravo ono obratno. Ova perspektiva smatra da visok stepen nejednakosti predstavlja prepreku za rast, zbog toga što možete da imate ušančenu elitu koju nije briga za ostatak zemlje, a to podstiče političku nestabilnost u zemlji. Takođe, zbog toga što ljudi nisu u stanju da rade u onim oblastima u kojima će njihovi doprinosi, imajući u vidu njihovu prirodnu nadarenost, biti najveći. Na primer, ako imate veliki broj siromašnih ljudi koji ne mogu da sebi priušte odgovarajuće obrazovanje, i uprkos njihovim inherentnim sposobnostima, završe tako što po ulicama prodaju sitnice, to očigledno neće pogodovati na razvoju zemlje.

Postoje različite teorije, ali ni jedna od teorija ne funkcioniše savršeno. I dok bi neke od teorija bile prihvatljive kada upoređujemo nejednakosti između zemalja u datom vremenskom periodu, one možda ne bi bile primerene onda kada analiziramo razvoj date zemlje tokom vremena. Na Zapadu smo bili svedoci velikog pada nejednakosti tokom prošlog veka, a istovremeno su se ove zemlje u ogromnoj meri razvile.

Sve u svemu, zapravo ne postoji precizno definisan odnos između visine prosečnog dohotka zemlje i rasta sa jedne strane, i nejednakosti sa druge. Ovaj odnos izgleda zavisi i od mnogih drugih stvari, kao što su institucije, opšta raširenost obrazovanja, demokratija, društvena istorija neke zemlje, i slični faktori.

MM: Ako bismo posmatrali regione, recimo Latinsku Ameriku, koji je nivo nejednakosti tamo, i na koji način vi smatrate da to utiče na ukupan rast i privrednu dinamiku?

Milanović: Latinsku Ameriku je oduvek karakterisala veoma visoka nejednakost, i zajedno sa Afrikom, to je po nejednakosti prvi kontinent na svetu. Zbog toga je ona oduvek u velikoj meri doprinosila nejednakosti u svetu.

Povrh toga, u Latinskoj Americi smo imali ono što se naziva “izgubljenom decenijom” (osamdesete godine prošlog veka). Prosečni dohodak mnogih latinoameričkih zemalja je danas isti kao i pre dvadeset godina. Pre dve decenije je region Latinske Amerike, zajedno sa istočnom Evropom predstavljao srednju klasu sveta. Pošto dohoci stagniraju u Latinskoj Americi, dok su u velikom padu u istočnoj Evropi, ta je “svetska srednja klasa” propala. Zato je ono što se događalo tokom proteklih dvadeset godina u Latinskoj Americi pogoršalo stanje nejednakosti u čitavom svetu.

MM: Kakvo je stanje nejednakost u Africi?

Milanović: Najmanje podataka posedujemo o Africi, zato što podaci za afričke zemlje nisu bili dostupni sve do sredine osamdesetih. Ovo je jedan od razloga zbog čega se ne može uopšte precizno izračunati nejednakost u čitavom svetu između pojedinaca pre, recimo, 1985-te godine.

Međutim, mi znamo da su Afriku oduvek karakterisali veoma visoki nivoi nejednakosti, slično situaciji u Latinskoj Americi. Da bih vam dao nekakav uvid u veličinu tih nejednakosti, reći ću da su nivoi nejednakosti u Africi skoro drostruko veći nego nejednakost u Sjedinjenim Državama, koja je ionako visoka. Ne postoje jasni dokazi za to da li je nejednakost u pojedinačnim afričkim zemljama porasla ili se smanjila tokom proteklih deset godina.

Zapravo, kada se radi o tako visokim nivoima nejednakosti kao što je to slučaj u Africi, teško je da se tolika nejednakost još više poraste. Ne može se dogoditi situacija u kojoj jedna uzima se sebe čitav dohodak zemlje. Ljudi bi jednostavno poumirali, ili bi se pobunili ako bi im dohodak pao na nulu.

MM: Uopšteno govoreći, stope rasta su u Africi negativne tokom poslednjih dvadeset godina, ali čak i u takvoj situaciji, one su uspele da održe iste nivoe nejednakosti.

Milanović: Upravo tako. Nejednakost je u Africi ostala, kako se čini, nepromenjena. I zbog ukupne stope rasta čitavog kontinenta koja je negativna, Afrika je nastavila da povećava svoje zaostajanje za svetom. Zato je došlo do značajnog pogoršanja pozicije Afrike u celini, a naročito siromašnih ljudi u Africi. Kada uporedite 1988. godinu sa 1998. godinom, siromašni u Africi, koji su već među najsiromašnijima u svetu, su izgubili ogroman procenat svog dohotka. Ako se ta činjenica udruži sa sve većim brojem stanovnika, Afrika bi mogla da u ne tako dalekoj budućnosti bude naseljena najvećom grupom siromašnih ljudi na čitavom svetu.

MM: Iskustva iz zemalja istočne Evrope tokom poslednjih godina su naročito zanimljiva zbog toga što su te zemlje krenule od situacije u kojoj su imale stanovništvo sa relativno visokim nivoima jednakosti pre raspada sovjetskog bloka i komunizma.

Milanović: Zemlje istočne Evrope su pratile sličnu liniju razvoja kao i zemlje Latinske Amerike u tom smislu da je to, pre osamdesetih godina prošlog veka, takođe bila srednja klasa sveta. One su imale prosečan dohodak možda za jednu trećinu manji nego što je to bio prosečan dohodak u zemljama razvijenog sveta. Onda su oba ova regiona – Latinska Amerika i zemlje istočne Evrope, uključujući tu i bivši Sovjetski Savez – počeli da opadaju u realnim iznosima. Stopa pada dohotka u većini istočno evropskih zemalja je bila veća nego u Latinskoj Americi. Zemlje su u tom regionu ostvarivale negativne stope rasta i nisu bile na nuli ili oko nulte stope rasta, kao što je to bio slučaj u Latinskoj Americi.

Povrh toga, u gotovo svim zemljama istočne Evrope nejednakost u visini dohotka je značajno porasla.

Međutim, opšta slika u istočnoj Evropi je malo raznovrsnija u detaljima nego što je to slučaj u drugim regionima. Centralno evropske zemlje su se sada vratile na nivo dohotka od pre nekih deset godina, a neke su i napredovale, i tu nejednakost nije mnogo porasla u zemljama. Primeri su Češka ili Slovenija. Sa druge strane, imamo ogroman pad dohotka u većini zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, na primer u Rusiji, Ukrajini, Moldaviji i Jermeniji, i takođe ogromna povećanja nejednakosti u ovim zemljama. Tako je, za siromašne i za veći deo srednje klase u ovim zemljama, proces tranzicije od komunizma bio dvostruki gubitak: prosečni dohodak je opao, a povećala se nejednakost.

MM: Tako je u grupi zemalja koje su uspele da ostanu na nivou dohotka na kome su bile ili da ostvare rast, relativno manja nejednakost nasuprot zemljama koje imaju negativne stope rasta i više nivoe nejednakosti. Šta je razlog što se ova dva faktora pojavljuju zajedno?

Milanović: Nedvosmisleno je da postoji takav odnos između njih da zemlje koje su se znatno brže oporavile i koje su danas u mnogo boljem stanju imaju manja povećanja u nejednakosti posle pada komunizma nego one druge, neuspešnije, zemlje. Možda ne možemo reći da je ovaj odnos monokauzalan, to jest, da su manja povećanja nejednakosti omogućila ovim zemljama da se brže razvijaju, ali je to, po mom mišljenju, ipak jedan od faktora koji je tome doprineo.

Na primer, zemlje centralne Evrope su nastavile da troše mnogo novca na socijalne programe za nezaposlene, za decu, za porodice, penzionere, i tako dalje. One su takođe bile u stanju da održe institucije i da u mnogo većoj meri poštuju pravila igre i zakone nego zemlje sa većim povećanjima nivoa nejednakosti.

Gotovo da je nemoguće ne uvideti da je način na koji je privatizacija bila izvedena u Rusiji dovela i do kolapsa institucija, i da je doprinela povećanju nivoa nejednakosti. Privatizacija ruskog tipa (i, naravno, Rusija nije jedina takva zemlja), je značila da su neki ljudi bili u stanju da gotovo besplatno dođu do bogatstva. Oni su potom morali da manipulišu javnim institucijama tako da im ništa od onoga do čega su de facto nelegalno došli ne bi bilo oduzeto. Tako su ove tri stvari išle zajedno: način privatizacije, kolaps institucija, i povećanje nivoa nejednakosti.

MM: Vodila se prilično velika rasprava tokom poslednjih godina oko toga da li procesi ekonomske  globalizacije doprinose porastu ili smanjenju nivoa nejednakosti. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Milanović: Prvo, ja bih rekao da je veoma teško doći do bilo kakvog snažnog zaključka o tome, zato što su podaci nesavršeni i još mnogo vremena treba da prođe da bismo dobili dobre i pouzdane podatke o distribuciji dohotka među pojedincima u svetu. Ali, čak i da imamo savršene podatke, i dalje bi bilo teško ustanoviti uzročno-posledičnu vezu između globalizacije i rasta ili pada nivoa nejednakosti, zbog toga što je verovatno da globalizacija ima diferencirani uticaj na nivo nejednakosti od zemlje do zemlje u zavisnosti od socijalnog nasleđa te zemlje, njenih institucija, nivoa nacionalnog dohotka, pozicije u svetskom ekonomskom sistemu, i tako dalje.

Moj stav, koji je zasnovan na istraživanjima koje sam obavio, kao i na radovima jednog broja drugih ekonomista, među kojima su i Robert Baro i Martin Ravalion, jeste da u veoma siromašnim zemljama otvorenost prema inostranim investicijama i trgovini moze da utiče na pogoršanje nejednakosti. Veliki deo stanovništva u tim zemljama je skoro potpuno nekvalifikovani, ili su bar nekvalifikovani u smislu da ne poseduju znanja kojima bi zadovoljili zahteve moderne privrede, pa tako nisu u stanju da iskoriste prednosti koje se nude u međunarodnoj trgovinskoj razmeni. Jedino onaj relativno mali broj srednje kvalifikovanih i visoko kvalifikovanih ljudi u tim zemljama može da napreduje, i to povećava nejednakost.

Postoje određeni dokazi da tek kada se dostigne neki srednji nivo nacionalnog dohotka per capita, recimo na nivou dohotka Čilea, Kolumbije ili Češke, može doći do preokreta u tom smislu da od otvorenosti privrede u većoj meri imaju koristi siromašni nego bogati. Međutim, ovde treba obratiti pažnju na to da čak i kada kažemo da oni imaju veće koristi, pod tim podrazumevamo da oni imaju veće koristi u odnosu na njihov inicijalni dohodak, onakav kakav je on bio pre otvaranja prema stranom kapitalu. Ali, pošto taj dohodak može da bude, i često i jeste, mnogo niži nego što je dohodak srednjih i viših slojeva u društvu, apsolutne koristi od otvaranja bi i dalje bile u korist bogatih.

I da zaključim, ja bih rekao da je opšta slika prilično iznijansirana, i da je teško reći da globalizacija jednostavno povećava ili smanjuje nejednakost.

MM: Da li je slučaj da trgovinska razmena između zemalja koje su po privrednim nivoima medjusobno bliže donosi više koristi nego trgovinska razmena između zemalja koje su u ekonomskom smislu disparatne?

Milanović: Mogu se naći izvesni dokazi da je trgovinska razmena između zemalja koje su na uglavnom sličnom nivou razvoja dovodi do konvergencije u njihovim dohocima, tako da one siromašnije zemlje hvataju korak sa onim bogatijim zemljama. Evropska Unija je najbolji primer takvog približavanja. Irska, Španija, Portugalija i Grčka su sada po svojim nacionalnim dohocima bliže, i u nekim slučajevima čak i ispred onih zemalja koje su pre njih dostigle više nivoe ekonomskog razvoja, kao što su to Velika Britanija ili Francuska.

Ali i ovde postoje dva elementa. Jedan element je to što postoji korist od trgovinske razmene čak i slučaju razmene između dve zemlje koje nisu na sličnim nivoima ekonomskog razvoja (kao što to nalaže teorija o komparativnim prednostima). Otvaranje prema trgovinskoj razmeni bi otuda trebalo da bude korisno za prosečni nacionalni dohodak obe zemlje. Ali ipak obim koristi od trgovinske razmene između te dve zemlje može se razlikovati, jedna može dobiti vise, druga manje. Pored toga, pitanje je na koji je način povećanje u prosečnom dohotku raspoređeno na stanovništvo u datoj zemlji. Tu, pod određenim uslovima, kao što sam već pomenuo, trgovinska razmena može da pogorša ukupan nivo nejednakosti.

MM: Da li postoje neki drugi elementi ekonomske globalizacije ili procesi međunarodne trgovinske razmene ili tokovi međunarodnih investicija koji u značajnoj meri doprinose jednakosti ili nejednakosti?

Milanović: Stvar je u tome što se često previđa značajno povećanje kamatnih stopa u svetu početkom osamdesetih godina prošlog veka, što je dovelo ne samo do dužničke krize u Latinskoj Americi i kasnije u istočnoj Evropi, već je takođe doprinelo i sve većoj nejednakosti u samim tim zemljama, i, u konačnom ishodu, i nejednakosti u svetu. U roku od godinu dana, realne kamatne stope su porasle praktično od nule na 5 ili 6 procenata. Znamo da je distribucija bogatstva u svakoj zemlji prilično nejednaka, a kamatna stopa predstavlja zaradu od bogatstva. Tako su u svakoj zemlji bogati imali koristi od viših kamatnih stopa. Takođe, i na svetskom nivou, bogate zemlje, koje su po definiciji bogate kapitalom, imale su najviše koristi od ovog povećanja. Naravno, najveću korist su imali bogati ljudi u bogatim zemljama.

Elementi koji utiču na smanjenje nejednakosti u najvećoj meri zavise od domaće, unutrašnje, politike – investiranja u obrazovanje, u zdravstvo i infrastrukturu, i socijalnih transfera, kao i progresivnog oporezivanja. Teže je naći međunarodne faktore koji imaju isti takav efekat, iako trgovinska razmena i otvorenost mogu, kako smo već rekli, da imaju taj efekat ujednačavanja u zemljama koje imaju relativno visok nivo nacionalnog dohotka.

MM: Da li se može reći da je globalni finansijski sistem evoluirao tako da sada ima smisla govoriti o globalnim kamatnim stopama i o tome kako je to u manjoj meri bio slučaj u prethodnom periodu?

Milanović: Sasvim je jasno da smo se pomerili u pravcu jednog integrisanijeg međunarodnog tržišta kapitala, u poređenju sa, recimo, šezdesetim godinama prošlog veka. A to nije vidljivo samo po finansijskim tokovima, koji su se naravno, u ogromnoj meri povećali, već i empirijski, po korelaciji između realnih kamatnih stopa između različitih zemalja. Kamatne stope svake zenlje danas su u odnosu mnogo veće zavisnosti od kamatnih stopa u drugim zemljama nego što je to bio slučaj pre dvadeset ili trideset godina, kada su finansijsko tržište i tržište kapitala bila u mnogo većoj meri isparcelisani i izolovani.

MM: Do čega ste došli dok ste istraživali period deglobalizacije koji je trajao od kraja prvog svetskog rata do početka drugog svetskog rata?

Milanović: Taj period gotovo uopšte nije bio obrađivan od strane ekonomista. To je u velikoj meri bitan period po političkim dešavanjima, pa su ga u velikoj meri proučavali naučnici koji se bave političkim naukama, dok su se ekonomisti njime bavili znatno manje, uz, naravno, značajan izuzetak koji važi za period Velike depresije. Međutim, iako je Depresija bila značajan događaj za ovaj period, to nije jedina stvar koja se dogodila između 1918-te i 1939-te godine.

Mene je motivisao da proučavam ovaj period sledeći razlog. Pojednostavljeno rečeno, uobičajeni stva je da se kaže da je integracija dobra zbog toga što ona vodi konvergenciji u dohocima, siromašne zemlje hvataju korak sa bogatima.

Međutim, ako razmotrite onaj prvi period globalizacije, od 1870-te do 1913-te godine, na svetskom nivou ćete naći ogromnu divergenciju dohodaka. Siromašne zemlje u to vreme uopšte nisu bile u stanju da uhvate korak sa bogatima, već su zapravo u apsolutnom smislu zaostajale, dok su one ionako bogatije zemlje – Velika Britanija, Francuska, ostatak zapadne Evrope, Sjedinjene Države – postajale još bogatije. Sada većina ekonomista ili zanemaruje ovu činjenicu, ili govore da se to desilo zbog toga što se siromašne zemlje nisu zaista integrisale. Tako je navodno teorija i dalje ispravna, ali se primenjuje samo na one zemlje koje su se integrisale i/ili su na sličnom nivou nacionalnog dohotka.

Dobro, kada pogledate takve zemlje, zapadnu Evropu i severnu Ameriku, u periodu između dva svetska rata, a to je definitivno bio period deglobalizacije, očekivali biste da bi njihovi nacionalni dohoci trebalo da se sve više razlikuju. Ako ta grupa bogatih zemalja konvergira za vreme perioda globalizacije, onda bi trebalo da se sve više razilaze za vreme perioda deglobalizacije. Međutim, istraživanjem se to ne ustanovljava. Nalazite da su njihovi nacionalni dohoci nastavili da konvergiraju.

Ako samo integracija (kao recimom unutar Evropske Unije) vodi konvergenciji dohodaka medju bogatim zemljama, kako to da onda dezintegracija koja se dogodila između dva rata takođe dovodi do konvergencije nacionalnih dohodaka?

Ovo me je navelo da postuliram da je transfer znanja i informacija, između zemalja koje se nalaze na sličnim nivoima po nacionalnim dohocima, veoma važan za postojanje konvergencije. Drugim rečima, uzrok konvergencije nije jedino trgovinska razmena.

MM: Da li je sve ovo važno? Zbog čega bi bilo ko brinuo o nivoima nejednakosti?

Milanović: Ja smatram da treba da vodimo računa o nivoima nejednakosti zbog toga što kako procesi globalizacije postaju sve jači, postoji mnogo veća svest o razlikama u nacionalnom dohotku između različitih ljudi i zemalja, a ovo utiče na stavove i ponašanje ljudi.

Ovaj je proces veoma sličan onome što se dogodilo u nacionalnim državama tokom osamnaestog i devetnaestog veka. Niko nije vodio računa o nejednakosti kada su ljudi živeli u malim selima koja su jedna od drugih bila u potpunosti izolovana.

Kada jednom počnete da komunicirate, međutim, shvatite da su neki ljudi bogatiji, i to često mnogo bogatiji nego što ste vi. Oni možda ne rade više nego vi, i možda nisu ništa pametniji nego što ste vi, ali imaju dohodak koji je deset puta veći od vašeg. Ovo stvara mnogo besa i negativnih osećanja. Neki ljudi to zovu zavišću, i tretiraju to kao nešto što je neprihvatljivo. Međutim, čak i da je to tako, vi ne možete jednostavno da izbrišete zavist i da zabranite da ona utiče na ponašanje ljudi. Ali, tretirati to kao zavist je fundamentalno pogrešno. Ono što je za jednog čoveka zavist je za nekog drugog čoveka pravda: bogat čovek smatra svako poređenje dohodaka proizvodom zavisti, siromašan čovek nasuprot tome, može da smatra istu tu razliku u zaradi nepravdom.

Velika nejednakost u dohocima između zemalja takođe ima za rezultat migraciju, zato što ljudi iz siromašnih zemalja shvataju da mogu da se presele u bogate zemlje i da povećaju svoje prihode u značajnoj meri. Javljaju se i tenzije zato što bogate zemlje ne žele da preveliki broj ljudi preoptereti njihove sisteme socijalne zaštite, a u nekim slučajevima takođe mogu da nastanu i problemi u kulturnoj i društvenoj integraciji onih koji su se doselili.

I konačno, postoje i oni čisto moralni obziri, koji nam govore da bi trebalo da vodimo računa o svakom pojedincu na svetu na gotovo podjednak način, da ne bi trebalo da budemo u potpunosti indiferentni na sudbinu ljudi koji su veoma siromašni.

MM: Pomenuli ste investiranje u obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i infrastrukturu kao primarna sredstva za smanjenje nejednakosti. Ima li tu još nekih važnih sredstava, uključujući tu i međunarodnu politiku?

Milanović: Moje je mišljenje, a ono nije zasnovano na empirijskom radu, da je najveći broj sredstava kojima se smanjuje nejednakost domaćeg porekla. Možemo to da vidimo na primeru razlika u nivoima nejednakosti u okviru zemalja članica Evropske Unije, počevši od egalitarne grupe nordijskih zemalja, pa sve do mnogo nejednakijih zemalja kao što su Francuska ili Velika Britanija. Dok su razlike u njihovim medjunarodnim ekonomskim politikama praktično zanemarljive (u stvari oni svi imaju jednu istu medjunarodnu ekonomsku politiku, onu Evropske Unije), unutrašnje politike im se u priličnoj meri razlikuju, od politike kakvu je vodila recimo Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji do politike koju predvode socijalisti u Švedskoj ili onoj u korporativno orijentisanoj Austriji.

Međutim, postoji jedna važna uloga koju treba da odigraju međunarodne organizacije, zbog toga što se s razlogom može tvrditi da postojeći sistem koji je otelotvoren u Svetskoj trgovinskog organizaciji i drugim međunarodnim institucijama jeste u osnovi usmeren u korist bogatih zemalja. Na primer, zaštita prava intelektualne svojine je sada postala znatno veća, i to čini transfer tehnologije u siromašnije zemlje mnogo skupljim nego što je to bio slučaj pre dvadeset ili trideset godina, ili u ono vreme kada su danas bogate zemlje bile siromašnije i kada su u mnogim slučajevima besplatno kopirale tehnologije jedne od drugih. Dok su zemlje koje su danas bogate nekada mogle da imitiraju i da uče jedne od drugih onda kada su bile u fazi razvoja tokom devetnaestog veka, zemlje koje su danas siromašne ne mogu to da rade zato što moraju da plate ogromne svote novca da bi dobile patentna prava i pristup novim tehnologijama.

Naravno, onaj drugi primer koji danas svako navodi jesu dotacije u oblasti poljoprivrede i tekstilne industrije u bogatom svetu, što negira komparativnu prednost siromašnih zemalja.

Otuda, svakako da ima prostora za medjunarodnu politiku koja bi pomogla da se smanje nejednakost i siromaštvo u čitavom svetu.

MM: Šta biste vi prepisali kao odgovarajuću ulogu za politike transfera dohotka – bilo na domaćem planu, regionalno, ili međunarodno gledano – da bi se popravilo stanje nejednakosti?

Milanović: Ovo je veoma teško pitanje. Ljudi su se generalno složili oko toga da država ima značajnu ulogu u preraspodeli na nacionalnom nivou, iako se stalno vode rasprave oko toga koliko bi darežljiva funkcija socijalne pomoći trebalo da bude.

Mnogo je teže zagovarati tezu da bi ista takva politika trebalo da bude vođena i na globalnom nivou. Ljudi u nekoj zemlji X, koja je bogata, su sigurno mnogo manje zainteresovani za sudbinu ljudi u nekoj zemlji Y, koja je veoma siromašna, nego za ono što se dešava u njihovoj zemlji. Ovo je sasvim razumljivo i zbog toga što se ljudi mnogo više brinu za one koji su im bliži, kao i za sopstveno blagostanje, pa je, u smislu, recimo, političke stabilnosti, za bogate u datoj zemlji mnogo značajnije kakva je situacija siromašnih koji žive u njihovoj blizini, nego što se dešava ljudima koji žive daleko od njih.

Međutim, ja mislim da smo ipak ostvarili određeni napredak u oblasti preraspodele bogatstva u svetu. Ako pogledate situaciju koja je postojala pre trideset ili četrdeset godina, tada nije bilo nikakve zvanične pomoći za oblast razvoja. To tada uopšte nije postojalo. Sada su po prvi put bogate zemlje u svetu voljne da daju bespovratnu pomoć siromašnim zemljama.

Naravno, tu se postavlja i pitanje da li je ta pomoć dovoljna. Ja mislim da bi se većina ljudi složila oko toga da nije. Količina novca koju se razvijeni spremni da daju nikako nije dovoljna da bi se ostvarili I prilično skromni i formalno prihvaćeni ciljevi Ujedinjenih Nacija. Drugi problem predstavlja to da li je novac iskorišćen na odgovarajući način od strane zemalja u razvoju, i tu postoji opšti konsenzus da ni to nije slučaj.

Zato je veća odgovornost ili transparentnost u korišćenju ovog novca važna. Veliko je pitanje na koji se način ta veća transparentnost može obezbediti. Ja mislim da će ovo biti sledeće važno pitanje u oblasti međunarodne pomoći koje ćemo morati da rešimo. Tek kada možemo da dokažemo da je novac u razumnoj meri dobro iskorišćen, postojaće i veća spremnost kod ljudi iz bogatih zemalja da se transferiše više novca u siromašnije zemlje.

MM: Vi ste takođe prvi predložili ideju da novčana pomoć možda treba da bude uslovljena ili dovedena u vezu sa nivoima nejednakosti u zemljama koje tu pomoć dobijaju.

Milanović: To je zasnovano na jednoj jednostavnoj ideji: ako imate veoma nejednaku distribuciju dohotka u nekoj siromašnoj zemlji, onda tamo postoji određeni procenat ljudi koji su bogatiji nego, recimo, siromašni ljudi u SAD. Tada bi se s pravom u ovoj bogatoj zemlji moglo postaviti sledeće pitanje: “Zašto bismo mi davali novac nekoj siromašnoj zemlji, ako taj novac završava u džepovima nekoga ko je bogatiji nego poreski obveznik koji je na prvom mestu taj novac i zaradio?”

Potrebno je da se obezbede dokazi poreskom obvezniku u zemljama bogatog sveta, pre svega da taj novac neće biti upotrebljen na pogrešan način, i drugo, da će to biti “progresivan transfer”, to jest, da će to biti transfer koji će pomoći nekome ko je siromašniji od njega samog (poreskog obveznika). Ako imate zemlje u kojima su nivoi nejednakosti dohotka veoma visoki, kao što je to slučaj u Latinskoj Americi, onda s pravom možete da posumnjate u to da će zaista doći do ovog progresivnog transfera. 

MM: Na koji način biste vi operacionalizovali ideju vezivanja pomoći za nivoe nejednakosti?

Milanović: Operacionalizacija te ideje bi bila relativno lako izvodljiva. Mogli bismo, recimo, u pozajmicama Svetske banke, da podesimo nivoe pomoći prema zemljama uzimajući u obzir njihove interne nivoe nejednakosti, time što bismo “kažnjavali” zemlje sa visokim nivoima nejednakosti, i pomagali one u kojima postoji jednakost. Na primer, visina bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika – koja se koristi kao kriterijum za kvalifikovanje za dobijanje povlašćenih zajmova – bi mogla da bude modifikovana prema odnosu između visine prosečnog dohotka i medijane dohotka po glavi stanovnika u datoj zemlji. Ukoliko je distribucija dohotka u zemlji veoma nejednaka, onda odnos između prosečnog dohotka i medijane jeste takodje veoma visok. Na ovaj način bi bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika bio korigovan kako bi se uzela u obzir visoka nejednakost raspodele. Taj “novi” dohodak bio bi povećan u zemljama u kojima postoji velika nejednakost, i one bi mogle da izgube mogućnost da se kvalifikuju za dobijanje zajmova bez kamate.

Daću vam primer situacije koja postoji u Bangladešu i Nigeriji. Ove dve zemlje imaju nacionalni dohodak na gotovo jednakom nivou, ali je u Nigeriji nejednakost raspodele mnogo veća nego u Bangladešu. Odnos između prosečnog ličnog dohotka i medijane po glavi stanovnika je u Nigeriji 1,7, a u Bangladešu 1,2. Uvođenje ovog sistema korekcije koji sam predložio bi otuda “kažnjavalo” Nigeriju i to bi verovatno moglo da diskvalifikuje tu zemlju za dobijanje povlašćenih zajmova, sve dok je distribucija dohotka u toj meri nejednaka. To je slično onome što se već radi kroz pokušaje da se pomogne zemljama u kojima postoji dobro upravljanje i manje korupcije. Kao što sam već pomenuo, ovaj je predlog zasnovan na jednoj jednostavnoj ideji da transferi na međunarodnom nivou treba da se odvijaju u skladu sa istim pravilima kao i transferi na nacionalnom nivou: novac i bogatstvo treba da se transferišu od bogatijeg prema siromašnijem, da bi se tako smanjila nejednakost između njih.

Generalno govoreći, ja smatram da postoji trend u pravcu ustanovljavanja neke šeme preraspodele na globalnom nivou. Neki filozofi, na primer Džon Rols, u suštini smatraju da međunarodno diktirana preraspodela bogatstva može da ima samo veoma ograničenu ulogu, ali ja milim da će takav stav biti prevaziđen zahvaljujući sve većoj svesti o globalnoj nejednakosti i siromaštvu. Ovo će sa svoje strane u bogatim zemljama dovesti do veće spremnosti da se pruži pomoć, pod uslovom da se u razumnoj meri može obezbediti ishod prema kome će transfer zaista biti od pomoći siromašnima. Međutim, preraspodela na globalnom nivou ne može da predstavlja zamenu za ustanovljavanje normalne privrede. Veće šanse da se izvuče korist od međunarodne trgovinske razmene i pristup novim tehnologijama su od presudne važnosti za razvoj siromašnih zemalja. A to se neće dogoditi sve dok se ne izmene ova postojeća pravila igre, koja često određuju jedino zemlje bogatog sveta.

Branko Milanović je vodeći ekonomista u istraživačkoj grupi Svetske banke i vanredni profesor u Školi za viske međunarodne studije (School for Advanced International Studies) na Johns Hopkins Univerzitetu. On je izveo značajno istraživanje o obimu nejednakosti u svetskoj ekonomiji. Njegov rad je dostupan na sledećim internet adresama:

www.worldbank.org/research/inequality
http://econ.worldbank.org/resource.php?type=5
http://ssrn.com/author=149002.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: