Grobnica za Borisa Davidoviča

Priča o Srebrenici samo je jedno od beskrajnih poglavlja sveopće historije beščašća, o kojoj je, u svom »polemičkom refleksu« s autorom istoimene knjige Jorgeom Luisom Borgesom, svoje besmrtne stranice ispisivao Danilo Kiš.

Da nije prerano umro 1989. godine, veliki bi književnik u svojoj sedamdesetoj sasvim sigurno ponovo uzeo pero u ruke nakon što je, usred te njegove okrugle obljetnice, beščašće ponovo uzelo maha ostavivši bez lica i bez glasa 8.106 ljudi u gradiću stješnjenom brdima istočne Bosne. »Enigmatika nestanka ljudi čini nukleus mog dela«, govorio je Kiš. Metaforu o cikličkom kretanju vremena ugradio je u literarno djelo pišući u svojoj »Grobnici za Borisa Davidoviča« o sovjetskim gulazima, ali iskusio i na vlastitoj koži jer se njegovom ocu, Židovu, gubi svaki trag u Auschwitzu. Nema sumnje da bi u Kiševom tematskom europskom krugu kredom i Srebrenica utisnula neizbrisivi znak u papir, kao još jedan primjer kako se prešućivanjem i zaboravom totalitarna historija čuva od istine o sebi samoj. Njegove su pripovijesti bile upravo suprotiva tom pokušaju: »Kiš jednostavno nagovještava da je literatura jedino sredstvo koje nam stoji na raspolaganju za spoznaju fenomena čija veličina, inače, dovodi do utrnuća naših čula i izmiče našem poimanju«, napisao je u svom hvalospjevu nobelovac Josif Brodski.

A strahote koje je barbarogenij prije deset godina priredio u Srebrenici zaista su nepojmljive, i visoko se penju na ljestvici sveopće historije beščašća, pogotovo što su praćene bešćutnim pogledima tzv. međunarodne zajednice koja je nijemo promatrala pokolj lažno obećavajući da će ga spriječiti. Kiš je volio koincidencije i literarno ih stvarao, pa je tako svog Borisa Davidoviča Novskog, koji je stradao prosinca 1930. godine, doveo u inicijalnu i datumsku vezu s njegovim povijesnim dvojnikom, Baruhom Davidom Nojmanom, kojemu je šest stoljeća ranije, na isti dan, istog mjeseca, sličnu sudbinu priuštila inkvizicija. Nažalost, loš pisac život, bez imalo smisla za podudarnosti i cikličko kretanje vremena, u srebreničku priču uveo je prezimenjaka žrtve Gulaga, stanovitog Davidovića, škorpiona, koji je kao krvnik pogubio mnoge istinske nasljednike literarnog Davidoviča. I do jučer živio mirnim životom u sjeni historijskog zaborava.

Stoga danas kada ti isti koji su punili nacističke, sovjetske, balkanske i ine logore tvrde kako oni nisu postojali, te postavljaju gomile eksploziva, kao jučer u Potočarima, ne bi li ušutkali one koji mole nebo za duše svojih bližnjih i vape za pravdom, Srebrenica kao grobnica mora ući u kolektivnu memoriju svih civiliziranih ljudi na ovom planetu koji se ne žele, kao ni Kiš, miriti s enigmatikom nestanka ljudi.