Utorak, 09.10.2007.

23:53

Na vratima (veštačkog) raja

Brajen Feri u Sava Centru, 7. oktobar 2007.

Preksinoć je Sava Centar bio krcat. Četiri hiljade ljudi je došlo da vidi i čuje Brajena Ferija. Nisu pogrešili. Engleski džentlmen, ovovremenski Dorijan Grej, doveo je svoju publiku pred vrata raja.

Autor: Piše. Žikica Simić

Podrazumevana plava slika

Malo ih je otškrinuo. Mogli smo da vidimo kako je tamo: fantastičan rok bend u kojem Kris Speding svira gitaru, a Endi Njumark bubnjeve, je bio na sceni. Zavodljive crnkinje su pevale prateće vokale, šezdesetdvogodišnji pevač, u sakou posutom šljokicama, je izgledao kao tridesetogodišnji dečko, pesme su bile lepe i poznate, donosile bezbroj uspomena, razigrane devojčice su skakale ispred bine, vrtele zadnjicama i tresle sisama.

Kada se koncert završio, seo sam u razdrdani autobus 7A i otišao do Železničke stanice, preseo, posle apsurdnog čekanja, u devastirani tramvaj broj 7 i konačno se izgubio u pravcu Zvezdare. Uz put sam shvatio da sam prisustvovao fantastičnom eksperimentu in vivo kojim je prikazana suština popularne kulture. Sat i po, zajedno sa ostalim prisutnima, bio sam izmešten iz stvarnosti, živeo u blještavom irealnom, ulepšanom svetu.

Na početku i na kraju Ferijevog nastupa bili su soul standardi: The 'In' Crowd Dobija Greja, odnosno Hold On I'm Coming dueta Sam & Dave. Između se nalazio repertoar čiju polovinu su činile pesme Boba Dilana. Dilanove pesme, koje u pocepanim farmerkama i flanelskim košuljama šetaju pršnjavim putevima i usamljenim avenijama tetoviranim na moždanoj kori pasioniranih ljubitelja rok muzike, Feri preoblači u večernja odela, stavlja im leptir mašne, vodi na ekskluzivna mesta i fensi žurke. Zanimljiva je to i višeznačna maskarada. Sinoć u Sava Centru, na primer, Knocking On Heaven's Door nije bila pesma uz koju umire Slim Pikens u Pekinpovom filmu Bivši prijatelj Kid, niti lament kojim se sjebani roker oprašta od života, kao na albumu The Wind Vorena Zivona. Bila je to numera uz koju se prolazi ispod veštačke duge o kojoj mašataju pasionirani konzumenti popularne kulture. Mada, mora se reći, Spedingovo džefbekovsko solo - razvučeni, dugi, voluminozni, elegantni tonovi - je predstavljalo most koji je povezivao sva lica ove pesme u jednu celinu.
Brajen Feri voli da peva Dilanove pesame. Tako je od njegovog prvog solo albuma These Foolish Things na kojem je otpevao A Hard Rain's A-Gonna Fall. Ne znamo šta mrzovoljni rok trubadur misli o ovim sklonostima ultimativnog engleskog dendija. Beogradski koncert je međutim definitivno potvrdio da sudar ferijevskog formalizma i dilanovskog odmetništva obrazuje zanimljiv amalgam. Positively 4th Street je na preksinoćnom koncertu dobila sasvim novo lice. Spedingovo "razvaljeno" gitarsko solo - a la Robi Robertson - koje je bilo i najrokerskiji trenutak koncerta, doimalo se kao skriveni tatu, koja podseća na herojske, renegatske i prošle dane.

Publika je oduševljeno prihvatila Brajena Ferija. Njegove čuvene pesme Love Is A Drug, Slave To Love i Tokyo Joe, zajedno sa Lenonovom Jealous Guy i numerom Vilberta Harisona Let's Stick Together, dizale su publiku na noge, bacale u trans, nagonile na skaredni ples. Pa ipak, kada su se - kroz sav taj glamur, otmene toalete i razigrana tela - do mene probili stihovi: Sweet Melinda/The peasants call her the godess of gloom/She speaks good English/And she invites you up into her room iz Dilanove pesme Just Like Tom Thumb's Blues shvatio sam da bih voleo da je pored Krisa Spedinga, mog dečačkog gitarskog heroja, neki drugi pevač na sceni. Možda Dag Sam.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Podeli: