
Ako je rečnik “kulturološki sudija za značenje“, pa reč, tako, nema duboko, transcedentno ili aistorijsko (kako god da „ahistorical“ ide na srpskom) značenje i, još, umetnost dekoriše to neko značenje, meditacija ga ignoriše, konflikt ga briše, posao ga, tako često, eksploatiše, kako onda reč aktivira kontekst, ili, da obrnemo dialektički novčić, kontekst aktivira reč?
Jedna od univerzalnosti u realnosti je da u proseku, nikako ne uvek, stvari teku iz pozicija sa većom potencijalnom energijom ka pozicijama sa manjom potencijalnom energijom. Ova druga pozicija je fokus. Iako ponekad manje jasan, i pokretan, sa ovakvom geometrijom ili onakvom, fokus ima hipnotičku moć da nam drži pažnju i onda kad je logika prestala da radi, kad nam „The Theory Toollbox“ više nije poreban i mi, ako nam ga neko podnese pod nos, ćemo radije da skrenemo s teme ili da se povučemo. Često je naša emotivna krhkost razlog, a često je taj razlog tajanstven.
dalje
B92 Blog
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare