Slovenija, cijena uspjeha

Unatjecanju za ulazak u Evropsku uniju Slovenija je zauzela prvo mjesto. Ispunila je uvjete bolje od ostalih - čak i od Mađarske, Poljske, Republike Češke. Taj podvig zaslužuje pažnju. Nije dovoljno ponavljati da su Slovenci malen narod, da su na rubu Srednje Evrope koja ih je naučila redu, da su prošli gotovo bez gubitaka u posljednjem balkanskom ratu ili pak da je Slovenija "mala Švicarska". Sve to ne objašnjava njezin uspjeh.

U podjelama na istočne i zapadne Slavene, Slovenci su između jedne i druge grupe naroda. U svojoj prošlosti više su se priklanjali Zapadu nego Istoku. Bili su u austrougarskom carstvu, ne u otomanskom. Novija povijest udružila ih je s južnoslavenskim i balkanskim susjedima. Položaj koji su stekli u Jugoslaviji nije ih spriječio da se približe EU.
Bivša Jugoslavija razlikovala se, u ekonomskom, političkom i kulturnom pogledu, od zemalja takozvanoga "istočnoga bloka". Slovenija je bila najrazvijenija i najhomogenija u njoj. Potkraj osamdesetih i na početku devedesetih godina stoljeća koje je za nama, jugoslavenska je federacija - uoči svoga konačnog raspada - bila ozbiljan kandidat za ulazak u Evropsku zajednicu. Jacques Delors, u to doba predsjednik najvišeg evropskog foruma, sazvao je šefove jugoslavenskih republika, nove i stare, i najavio im pomoć od nekoliko milijardi dolara - da srede ekonomiju i pripreme se za taj čin. Milošević i, za njim, Tuđman odbili su ponudu. Današnji uspjeh Slovenije potvrđuje, uz ostalo, propalu šansu bivše Jugoslavije.

Slovenija je dugo izranjala iz prošlosti koja joj nije bila sklona: narod koji nije imao vlastite države, nacija koja se formirala sa zakašnjenjem, identiteti koji su se stjecali u nepovoljnim prilikama. Vlastita kultura, skromna ali brižno čuvana, bila je oslonac i narodu, i naciji, i njihovim identitetima. Tek u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća u slovenskoj se književnosti javio pjesnik France Prešeren (1800-1849). Njegovo djelo i utjecaj pomogli su da se različiti dijalekti u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj približe i stope u zajednički književni jezik. Nacionalna kultura počela je dobivati prepoznatljive okvire. Preostalo je mnogo posla za samu naciju. Prilikom ujedinjena Južnih Slavena, poslije Prvoga svjetskog rata, Slovenija je još bila u takvu stanju da nije uspjela okupiti sve svoje predstavnike i poslati ih u Beograd na dogovor o zajedničkoj državi. Zamijenili su ih dobrim dijelom Hrvati, u to doba glavni zagovornici jugoslavenske ideje, nastupajući u svoje i njihovo ime. Povijest Jugoslavije, sa svojim padovima i uzdignućima, nije spriječila Sloveniju da postane političkim subjektom. Njezin je uspjeh započeo prije jugoslavenske katastrofe.

U drugom svjetskom ratu Hitler je izbrisao Sloveniju s političke karte Evrope i priključio je njemačkom Reichu prepustivši Mussoliniju jedan njezin dio, na jugu. Slovenski otpor javio se već na početku okupacije. U njemu su glavnu riječ imali slovenski komunisti s izgrađenom nacionalnom sviješću, jugoslavenski orijentirani (Eduard Kardelj, Boris Kidrič i drugi). Uz njih su stali i predstavnici različitih demokratskih opredjeljenja, među ostalima i lijevi kršćani - sličnih slučajeva gotovo da nije bilo u Hrvatskoj ili Srbiji. U antifašističkome otporu, kojem su komunisti pridavali značenje revolucije, ispisana je možda prva i jedina epska stranica slovenske povijesti. Ljubljanu su oslobodili zajedno slovenski i jugoslavenski partizani, zajednička Narodnooslobodilačka vojska. Slovenci se sami nisu mogli nositi s fašističkim divizijama koje su se povlačile s Balkana. Te činjenice danas mnogi zaboravljaju, napose nacionalisti, ne samo slovenski. Istru i Primorje dobila je Jugoslavija pod Titovim vodstvom, koja se našla u taboru pobjednika. Malo je vjerojatno da bi velike sile prepustile te krajeve samoj Sloveniji ili pak Hrvatskoj.

U skladu s načelima koje je proklamirala nova jugoslavenska država poslije Drugoga svjetskog rata, razvijenije republike bile su dužne pomagati manje razvijenim krajevima, Kosovu, Makedoniji, Bosni, dijelovima Srbije. U Sloveniji - u Hrvatskoj također - takva praksa nije prihvaćena s radošću. Teoretičar jugoslavenskog samoupravljanja, Slovenac Edvard Kardelj uvjeravao je svoje sunarodnjake da, kao uzvrat za pomoć koju daju, dobivaju mnogo više na otvorenome jugoslavenskom tržištu, gdje mogu plasirati proizvode za koje nemaju kupca na Zapadu. Slovenska je ekonomija stala na čvrstu osnovu već u bivšoj Jugoslaviji. To je pripomoglo njezinu današnjem uspjehu.

Slovenska kultura išla je ispred politike u traženju pluralizma, demokratskih prava i samostalnosti u okviru jugoslavenske federacije i izvan toga okvira. Suradnici ljubljanske "Nove revije" sastavili su i objavili slovenski nacionalni program i navijestili mogućnost odvajanja od Jugoslavije. Savez komunista Slovenije nije se usuđivao priznati ga i prihvatiti sve do 1990. godine i XIV kongresa na kojem se Savez komunista Jugoslavije podijelio i praktički raspao. Na izborima koji su održani iste godine izglasana je slovenska vlada s prosvijećenim katolikom Lojzetom Peterleom na čelu. U općoj euforiji izbili su na površinu ne samo nacionalisti - kao uostalom i u drugim jugoslavenskim sredinama - nego i potisnuti klerikalci. Za predsjednika Republike ipak je izabran Milan Kučan, prvi čovjek bivšega Saveza komunista Slovenije. Reakcije u Jugoslaviji koja je već tonula bile su ispunjene strastima: jedni su bili ohrabreni odlaskom Slovenaca, napose Hrvati, i zavidjeli im; drugi su u tome vidjeli sebičan i sraman čin; treći pak, oni koji su vjerovali da se još može spasiti Jugoslaviju (među njima i potpisnik ovoga ogleda), sa strahom su predviđali mogućnost građanskoga, etničkoga ili vjerskoga rata. Ove posljednje gotovo nitko nije slušao i, kako nisu nastupali ni pod čijim nacionalnim barjakom, njihove su glasove zagušili bijes i buka. Na pitanja koja su iskrsnula, povijest je pružila dva odgovora, komplementarna i protuslovna u isto vrijeme: slovenski uspjeh i bosanska tragedija. Danas se može pretpostaviti, uzimajući u obzir ono što se dogodilo u međuvremenu, da izbor Slovenije, čak i da je bio drukčiji, više nije mogao promijeniti sudbinu Bosne.

Balkanski se rat dotaknuo slovenskoga teritorija kratkotrajno i marginalno. Armija koja se još zvala "jugoslavenskom", premda je već bila izgubila svoja prvobitna obilježja podređujući se Miloševićevoj paranoji, prodrla je do zapadne granice. Otpor koji joj je pružen ujedinio je slovensku naciju i potaknuo njezinu volju da se izdvoji iz Jugoslavije. Činjenica da pri tom nisu uništena znatnija materijalna dobra olakšala joj je put. Povratka natrag nije bilo. U tome času Evropa još nije razumijevala prirodu događaja na Balkanu. Mnogi su brkali rušenje Sovjetskog Saveza s raspadom Jugoslavije, svodeći ih na isti nazivnik.

Za Sloveniju je počelo vrijeme tranzicije. Bivša republika jugoslavenske federacije prevedena je bez većih teškoća u novu slovensku državu, koja se potvrdila vlastitim ustavom. Jedna od sretnih okolnosti bila je sigurno činjenica da se na istaknutim mjestima našlo iskusnih i umjerenih ljudi: među njima već spomenuti predsjednik Kučan, koji se u Drugom svjetskom ratu zatekao među Slovencima deportiranim u Srbiju, dobro primljenim od srpskoga pučanstva; i Janez Drnovšek, koji je više godina bio u Predsjedništvu Jugoslavije, gdje se istaknuo staloženošću i razborom. Nisu se, srećom, uspjeli nametnuti političari s opasnim ambicijama i zastranjenim idejama, poput Janeza Janše (ajme, i on je bio jedan od onih kojeg sam nekoć branio u ljubljanskoj reviji "Mladina", prilikom armijskog procesa protiv "četvorice"!). Odbojnost i prezir koji su bivšu "braću s Juga" dočekivali na granici tek osamostaljene države postepeno su se ublažili i normalizirali. Na dnevnom redu našli su se važni i teški poslovi, nacionalni i državni - priprema za ulazak u Evropsku uniju.

Vlast koja se ustoličila u Ljubljani nije dopustila da se, u ime rodoljublja (kao što se, na žalost, dešavalo u Hrvatskoj pod Tuđmanom) pljačkaju nacionalna dobra. U privatizaciji se vodilo računa da se sačuvaju najrentabilniji industrijski pogoni. Strancima su prodana samo poduzeća koja slovenski kapital nije mogao dovoljno uposliti i iskoristiti. Nedostatak transparentnosti ili pak slučajevi korupcije bili su rjeđi nego i u jednoj tranzicijskoj zemlji. Trebalo je ipak, prema ocjeni stručnjaka, više od sedam godina da privreda dostigne proizvodnju s kraja devedesetih. Slovenija danas ima veći dohodak po glavi stanovnika od nekih članica Evropske unije. Takvu uspjehu pripomogao je miraz koji je ponijela iz Jugoslavije.

Put slovenske preobrazbe nije bio bez iskušenja. Način na koji su, odmah po osamostaljenju, "izbrisani" iz slovenskog državljanstva Bosanci, Hrvati, Srbi i Albanci koji su se, kao građani Jugoslavije, zatekli na slovenskom teritoriju, ispod je razine demokratskih načela koje je prihvatila nova Republika. Takvo "brisanje" manjine od oko 18.000 građana drukčijega porijekla, koji doista ne mogu ugroziti opstanak ili identitet 2,000.000 Slovenaca, nije poništeno ni na referendumu održanome u proljeće 2004. godine! Ni Ljubljanska banka nije se pokazala velikodušnom. Prisvojila je uloge koje su joj povjerili štediše iz cijele Jugoslavije - oduzevši tako novac ne državi koje više nema, nego običnim ljudima koji su imali povjerenja u slovensku poslovnost. Oni sigurno nisu zaslužili da budu kažnjeni zbog raspada Jugoslavije. Taj polog nije mogao pokriti troškove slovenske tranzicije, ali joj je pomogao da podmaže kola.

Iznenadio sam se, međutim, saznavši da je mnogo autobusa sa slovenskom registracijom došlo u Beograd da dočekaju novu 2004. godinu. I Titovu rodnu kuću, u Hrvatskom zagorju, posjećuju mnogobrojni Slovenci - sjećaju se, uz ostalo, da je majka bivšega jugoslavenskog predsjednika bila Slovenka. Sreo sam nekoliko značajnih slovenskih pisaca koji ne kriju da osjećaju, u kulturi i književnosti, sve veću "jugonostalgiju" - to nije želja za povratkom u zajedničku državu, koja više nije zamisliva, nego nelagoda što dolazi od uskosti prostora na kojem se gubi zamah. Možda je i nešto više - potreba da se ne izgube plodotvorne kulturne i književne veze koje su postojale među nama.

Proputovao sam ponovo Slovenijom uoči njezina ulaska u Evropsku uniju. Zadržao sam se u Gorici, s jedne i druge strane slovensko-talijanske granice, upravo u času kad se počelo rušiti pogranične stupove. Ova je međa nekoć, odmah iza Drugoga svjetskog rata, bila tvrda i neprolazna, okružena stražarnicama i opletena bodljikavom žicom; zatim je postajala sve mekša i prohodnija, najotvorenija između istočne i zapadne Evrope; i sad se, eto, ruši i iščezava. U prvi mah nisam vjerovao svojim očima. U Ljubljani, Celju i Mariboru zatekoh prijatelje koji se pribojavaju teškoća za slovensku privredu, nakon ulaska u Evropsku uniju. Još je više proširena, rekao bih, bojazan da se identiteti maloga naroda i njegov jezik ne utope u zajednici većoj i utjecajnijoj nego što je bila Jugoslavija.

Umjesno je upitati se na kraju da li će Slovenija, kao članica Evropske unije, izgraditi zid ili vrata spram susjeda s kojima je do jučer dijelila sudbinu. Hoće li na svojoj istočnoj strani podići bedem ili most. Doduše, ona je dužna pridržavati se pravila igre koja određuje Unija. Ali sama igra ne mora biti zatvorena, ni okrutna.

Autor je član Komisije za Mediteran predsednika evropske vlade Romana Prodija