Krajnosti

Krajnosti su rijetke, ali nisu neprirodne. U svijetu koji nas okružuje postojali su, postoje i postojat će kojekakvi ekstremi: janje s dvije glave, vučica koja je odgojila lisičiće, grm koji se tko zna kako vinuo u visinu poput stabla... Tako je i u politici: rijetki su pobornici Draže Mihailovića i Ante Pavelića, zagovornika i realizatora ekstremnih političkih pravaca koji su se temeljili na rasističkoj nacionalfašističkoj matrici. Rijetki jesu, ali ih ima, bilo ih je i bit će ih, ma koliko ja diplio ovdje da je to bio totalni mrak. Veličanje ustaša i Pavelića, fotografiranje s Dražinom slikom na Jelačić placu, sve su to bedastoće, ali i bedasti imaju pravo politički promišljati, ma kako brkali stvari i razumjeli od svega malo ili ništa.

Spomenuti Mihailović i Pavelić, ali i njihovi pristaše, ma koliko se hranili međusobnom mržnjom i antipatijom, često su dolazili u dodir jer su imali više sličnosti nego razlika. Tako je to inače s radikalima. Kad je krenula posljednja ofenziva partizana i Crvene armije, Pavelić je otvorio četnicima Draže Mihailovića određene pravce, a kako bi se mogli povlačiti pred pobjednicima željnim osvete za počinjene zločine. Da ne govorimo da su i ustašama i četnicima saveznici bili isti: Nijemci i Talijani, ali i protivnici - Titovi partizani.