Izveštaj Instituta za izveštavanje o ratu i miru o prikrivanju leševa sa Kosova

Vjeruje se da su sva tijela koja se sada iskopavaju u Batajnici žrtve zločina koji su počinjeni u kosovskom sukobu prije tri godine. Smatra se da su "čišćenje" organizovali zvaničnici Slobodana Miloševića kako bi uništili dokaze o raširenim masakrima koje su srpske snage počinile na Kosovu 1999. Otkrivanje ovog masakra počelo je u maju 2001. objavljivanjem priče u malom lokalnom časopisu u Zaječaru, u istočnoj Srbiji. "Timočka krimi revija" objavila je da je u aprilu 1999. hladnjača sa oko 50 tijela izvađena iz Dunava kod Kladova u istočnoj Srbiji, i da je Miloševićev režim sve to zataškao. List je tvrdio da leševi izgleda potiču sa Kosova. Intrigantno je da je vlasnik časopisa Dragan Vitomirović, koji je nedavno poginuo u saobraćajnoj nesreći, početkom 2001. rekao da je ovu priču nudio beogradskom privatnom nedjeljniku, bliskom srpskoj vladi. Vitomirović, bivši pripadnik Službe državne bezbjednosti Srbije, nikada nije otkrio naziv tog lista. Nakon takvog predloga, u Zaječaru su ga posjetila dva pripadnika državne bezbjednosti iz Beograda koji su mu rekli da o ovom slučaju ništa ne priča i da ne objavljuje nikakve informacije ni članke, rekao je navodno Vitomirović. Vijest o hladnjači proširila se kao požar nakon objavljivanja, pošto javnost nikada nije obavještavana o srpskim zločinima. Srpski MUP formirao je radnu grupu zaduženu za istragu okolnosti u vezi sa ovim slučajem, na čelu sa Draganom Karleušom, zamjenikom vođe policijske jedinice za borbu protiv organizovanog kriminala. Mediji su priču objavili na udarnim mjestima. Oni su pokušali i da istražuju ovaj slučaj iako sa ograničenim uspjehom. U maju 2001, Radio B 92 intervjuisao je čovjeka koji je "Timočkoj krimi reviji" dao svoju ekskluzivnu priču. Živojin Đorđević bio je ronilac koji je pronašao kamion 1999. Ova stanica takođe je razgovarala i sa Milivojem Srzentićem, novim okružnim tužiocem u Negotinu, gdje je hladnjača pronađena.   

"Bio je to kamion marke mercedes - naziv mesne industrije iz Peći bio je napisan na kabini na albanskom jeziku", rekao je Đorđević za B92. "Tablice su bile pećke. Veliki kamen stavljen je na pedalu za gas kako bi se kamion survao u vodu". On je dodao: "Kada je kamion izvađen i otvorena vrata hladnjače, ispali su leševi. Bio je veliki broj leševa žena, djece i starih ljudi. Neke žene nosile su šalvare, dok su neka djeca i starci bili goli". Iako je otkrivanje prvog tovara leševa u Dunavu sada dobro poznato, tek se nedavno saznalo da je i druga hladnjača sa mrtvim Albancima otkrivena u sličnim okolnostima u gotovo isto vrijeme, aprila 1999. Ovaj kamion je gurnut u vještačko jezero Perućac, blizu Bajine Bašte na granici Srbije i Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj. Prema izvoru iz srpskog pravosuđa, tijela su prvi put primijećena 8. aprila 1999, plivajući na površini jezera uzvodno od obližnje brane. Prvo je obaviještena policija u Bajinoj Bašti, a potom šef po licije u Užicu. Šef policije prvo je posumnjao da je možda riječ o tijelima ubijenih u sukobima u Bosni, ali nije htio ništa da radi dok se ne konsultuje sa nadređenima u Beogradu. "Pozvao je Vlastimira Đorđevića, tadašnjeg šefa javne bezbjednosti, pitao ga šta da radi i predložio da se obavijesti tužilaštvo i sud", rekao je taj izvor. Đorđević mu je rekao da odmah pošalje dvojicu policijskih inspektora do jezera Perućac. On je rekao da želi da mu se odmah dostavi njihov izvještaj, ali je tražio od šefa policije da ništa ne pominje predstavnicima pravosuđa. Izvor iz pravosuđa dodao je da su inspektori iz Užica i ronilac iz Bajine Bašte, kada su stigli na lice mjesta, otkrili dva ženska i pet muških leševa kako plutaju po površini jezera.         

Rečeno im je da potope tijela, što su i pokušali vezujući za njih teško kamenje. Međutim, ispostavilo se da su ovi leševi samo mali dio velikog broja tijela. Oko 24 sata nakon potapanja ovih leševa, pojavila se hladnjača, mada bez šasije i motora. Policija je obaviještena i tim za prikrivanje dokaza je pojačan. Oni su prvo pokušali da potope hladnjaču ali se to pokazalo nemogućim. Nijesu mogli ni da je dizalicom podignu iz jezera. Zbog toga su tijela stavljena u metalne korpe koje se koriste za čišćenje brane, podignuta na obalu dizalicom a potom utovarena u kamion. Zbog snažnog zadaha, policajci su nosili zaštitne maske. Primijetili su da su neki leševi nagoreli, dok drugi nijesu imali glave ili udove, a po njima je bilo tragova zemlje. Izvor iz pravosuđa kaže da ima indikacija da je policija znala kako je kamion dospio u jezero. Rezervisti VJ, koji su boravili u obližnjem hotelu tokom NATO bombardovanja, tvrdili su da su jedne noći dok su čuvali granicu vidjeli pripadnike državne bezbjednosti kako guraju hladnjaču u vodu. Tijela su potom zakopana na litici, na ušću rijeke Dervente u jezero Perućac. Saradnik IWPR vidio je duž lijeve obale rijeke iskopanu jamu, oko 20 metara od lokalnog puta. Mora da je zapadala za oko mnogih prolaznika u prvih nekoliko mjeseci. Jedan od ljudi koji su učestvovali u ovoj operaciji navodno se žalio svojim kolegama. "Tražili su da to uradimo odmah i veoma brzo, i da obezbijedimo da nas što manje ljudi vidi. Međutim, to je bilo nemoguće". Ekshumacija ove jame obavljena je septembra 2001. Istražni sudija okružnog suda Užice, Momčilo Krivokapić, rekao je IWPR da je izvađeno 48 leševa - 26 kompletnih i 22 u djelovima. Pronađena lična karta, zajedno sa nakitom, novcem i hemijskom olovkom ukazuje da je riječ o žrtvama iz regiona Đakovice. Krivokapić je dodao da su uzorci kostiju poslati u laboratorije radi DNK analize.        

MILOŠEVIĆEV REŽIM "BLOKIRA" ISTRAGU

Vjeruje se da je srpski MUP pod Miloševićem blokirao svaku istragu prvog tovara leševa iz hladnjače u Dunavu. Tužilac iz Negotina, Milivoje Srzentić, kaže da je tadašnjeg državnog tužioca Krstu Majstorovića pitao zašto se ne vodi istraga. Majstorović je navodno odgovorio: "Zato što se ništa nije desilo". Od tada je objavljeno da su Vlajko Stojiljković, Miloševićev šef policije i Vlastimir Đorđević, tadašnji šef javne bezbjednosti, naložili okružnom šefu policije pukovniku Časlavu Goluboviću da ne pokreće istragu. Naredili su mu da tijela prebaci do Beograda, pošto je čitav slučaj proglašen "državnom tajnom". I Golubović, sada u penziji, i Boško Radojković, koji je vodio istragu na terenu, svjedočili su o ovome pred Haškim tribunalom. Dan nakon otkrivanja hladnjače, 7. aprila 1999, tijela su kamionom prebačena na policijski poligon za obuku u Petrovom selu u istočnoj Srbiji, gdje je taj kamion uništen sa 30 kg eksploziva. Tužilaštvo Tribunala vodi o ovome sopstvenu istragu, prema riječima Džima Lendejla portparola suda. Direktor beogradskog Centra za humanitarno pravo, Nataša Kandić osudila je ovu aferu kao užasan zločin. Ljudi u hladnjači, vjeruje ona, mogli bi biti sa liste od 1300 do 2000 Albanaca nestalih od kosovskog konflikta. "Srpska vlada mora pokrenuti istragu oko činjenica koje se tiču uklanjanja dokaza", kaže Kandićeva. Ona je rekla da ima ozbiljnih indicija da su srpska policija i VJ zajedno uništavali dokaze zločina počinjenih nad kosovskim Albancima tokom NATO bombardovanja.      

NOVA VLAST NE VODI ISTRAGU

Šef srpske javne bezbjednosti, general Sreten Lukić, komandovao je kosovskom policijom tokom rata. Kada je prvi slučaj hladnjača objavljen u novinama, Lukić je tvrdio da je za to saznao samo "iz medija" i da je o tome informisan pobliže i detaljno "tek krajem aprila 2001". Nakon okončanja kosovskog konflikta, VJ je pokrenula istragu protiv 245 vojnika. Krivične prijave za zločine počinjene između 1.marta 1998. i 26. juna 1999. podnijete su protiv njih 183. Međutim, IWPR je saznao da se nijedna od ovih prijava ne odnosi na rudnik Trepča niti na pećku hladnjaču. Detalji sudskog postupka nijesu poznati, niti identitet optuženih. Postoje određene sumnje da do suđenja nikada neće doći. Bilo je za očekivati da zvaničnici novog režima i pravosudni funkcioneri komentarišu skandal hladnjača. Međutim, srpski ministar pravde Vladan Batić i ministar policije Dušan Mihajlović odbili su da išta kažu. Nakon što je savezni ministar policije Zoran Živković 7. juna 2001. rekao za Radio B92. da je to pitanje van njegove nadležnosti, srpski MUP je objavio da je formirana specijalna policijska istražna jedinica radi istrage ovog slučaja na čelu sa Draganom Karleušom. Nakon toga, izgledalo je da će za nekoliko dana biti objavljena imena umiješanih u ove zločine i očigledno zataškavanje a slučaj predat sudu. Nade su podstaknute izjavama policijskih zvaničnika, počev sa Mihajlovićem i Karleušom. Karleuša je na konferenciji za novinare 24. maja 2001. rekao da je njegov tim ustanovio niz činjenica. On je potvrdio da je "održan radni sastanak u kancelariji Slobodana Miloševića u martu 1999," a da su mu, pored Miloševića, prisustvovali tadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković, šef javne bezbjednosti general Vlastimir Đorđević, šef državne bezbjednosti Radomir Marković i drugi. "Na ovom sastanku, general Đorđević pomenuo je problem čišćenja terena u regionu Kosova. U vezi sa tim Milošević je naredio Stojiljkoviću da preduzme mjere da prikrije sve tragove koji bi mogli ukazati na dokaze zločina", rekao je on.

Tokom svog kasnijeg svjedočenja u Hagu, Karleuša je rekao da je radna grupa ispitala nekoliko policijskih generala koji su tada zauzimali visoka mjesta u ministarstvu policije, ali su svi negirali da su učestvovali ili znali za masovne grobnice. Karleuša nije rekao šta je preduzeto da se ispita komandant SAJ pukovnik Živko Trajković, koji je komandovao bazama u Batajnici i Petrovom Selu u kojima su otkrivene masovne grobnice. Trajković je trenutno u zatvoru zbog slučajnog ubistva kolege tokom lova. Visoki policijski izvor ustvrdio je da je Trajković u stvari igrao minornu ulogu u slučaju masovnih grobnica, jer je samo izvršavao naređenja svog nadređenog, Đorđevića. Poslije ovih izjava, nije bilo nikakvih hapšenja niti krivičnih prijava. Milošević i Stojiljković se mogu opravdati, jer je Milošević prebačen u Hag 28. juna 2001. a njegov bivši ministar policije je izvršio samoubistvo. Međutim, nije jasno zašto policija nije preduzela nikakve mjere protiv generala Đorđevića, za kojeg se vjeruje da je rukovodio ukanjanjem leševa Albanaca ubijenih na Kosovu. Nakon zbacivanja Miloševićevog režima, Đorđević je smijenjen sa mjesta šefa javne bezbjednosti. U martu 2001, imenovan je za savjetnika u MUP-u a odluka o penzionisanju potpisana je šest nedjelja kasnije. Dvije nedjelje nakon toga, MUP je negirao da je penzionisanje Đorđevića povezano sa slučajem hladnjača. U intervjuu za beogradsko "Vreme" u novembru 2001, Karleuša je komentarisao Đorđevićevu ulogu u ovoj operaciji: "Pokušali smo da stupimo u kontakt sa njim. Nazvao sam ga i rekao mu ČPrijatelju hoćeš li doći, ima neki kamion, priča se da to ima veze sa policijomČ. Kad je došao pitao sam ga: ČDa li išta znaš o hladnjači?Č On je nešto promrmljao, ali mi u stvari nikad ništa nije rekao". Na pitanje gdje je Đorđević, Karleuša je odgovorio: "Izdali smo lokalni nalog za hapšenje. Ima izvještaja da je u Jugoslaviji, Makedoniji, u Moskvi..." Novinar IWPR pokušao je da kontaktira Karleušu, ali mu je rečeno da on ne može da daje izjave za štampu nakon svog svjedočenja protiv Miloševića u Hagu.

POLICIJA IGNORIŠE ZAHTJEVE SUDA DA DOSTAVI PODATKE

Izgleda da se policija oglušila na urgentne zahtjeve sudija da se utvrdi identitet onih koji su počinili zločine na Kosovu i onih koji su učestvovali u navodnom zataškavanju. Nema sumnje da je policija od početka znala za postojanje masovnih grobnica i da je počela nešto da radi tek u proljeće 2001, nakon sastanka srpskog političkog rukovodstva. Na toj sjednici odlučeno je da se razriješi slučaj hladnjače na naročito insistiranje ministra policije Dušana Mihailovića. U skladu sa njegovim naređenjima, šef javne bezbjednosti Sreten Lukić, formirao je 7. maja 2001. operativni tim na čelu sa Karleušom koji je zadužen da utvrđivanje činjenica o kamionu sa neidentifikovanim tijelima i da preduzme mjere na osnovu tih nalaza. Do današnjeg dana, policija nije podnijela nikakve krivične prijave protiv ljudi koje je Karleuša pomenuo da su prisustvovali "radnom sastanku" u Miloševićevom kabinetu marta, 1999, niti je otkrila identitet "drugih" za koje je rekao da su prisustvovali tom skupu. Nakon ekshumacija prve masovne grobnice i vađenja više od 450 tijela u jesen 2001, policija je izdala vrlo malo saopštenja o tome. Pored toga što nije mogla da identifikuje ljude koji su izdali naređenje da se izvrše ovi zločini, pokazalo se da je policija začuđujuće nespremna da objavi informacije o onima koji su kopali jame u njenim logorima za obuku, punili ih leševima i zatrpavali, rekao je izvor IWPR iz srpskog pravosuđa. Policija nije mogla da se ogluši na sva pitanja, ali je generalno savjetovala novinare da svoja pitanja upute pravosuđu, sugerišući da je svoj dio posla već obavila. U isto vrijeme, neki policijski krugovi širili su priče da su sudovi i tužilaštva, pod pritiskom političara, namjerno ometali istragu.        

To je izazvalo reakciju državnog tužilaštva u proljeće 2002, u kojoj saopštava da nije moglo da pokrene krivični postupak protiv neidenfikovanih osoba već to može samo protiv ljudi čija se imena nalaze u krivičnim prijavama koje dostavlja policija. Policija još nije podnijela nijednu takvu krivičnu prijavu. Izvor IWPR iz srpskog pravosuđa vjeruje da je kancelarija tužioca mogla oštrije reagovati nakon što je policija više puta ignorisala njene zahtjeve. "Zahtjevi koje je postavilo tužilaštvo veoma su jasni u smislu šta policija treba da radi", kaže taj izvor. "Od policije je traženo da utvrdi gdje, kad i pod kojim okolnostima su ubijeni kosovski Albanci, kao i... kakvu su tačno vrstu operacije srpske i jugoslovenske vlasti pokrenule na teritoriji gdje su osumnjičene da su počinile ubistva". Izvor je rekao da je od policije traženo da utvrdi identitet onih koji su vodili ove operacije i identitet osobe ili osoba koje su obaviještene o toku ovih operacija i o njihovim rezultatima. Tužilaštvo je izričito zahtijevalo informaciju o tome da li su civili tretirani na neljudski i brutalan način, ko je ubio i prvi pokopao žrtve na Kosovu a ko je kasnije iskopao tijela i prebacio ih do Petrovog Sela i Perućca a odatle u Beograd.       

Još se ne zna ko je pobio ove ljude

Iskopavanje Batajnice 7, pete masovne grobnice kosovskih Albanaca, počelo je početkom novembra. Ukoliko loše vrijeme to ne spriječi, ova ekhumacija trebala bi da se završi do kraja godine. To bi značilo kraj procesa ekshumiranja leševa sa svih lokacija do sada otkrivenih u Srbiji. Ukupan rezultat 18-mjesečnih iskopavanja su ostaci oko 770 ljudi, uključujući devetoro djece i nekoliko desetina žena. Taj broj će se vjerovatno povećati jer se vjeruje da u posljednjoj grobnici u Batajnici može biti od 50 pa do nekoliko stotina tijela. Velika nepoznanica je i dalje ko je ubio ove ljude. Je li to bila policija, vojska, paravojne formacije, ili lokalni Srbi? Šef javne bezbjednosti Sreten Lukić rekao je da je nakon proglašenja ratnog stanja izdato naređenje da se sve snage, uključujući i one srpskog MUP-a, potčine komandi VJ, i da postoje pismeni dokumenti koji to dokazuju. Sugeriše se da vojska na kraju snosi odgovornost za sva djela na Kosovu. Visoki policijski izvor koji je učestvovao u kosovskom ratu tvrdi da bi, iako se lako mogu identifikovati počinioci nekih zločina u pokrajini, to bilo nemoguće u većini slučajeva. "Bio je haos", kaže on, "NATO je bombardovao, mi smo se borili sa OVK praktično svuda, a razne paravojne i specijalne policijske snage su ili pljačkale ili tražile neku vrstu osvete. Teško je reći šta je ko uradio".          

Svjedoci ćute jer "Srbija nije spremna"

U međuvremenu, svjedoci poput Marka, barmena iz Kragujevca, i dalje ćute. Između 1998. i 1999. služio je u redovnoj jedinici VJ na Kosovu, čuvajući osmatračnicu Košare na albanskoj granici. "Štitili smo našu granicu od albanskih terorista - nažalost bilo je onih koji su svoj bijes iskaljivali na nevinim civilima", rekao je on. Marko kaže da je prijatelj iz iste jedinice, bijesan zbog smrti drugog prijatelja, ubio Albanku bacivši je u bunar zajedno sa granatom. Kao i većina ljudi koji su služili na Kosovu, Marko kaže da Srbija nije spremna da razgovara o ovim zločinima.     

Kako je zataškan slučaj braće Bitići

Izvor iz pravosuđa navodi slučaj braće Bitići kao dobar primjer opstrukcione taktike srpske policije. Argon, Vili i Mehmet Bitići, američki državljani albanskog porijekla uhapšeni su juna 1999. u Srbiji i osuđeni na po 15 dana zatvora zbog ilegalnog ulaska u Jugoslaviju. Odslužili su kaznu u zatvoru u Prokuplju odakle su odvedeni 8. jula te godine. Godinu dana kasnije njihova tijela su otkrivena u jednoj od dvije masovne grobnice na policijskom poligonu u Petrovom Selu. Sva tri leša bila su obmotana žicom i imali su poveze preko očiju i rane na glavi, očigledno nanesene vatrenim oružjem. Njihov identitet utvrdili su u avgustu 2001. patolozi FBI i tim eksperata Instituta za patologiju američkih oružanih snaga u beogradskom Institutu za forenziku. Srpska policija saopštila je da zna ko je odveo braću Bitići iz zatvora u Prokuplju, ali njihova imena još nijesu otkrivena. Tužilaštvo u Negotinu, u čijoj nadležnosti je masovna grobnica u Petrovom Selu, više puta je tražilo od policije da ubrza svoj rad i nastavi da pokuša da identifikuje one koji su izdali naređenje za ubistvo braće Bitići, kao i ljude koji su to naređenje izvršili i počinili zločin. Tužilaštvo je takođe navelo imena ljudi koji policiji mogu pružiti vrijedne informacije o ovom slučaju. Ono je obavijestilo policiju da "postoje određene sumnje" da je bivši šef javne bezbjednosti Vlastimir Đorđević organizovao otmicu braće Bitići. Tužilaštvo je podvuklo da policija treba da pronađe Đorđevića kako bi odgovorio zašto je izdao naređenje da se braća Bitići dovedu na policijski poligonu u Petrovom Selu kao i za njihovo prebacivanje sa te lokacije. Tužilaštvo vjeruje da on možda zna ko je izdao naređenje za ubistvo braće Bitići i ko je počinio taj zločin. Tužilaštvo je predložilo i da policija sasluša Obrada Stevanovića, bivšeg pomoćnika ministra policije. On je bio komandant takozvanog operativno-potražnog tima srpskog MUP-a, čiji su članovi odveli braću Bitići iz zatvora u Prokuplju.       

Tužilaštvo je takođe tražilo da policija ispita šefa srpske žandarmerije, Gorana Radosavljevića, zvanog Guri, zato što je on bio u profesionalnom kontaktu sa Đorđevićem a kada su braća Bitići dovedena na policijski poligon, Guri je komandovao tim objektom u Petrovom Selu. U isto vrijeme tužilaštvo predlaže da policija ispita Ljubomira Aleksića, zamjenika načelnika odjeljenja za policijsku administraciju srpskog MUP-a. Prema informaciji u koju su imali uvid tužilaštvo i IWPR, Gurijev zamjenik u to vrijeme, Rade Đerić, takođe je navodno učestvovao u kopanju jama i sakrivanju leševa u Petrovom Selu. Ukazujući da policija nije svoj posao obavila blagovremeno, zvaničnici tužilaštva žalili su se novembra 2002. da u slučaju braće Bitići nikakav progres nije postignut od jula 2001. do februara 2002.

Leševi spaljivani u Trepči?

Nataša Kandić je na osnovu sopstvene istrage zaključila da su između 24. marta i 12. juna 1999, tijela najmanje 800 ubijenih Albanaca, uključujući starce, žene i djecu, transportovana iz svojih prvobitnih grobnica na tajne lokacije na Kosovu i u Srbiji. Leševi su potom spaljeni ili ponovo sahranjeni. Tokom noći 17. maja 1999, tijela 87 kosovskih Albanaca uklonjena su iz grobnica u Đakovici, na primjer. Pored toga Kandićeva kaže da su tijela oko 130 muškaraca pogubljenih u Izbici odnešena iz masovne grobnice i prebačena na nepoznato mjesto. Slične tvrdnje objavljene su u dokumentarnom programu američke javne radio stanice ARW 25. januara 2001. Tvrdilo se da su srpske specijalne snage, izvršavajući naređenje "bliskog Miloševićevog saradnika" spalili tijela oko 1500 ubijenih albanskih civila u peći rudarskog kompleksa Trepča u proljeće 1999. "Cilj je bio da se unište ostaci ubijenih kao da nikad nijesu postojali", rekao je za ovaj program bivši član srpskih specijalnih snaga, koji je sebe identifikovao samo kao Duško. "Čitava sela su uništena a njihovi stanovnici pobijeni". Prema svjedočenju vozača jednog od kamiona koji je vozio leševe u Trepču, pod imenom Branko, samo iz Izbice stiglo je oko 120 tijela žena i djece. Leševi, rekao je on, prvo su odnešeni u mlinove za mljevenje minerala a potom pokretnom trakom do peći. "Bila je to užasna scena", rekao je Branko. "Pokretna traka bila je kao u svakoj fabrici, samo što je transportovala leševe". Njih dvojica nijesu spremni da svjedoče u Haškom tribunalu. Zapadni zvaničnik, koji je želio da ostane anoniman, rekao je IWPR da sud ima dokaze da su Srbi uklonili sve dokaze masovnog spaljivanja u rudniku Trepča, ali je dodao da "oni koji znaju o tome ne žele da izađu i svjedoče".    

Identifikacija leševa teče puževom brzinom

Prve analize DNK obavljene su u Madridu, gdje su srpske vlasti poslale uzorke kostiju sa 36 leševa iskopanih iz batajničkih masovnih grobnica. Prema prvom izvještaju koji je nedavno stigao iz Madrida, kaže se da su dva tijela definitivno identifikovana. Sredinom maja 2002, Beogradu je poklonjena prva DNK laboratorija. Dr Dušan Dunjić, direktor Instituta za sudsku medicinu, gdje je formirana ta laboratorija rekao je IWPR da se posao analiziranja ostalih tijela kompletira "punom brzinom". Dunjić je odbio da kaže koliko je analiza DNP do sada završeno, rekavši da ne može komentarisati prije nego što se sva tijela ekshumiraju iz svih masovnih grobnica. Insistirajući da se ništa ne krije, on je rekao da je najveći problem to što njihove laboratorijske analize ne mogu utvrditi identitet ljudi. On tvrdi da su za to potrebne paralelne analize DNK na uzorcima tkiva rođaka žrtava. Međutim, haški tužilac Vilijam Fulton, koji radi u birou Tribunala u Beogradu, svjedočio je u Hagu 28. maja 2002. da je u ekshumaciji prve batajničke grobnice koju su obavili stručnjaci Instituta za forenziku u Beogradu pronađen niz predmeta za identifikaciju. Oni pripadaju i odnose se na ljude iz kosovske opštine Suva Reka. On je takođe svjedočio da lična dokumenta iz druge batajničke grobnice pripadaju osobama iz Meje koje su nestale 27. aprila 1999. a potom ih je registrovao kao nestale međunarodni Crveni krst. Među njima su imena Ali Bajrami, Simon Sokoli, Sezai Rama, Šut Hasanaj, Krist Sokoli, Gani Smaili, Đun Bib Krasnići, Ndue Krasnići i Brahim Gadžeri.