Petak, 16.12.2005.

14:52

Pozorišta na sve strane

Sad ćemo do Nove godine da raspravljamo o izvinjavanju. Da li su radikali zaslužili da im se bilo ko u ovoj državi izvinjava, ili oni treba da se izvinjavaju svakome na koga naiđu, da li je u pravu mučeni Miloš Aligrudić koji se izvinio, ispada, samo u ime Demokratske stranke Srbije, ili Mlađan Dinkić kome ne pada na pamet da se izvinjava, iako je baš on izazvao gnev radikala kad se sa skupštinske govornice biranim rečima obratio „barabama i primitivcima“, a oni se odmah prepoznali.

Autor: Biljana Stepanović

Default images

Za to vreme opet nećemo stići da razmišljamo o stvarima od kojih živimo, pa bi čovek, da je maliciozan, još pomislio kako vlada sama fabrikuje stalno nove incidente da bismo se zamajavali i trošili pažnju na bizarne događaje. Tako sad penzioneri imaju novu temu da raspravljaju. Sve dok ne ispuste iz vida kako mogu i da ostanu bez prve rate duga koju im je Dinkić obećao pre Nove godine.

I u tome leži sav apsurd – prvo smo se do iznemoglosti rvali sa MMF-om da se penzije zaostale još iz Miloševićevog vremena najzad isplaćuju odmah, a ne tek od 2007. godine, onda smo se natezali da li da se taj dug isplati u obveznicama ili u kešu, najzad ćemo i okončanje aranžmana odložiti za dva meseca – a sad jedva stižemo da usvojimo zakon koji će da omogući tu isplatu.

Radiće poslanici, nije njima teško, do kasno u noć kako bi usvojili izmene Zakona o javnom dugu i Dinkiću omogućili da penzionerima prvom ratom ulepša Novu godinu. Onda će morati da protumače da usvojeni zakon u stvari stupa na snagu odmah, a ne osam dana po objavljivanju u Službenom glasniku, kao što je do sad bilo. Onda će Dinkić da poentira (i neka) da je uprkos opstrukciji radikala ipak uspeo da se izbori za „najstarije sugrađane“. Veći problem od penzija jeste to što poslanici, po ko zna koji put, od Skupštine prave pozorište i uveseljavaju građane, umesto da rade u njihovom interesu.

Ovih dana, međutim, i drugi najavljuju da će praviti pozorište, doduše na otvorenom. Recimo radnici već famozne Zastave planiraju da blokiraju puteve. To što je vlada ponovo delimično liberalizovala uvoz automobila (uz obavezu da imaju motor  euro 3, što ograničava i njihovu starost) protumačili su kao atak na srpsku automobilsku industriju i na njihovo mesto u toj industriji.

Ministar privrede Predrag Bubalo već počinje da se nervira kad mu neko pomene Zastavu. Nije upoznat ni da ti radnici tamo uopšte hoće da protestuju i blokiraju puteve, a pogotovu nema ideju zbog čega. Sudeći po držanju, i ne zanima ga. Kao da im nije on lično jesenas, uz šampanjac, obećavao da će italijanski Fiat početi u najskorije vreme svoj „punto“ da montira u Kragujevcu. Doduše stari model koji se izbacuje iz proizvodnje i doduše bez oznake Fiata (a, da, doduše i uz otplatu 10 miliona evra duga Italijanima) ali opet, nešto se dešava.

Sad ni taj posao bar godine, ako ne stoleća (od megalomanskih projekata tipa „Jugo-Amerika“ odavno smo se izlečili) niko više ne pominje. Sigurno se nešto krupno kuva, pa će vlada da napravi bum i iznenada poentira na ovoj pozitivnoj priči. Ako nađe tih 10 miliona da plati dug.

Dobro, ako o tome više neće da se izleću, zašto neko iz vlade lepo ne objasni radnicima Zastave da oni u stvari nemaju nikakve veze sa liberalizacijom uvoza automobila, osim kao kolateralna šteta. Kao što nisu imali veze ni sa prošlogodišnjim ograničenjem, bez obzira što su možda izvukli malu korist. Razlog je bio spoljnotrgovinski deficit, u kome je uvoz automobila učestvovao sa čak 100 miliona dolara.

U Zastavi kažu da su za tih godinu dana prodali 2.000 automobila više nego pre ograničenja uvoza polovnjaka. Na stranu poniženje što jedan nov auto, pa makar bio i jugo, mora da strepi od žestoke konkurencije evropskih polu-krševa. Ali zaista ima smisla i primedba ekonomista da „ne može više cela država da bude talac tri i po hiljade radnika Zastave koji jednostavno proizvode nekvalitetna vozila“.

Radnicima Zastave bi neko, dakle, morao da saopšti istinu. A to je da ostali građani ne žele da kupuju njihova kola i da radije po skupljoj ceni nabavljaju, po evropskim standardima, skoro-pa-krševe. A za nas poslednje čudo tehnike. Ako oni pokušavaju da sačuvaju svoja radna mesta, što je legitimno pravo, i drugi imaju legitimno pravo da slobodno raspolažu svojim novčanicima. Od svih lizing kredita koje su uzeli građani, na primer, 40 odsto potrošili su na kupovinu uvoznih kola, što novih što polovnih. Pravna lica, to jest firme, još manje od građana troše Zastavine modele.

I sad, šta ostaje državi – da natera bar javna preduzeća i sve republičke i lokalne službe da „kupuju domaće“, odnosno da uvek kad obnavljaju vozni park odaberu nešto iz Zastavinog asortimana, ili da lepo i pošteno objasni radnicima Zastave kako im je sasvim uzaludna namera da blokiraju drumove, jer se time ovaj problem ne može rešiti. Blokadama jedino mogu da nerviraju čak i one putnike koji tim putevima voze njihova kola, ali im ovi sad ne daju ni da prođu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Podeli: