Razmjere su joj užasne: četrdeset troje mrtvih, blizu dvjesta povrijeđenih. U smrskanim vagonima i moračkim vrletima ugašeni su životi i petoro djece, a stotinu ih je, na povratku sa zimovanja, umjesto u svoje domove moralo prvo u podgoričku bolnicu.
Hladnim brojkama se više ništa ne može ispričati o ovoj drami. Nemjerljivi su bol, suze i muk, koji su ispunili ne samo porodice unesrećenih, nego i sve građane Crne Gore i mnoge iz okruženja. Baš kao što je nesamjerljiva i solidarnost onih koji su spasavali unesrećene ili je ponudili čim su saznali za ovaj udes s kraja na kraj bivše Jugoslavije. (Mnoge je to podsjetilo na solidarnost prilikom jedne ranije tragedije u Crnoj Gori - zemljotresa iz 1979).
Ljekarske ekipe, policija, vatrogasci, vojska, dobrovoljni davaoci krvi, taksisti, građani, mediji... spasavali su povrijeđene natčovječanskim naporima. A protiv njih sve se bilo urotilo: litice, provalija, hladni jaki vjetar, noć...
Prema prvim zvaničnim informacijama uzrok nesreće je čovjek. Saopšteno je: ljudi koji su upravljali vozom nisu poštovali propise. Zvanično se tvrdi da je voz bio star dvije decenije, ali ispravan.
Dva čelna čovjeka Željeznice Crne Gore podnijela su ostavke. Na taj čin odmah nakon nesreće odlučio se i crnogorski ministar saobraćaja.
Ništa od toga neće vratiti izgubljene živote. Ali neka ostane zabilježeno da su živi još jednom dali sve od sebe da u jednoj nesreći bude što manje mrtvih. O tome da li je do nje moralo da dođe svoj sud treba da daju stručnjaci. I, ma kakav on bio, morao bi da bude nova opomena prije nego bude kasno.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare