Četvrtak, 18.10.2007.

09:24

Poplava ubistava

Srbija očigledno živi više paralelnih života. Dok pilićarski džet-set, nadrimarketinški gurui, političke i biznis elite nastoje da zemlji nađu "znakove prepoznavanja", tačnije da je "brendiraju", zemlja se na mnogim poljima sama (anti)brendira. Fredi Kruger, ikona horor franšize "Strava u ulici brestova", tvrdi da svaki grad ima svoju "ulicu brestova". Čini se da se Srbija serijom porodičnih i komšijskih ubistava i bukvalno približila ovoj kultnoj žanrovskoj replici.

Autor: R.D.

Podrazumevana plava slika

Srbija očigledno živi više paralelnih života. Dok pilićarski džet-set, nadrimarketinški gurui, političke i biznis elite nastoje da zemlji nađu "znakove prepoznavanja", tačnije da je "brendiraju", zemlja se na mnogim poljima sama (anti)brendira. Fredi Kruger, ikona horor franšize "Strava u ulici brestova", tvrdi da svaki grad ima svoju "ulicu brestova". Čini se da se Srbija serijom porodičnih i komšijskih ubistava i bukvalno približila ovoj kultnoj žanrovskoj replici.

Da se ne lažemo: svedoci smo epidemije zločina koji se u nedostatku adekvatnijeg termina mogu okarakterisati kao autogenocid. To su porodična i komšijska ubistva i masakri koji uglavnom nemaju isključivo ratnu ili kriminogenu pozadinu koja bi ih donekle mogla objasniti, tačnije smestiti u logični sindromski kontekst. U ovom lancu dominira neka "autentična" patologija, kojoj društvena situacija sigurno inkubatorski pogoduje, ali koja ima i neke zlokobne meandre "toka svesti".

Čak je i Fredi Kruger ubijao "racionalno". Prvo je ubijao decu onih koji su ga zlostavljali u školi. Potom, kada je u paktu s demonima prešao u snove, nastavio je da ubija potomke onih koji su ga spalili u peći. Doduše, ubio je i svoju ženu, ali tek kada je ona otkrila šta Fredi radi s nestalom decom. U Srbiji nema žanrovskog pravila: ubijaju se očevi i sinovi, kolje se darodavac organa rođenoj ćerci, otac ubija ženu, sina i kćerku, pa sebe, ubijaju i sestrići, ubijaju se i bake, puca se nasumice po selu... Dok je Fredi koristio isključivo rukavicu s noževima, u Srbiji se ne bira mnogo. Na repertoaru su noževi, pištolji, cokule, sačmarice, pa i tesarski čekić... Čak i "Teksaški masakr motornom testerom" ne bi bio neka posebna senzacija u Srbiji, posle svega već viđenog. Ne, nisu to više oni sporadični slučajevi iz crnih hronika, kada se ubijalo "tradicionalno" - često zbog međe, ili zbog preljube (novinski naslov "Sekirom na nevernicu").

Ovo sada jeste lančana smesa motiva: ima tu i novca kao motiva za ubistvo, ali mnogo više ima urušene porodice, sirotinje, društvene krize i "efekta praćke" - kad do jedne tačke trpiš i bedu i rat i neverstvo bračnog druga i agresiju i alkoholizam (sve zatežeš lastiš), pa onda prsneš (lastiš se vrati unazad).

U toj smesi motiva ima i onih klasičnih - jednostavno, neko se mora hospitalizovati. Ili mu bar dati šansu da prvo ubije sebe, pa tek ostale. I tu država sa svojim resornim službama mora da bude rigorozna. Jer, svaka epidemija nalaže urgentne mere.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: