Thompson za hrvatsko spasenje

Sedam je istarskih svećenika, tražeći zabranu koncerta Marylina Mansona u pulskoj Areni poručilo kako je "održavanje koncerta (...) veliko zlo, koje bi odaslalo izrazito negativnu poruku, ne samo mladima Pule nego i brojnim stranim turistima".

Za to se vrijeme biskup šibenski Ante Ivas, usred opjevanih Čavoglava, srdačno družio s Markom Perkovićem Thompsonom - jer za razliku od pjevača koji je ime posudio od holivudske ikone i masovnog ubojice, pjevač koji nadimak duguje puškomitraljezu širi sasvim druge, mnogom biskupu milozvučne poruke.

I doista, hrvatski će narod pravu duhovnu okrijepu naći u pojavi, gestama i pjesmama ovog rastavljenog katolika i samozvanog ustaše – pripadnika pokreta koji je jasno znao razlikovati ljude od ne-hrvata. Njegova je pjevačka epopeja, za razliku od Mansonove, puna kršćanske agape. Ona, daleko od grada, slavi neiskvareni svijet dinarskog seljaka retardiranim prizorima rousseauovskih 'plemenitih divljaka' koji, opskrbljeni 'genima kamenim', žive od ljubavi prema Bogu i vlastitom narodu. A to što ljubav povremeno preraste u izljev bijesa prema susjedu koji se križa s tri prsta - što se može! - vrela je to, ali ipak plemenita, morlačko-hrvatska krv. Stoga mnogi klerici koji se mrgode zbog nastupa Marylina Mansona s razumijevanjem toleriraju povremeno Thompsonovo evociranje koračnica što su ih 'hrvatski očevi' pjevušili dok su strpljivo pazili na Srbe koji su u scenski impresivnom i nadasve inspirativnom ambijentu jasenovačkog logora uvježbavali Malu Floramye.

Osim toga, Thompson, za razliku od Mansona, poštuje svetu hrvatsku tradiciju, posebno onu modnu, rekli bi - retro. Najdraže su mu lude i nezaboravne četrdesete. Tada su, podsjetimo, vunene benevreke i zubun postali, rekao bi Ciganović, 'definitivno out' da bi čitav outfit bio osvježen elegantnijim košuljama crne boje, tada posebno omiljenim kod nekih njemačkih formacija i crnokošuljaških kolega u prijateljskoj Italiji, a sve upotpunjeno neizostavnim 'asesorijem', nožićem pričvršćenim remenom oko šake – popularnom kamom.

A da će retro biti in i za dvadesetak godina, kada njegov sinčić poodraste, anticipira Thompson u pjesmi u kojoj vjernoj ženi daje upute o postupanju s košuljom koja, izgleda, treba postati narodna nošnja:

"Onu istu našu košulju pripremi
na tavan je stavi, za mene je spremi
Bit će ona opet i sinu po mjeri"

Taj ekološki duh, subverzivan prema kapitalističkom trošenju, prenošenjem košulje s koljena na koljeno odolijeva zavodljivom zlatnotelećem zovu raznih benettona i sisleya: to je put skrušene poniznosti i skromnosti kojoj onomad - ljudi smo – nisu odoljeli ni u Vojnom ordinarijatu, mastodontskoj zgradurini dostojnoj Mamonova svetišta.

Čak i opori eshatološki pjesmuljak - koji je svojevremeno za odabrano društvo interpretirao popularni Puškomitraljez - u kojem se pretskazuje strašna, ali, budimo realni, pravedna sudbina Stipana i Ivice koji imaju skončati kao hrana za crne vrane, daje - za razliku od Mansonovih zlom nabijenih stihova - snagu svakom hrvatskom domoljubu-katoliku da ustraje i u najtežim vremenima: onda kada su ostavljeni na milost i nemilost kukolju u vlastitim redovima.

Te općeljudske, optimizmom prožete poruke, razlog su zbog kojeg je Thompson prirastao srcu mnogih hrvatskih klerika koji godinama razdragano cupkaju uz dražesne pjesmice u kojima ovaj, odrađujući posao Zorana Vakule, izvještava o gustoj magli koja se, po potrebi, spušta i raskužuje nečista hrvatska područja ili pak o tome kako će, zbog Anice i pokala vina, zapaliti Krajinu do Knina.

Zahvaljujući Thompsonovoj humanoj pouci iz hrvatskog vjeronauka, hrvatski će tinejdžeri jednom, bude li sreće, postati hrvatski darkeri s krunicom oko vrata.

U na-čelu, to je, a ne Marylin Manson, put hrvatskog plemensko-totemskog spasenja.