Saznanje da je nekadašnja čelistkinja Belle & Sebastian svoj anđeoski glas udružila sa jednim od najboljih platiša u kafani Pakao, nekadašnjim frontmenom Screeming Trees i saputnikom Queens Of The Stone Age, prizvalo je u meni sećanje na neke od naj(bez)grešnijih scena seksa u pop muzici: Sergea i Jane, Nancy i Leeja, pa i Johnnyja i June, zatim i Nicka i Kylie (tj Nicka i Poly) a i, potcenjene, flertove Stuarta Staplesa iz Tindersticks sa Nicki Sin, Ann Magnusson, Paulom Frazer, Carlom Torgerson, Lhasom i Isabellom Rossellini- koji su, u konkretnom slučaju, daleko bolja referenca od svih pobrojanih.
Na žalost, najavljeno “venčanje u raju” više je izneverilo, nego što nas je zavelo. Neke od mana uočljive su već u uvodnoj Deus Ibi Est. Nejasno je da li u “baladama” njih dvoje nastupaju kao ravnopravni članovi dueta, ili se, u zavisnosti od pesme, saradnja pretvara u pevanje pratećih vokala onom drugom. To nikako ne znači da je ovakva kombinacija glasova neprijatna za uvo, naprotiv. Ali, sabotira koncept.
Jer, upravo su najuspešnije pesme one u kojima se „dijaloški” kreira atmosfera, priča priča ili debatuju misterije ljubavi. Svakako najlepša, The False Husband, koja svojim aritmičnim smenama Laneganovih i Cambellinih particija, direktno aludira na veličanstvene akrobacije čuvene Some Velvet Morning, Leeja Hazlewooda i Nancy Sinatre. Ambicije jesu bile velike, ali niko ne bi trebalo da se stidi rezlutata.
Nakon toga ređaju se pesme čiji kvalitet ničim posebno ne nadmašuje prethodne domete udruženih umetnika, ali zato nemaštovitost i konfuzija obilato utiče na to da se osećamo prevarenim u odnosu na ono što smo očekivali. Black Mountain je simpatična solo imitacija Julee Cruise (kao i Saturday’s Gone koja sledi nešto kasnije). Lanegan na nju odmah replicira svojom “solo deonicom” u Ballad Of Broken Seas, koja predstavlja krupan iskorak u odnosu na standardni pustinjački bluz ovog autora, obzirom da je i izdašnije orkestrirana i da mrak povremeno provetrava setni Isobelin glas. Daleko uspeliji je njegov original, Revolver, u kome diskretno Isobelino prisustvo podseća na nadahnuti “rad iz senke” June Carter Cash.
Honey Child What Can I Do je (još jedan) direktan omaž saradnji Leeja i Nancy, ali je Laneganova iskrena nadahnutost Hazlewoodom dirljivija u The Circus Is Leaving Town. Isto važi i za erotizovanu obradu Hank Williamsovog standarda Ramblin’ Man. Finalna (Do You Wanna) Come Walk With Me i čednošću naslova i tradicionalnošću izvedbe ponovo podseća na Johnnyja i June, a u kontekstu udruživanja dva ovoliko specifična i atraktivna vokala sasvim je neobjašnjivo (i neprihvatljivo) prisustvo čak dva instrumentala (It’s Hard To Kill A Bad Thing i Dusty Wreath).
Ballad Of Broken Seas je, umesto da bude doprinos grandža (koncepta, a ne (i) muzike!) svetskoj riznici popularne muzike, i to u domenu u kome su seks i rokenrol stali pred matičara, zapravo postao tribute izdanje najpoznatijim momentima istog. Naravno, i takvo objašnjenje je legitimno, i više nego solidno izvedeno. Ali, svakome ko je voleo uz Isobel i Marka ono mora zvučati razočaravajuće i neprihvatljivo.
Ako su očekivanja bila 10, onda je ostvareno jedva dobilo 5. Od tri * koje ćemo dati u drugom sistemu ocenjivanja, treba znati da je treća zapravo suza.
Ukoliko vam se album nije dopao nema smisla da trošite pare ili vreme za download na:
Nancy Sinatra & Lee Hazelewood - Fairy Tales & Fantasies
June Carter & Johnny Cash - It's All in the Family
Jane Birkin & Serge Gainsbourg
Nick Cave & the Bad Seeds - Murder Ballads
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare