Srbi naprijed, reakcija stoj

Koliko je jednako približno jednako, i obratno - najzakučastije je, a svakodnevno, pitanje pravne doktrine i pravne prakse. Pogotovo ako je doktrina na jedno oko slijepa, a praksa na drugu nogu šepava, kao što je to slučaj s hrvatskom doktrinom građanskog prava i hrvatskom praksom s hrvatskim Srbima.

Da bi hrvatski građani srpske nacionalnosti izbjegli iz Republike Hrvatske tijekom rata devedesetih trebali napokon dobiti stvarnu mogućnost povratka, a to znači i pravo na stan koji su uslijed rata u Hrvatskoj izgubili, upozorili su po tko zna koji put krajem svibnja predstavnici međunarodne zajednice. Naime, Misija OESS-a u Hrvatskoj, UNHCR i Evropska komisija uputili su pismo Vladi u kojemu su zahtijevali cjelovito i brzo rješenje problema bivših nositelja stanarskih prava. Na pitanje novinara jesu li u pravu oni koji to pismo čitaju kao "zahtjev za tretiranje stanarskog prava kao vlasništva", Peter Somnenby, voditelj Misije OESS-a u Hrvatskoj, odgovorio je:

"Na taj se problem može gledati kao na ugrožavanje prava vlasništva ili kao problem diskriminacije građana, bivših nositelja stanarskih prava, zbog njihove nacionalnosti i sl.. Najviše smo zabrinuti upravo zbog diskriminacije. Naš cilj nije ponovna uspostava stanarskog prava, nego osigurati da se prema svim građanima postupa na približno jednak način" (Jutarnji list, 29. 5. 2003., str. 8).

Uhvativši se, očito, za približno jednak način, Hrvatska je vlada 12. lipnja prihvatila Odluku o stambenom zbrinjavanju povratnika koji su prije imali stanarsko pravo. Odlukom će izbjeglicama, uglavnom hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti (mediji su prenijeli nagađanja da ih ima između 5 i 20 tisuća), pod određenim uvjetima dati nekakvo pravo na stan (npr. da kupe stan iz POS-a, tj. poticane stanogradnje), no ni jednome ni pod kojim uvjetima stanarsko pravo vratiti neće. Ministar Čačić je izrazio nakanu Vlade kazavši da Odluka "ne znači obnovu nekadašnjeg stanarskog prava i ne uvodi se nikakva mogućnost povlaštenog otkupa stanova" (Vjesnik, 13. 6. 2003., str. 1).

Je li to postupak spram Srba na približno jednak način? Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, treba znati što je to (bilo) stanarsko pravo, jer je ono to koje treba jednako ili podjednako preraspodijeliti. A da bi se to znalo, treba znati i što je to (bilo) društveno vlasništvo, jer je stanarsko pravo (a i neka druga prava koja Srbima povratnicima neće biti vraćena) postojalo uglavnom na njemu te dijelilo njegovu sudbinu. No, s tim problemima hrvatska doktrina građanskog prava ima teškoće, jer, optimisti bi rekli, dobro vidi gotovo cijelu polovinu svojih problema.

Oporavak desnog oka hrvatske građanskopravne doktrine, onoga usredotočenog na privatne interese, koje je za lijevih skretanja doista gadno patilo, započeo je još prije dvadesetak godina te se ono u posljednjih desetak čak zamjetno razvilo. No, lijevo, koje je motrilo javne interese pa tako i društveno vlasništvo, vidjelo je naopako, sve dotle da je registriralo društveno vlasništvo kao isključivo društveno-ekonomski, a ne i pravni odnos. Iz tog viđenja odnosa ekonomije i prava - koje je preuzeto iz sovjetskog marksizma, cvalo u jugoslavenskoj političkoj ekonomiji te postalo službenom kardeljevskom doktrinom društvenog vlasništva - nije se moglo razumjeti narav ne samo društvenog vlasništva nego ni stanarskog prava, kao prava na njemu.

Da je kardeljevska doktrina naopaka, pokazale su rasprave u radnoj grupi JAZU "Pravo i društvo" početkom osamdesetih. Njezinu je nesuvislost jezgrovito pokazao prof. Jakša Barbić podigavši izvadak iz zemljišnih knjiga te upitavši zagovornika službene doktrine: "Ako je Koka iz Varaždina upisana u vlasnički list kao korisnik nekretnine u društvenom vlasništvu, kako je moguće da se ona s ostalim organizacijama udruženog rada nalazi isključivo u društveno-ekonomskom, a ne i u pravnom odnosu?" Znakovito je da su sredinom osamdesetih najprije Naše teme, časopis što ga je izdavao Centar za idejno-teorijski rad CK SKH, a potom beogradski Komunist, objavili pretiske rasprava o vlasništvu "Prava i društva", pa je tako i Partija okrenula leđa svojoj nekadašnjoj doktrini.

Još znakovitije, pretvorba društvenog vlasništva, tj. njegovo podržavljenje početkom devedesetih pravdano je upravo kardeljevskom doktrinom (čak i od nekih njezinih ranijih kritičara), uključiv tezom da je društveno vlasništvo "svačije i ničije". Štoviše, kardeljevska doktrina (p)ostala je i doktrinom Ustavnog suda (S)RH, kad je 1992. ustvrdio da "Ustav RH, proglašen 22. prosinca 1990., zaista više ne pozna - kako to proizlazi iz njegova članka 48. st. 1. - institut društvenog vlasništva koje je koncipirano kao društveno-ekonomski, a ne kao pravni odnos." Stoga ne iznenađuje da je Sud bio netaknut prijedlogom prof. Branka Horvata da poništi Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, kao protivan Ustavu RH iz 1990.

Da bi shvatili da čl. 48. st. 1. Ustava "jamči pravo vlasništva", štiti i društveno vlasništvo (a onda i stanarsko pravo kao jedno od prava na društvenom vlasništvu), ustavni suci su morali ne samo odbaciti kardeljevsku doktrinu nego i bolje znati standardnu teoriju prava.

Prvo, da ustavno jamstvo prava vlasništva, kao što je ono iz čl. 48. Ustava RH, ne znači i ne može značiti samo pravo vlasništva kao temeljnoga stvarnog prava (vezanog uz fizičku stvar, vrijedi spram svakog), kako je ono uređeno kontinentalno-evropskim zakonima, pa tako i onima na snazi na području Hrvatske. To je možda bilo jedino značenje prava vlasništva na prijelazu u XIX. stoljeće, kad se ono stalo jamčiti ustavima, jer je tada to pravo omogućavalo svojemu ovlašteniku odlučujući utjecaj na zemlju, usjeve, zgrade i alate, koji su tada bili glavna sredstva za proizvodnju. No, pretvaranjem sve većeg dijela kapitala u financijski, funkciju prava vlasništva preuzela je najprije imovina naprosto (koja uključuje i, npr., novčana potraživanja spram točno određene osobe, prava intelektualnog vlasništva koja nisu vezana za stvar, određene interese), a potom imovina pravne osobe (sve dotle da u posljednjih dvadesetak godina američki sudovi, onemogućujući tzv. hostile takeovers, štite trgovačka društva od njihovih vlasnika).

Drugo, Ustavni je sud trebao razlučiti pretežno javnopravne, pretežno privatnopravne i pretežno socijalnopravne dimenzije subjektivnih prava koja su činila društveno vlasništvo.

Prof. Branko Horvat, iako ekonomist, prvo zna, drugo naslućuje. Da bi hrvatski suci to mogli znati, hrvatska je doktrina trebala popraviti i onaj svoj dio koji joj spaja dva oka u glavi. Kad je budući ustavni sudac prof. Smiljko Sokol prozvan da je zatajio imovinu obitelji predsjednika Tuđmana, propustio je da svima začepi usta protupitanjem: "A tko to u Hrvatskoj uopće zna što je imovina?" Dovoljno je ovdje spomenuti da jedini hrvatski udžbenik građanskog prava imovinu definira cirkularno, tj. logički nevaljano ("imovina je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem", nagl. I.P.). Obratan previd dogodio se bivšem sucu dva najviša suda u državi kad je izjavio da u hrvatskome pravnom sistemu razlika između javnog i privatnog prava ne postoji. Mogao je i trebao znati da je njegova ocjena samooptužujuća. Jer tu razliku, koja postoji gdje god postoji razlika između zakona i ugovora, da bi imala prepoznatljive i upotrebljive pravne posljedice, moraju razraditi baš suci.

Doktrinarnim zabludama i učenom neznanju usprkos, nedvojbeno je što je to imovina: skup subjektivnih prava istog nosioca koja pravno smiju biti u prometu te imaju tržišnu cijenu izrazivu novcem. Stoga nema sumnje da je društveno vlasništvo bilo pravo vlasništva u sva tri gore navedena smisla, tj. skup imovinskih prava koja su uključivala ne samo stvarna prava nego i ostala imovinska prava, naročito ona čiji je glavni nositelj bila samoupravna organizacija udruženoga rada. Upravo po potonjemu društveno vlasništvo imalo je jaku socijalnopravnu dimenziju (u smislu prof. Berislava Perića, Struktura prava, 1. izd., 1963., 12. izd., 1994.), iako je ona bila znatno ograničena javnim pravom, nepravnim partijskim intervencijama i tehnomenedžerskim dilovima rastućeg utjecaja. Stanarsko pravo bilo je također imovinsko pravo s jakim socijalnopravnim i javnopravnim sastojcima, no, za razliku od društvenog vlasništva, relativno jednostavno i lakše usporedivo sa zapadnim pravnim institucijama (pravom zakupnika stana). I društveno vlasništvo i stanarsko pravo imaju značajke po kojima bi se u angloameričkim pravnim poredcima nazivali vlasničkim pravima (kako je to za prvo Ustavnom sudu sugerirao prof. Horvat).

Za ocjenu u kojoj je mjeri stanarsko pravo bilo pravo vlasništva, kako to drže Misija OESS-a, UNHCR i Evropska komisija, nije toliko odlučan njegov pravni sastav koliko njegova socijalna funkcija. To je temeljna postavka znanosti poredbenog prava, koja mora vrijediti i za usporedbe ranijih i kasnijih pravnih instituta unutar istoga pravnog poretka. Uostalom, tako su pravni instituti i stvarani, čak i u jugoslavenskome socijalističkome pravnom poretku (npr. prije tridesetak godina jedna hrvatska luka zaključila je sa strancem ugovor o korištenju dizalice po kojemu će pravo vlasništva na dizalici prijeći na luku za desetak godina - kad će joj vrijednost biti otpisana na beznačajan iznos, pa će se tako izbjeći plaćanje visokog iznosa carine).

Hrvatski državljani koji su stanarsko pravo uslijed rata izgubili, kao što su to Srbi izbjegli iz Hrvatske, bili bi izjednačeni s hrvatskim državljanima koji to pravo nisu uslijed rata izgubili, samo tako da RH prvima vrati stanarsko te pravo da otkupe stanove na kojima imaju to pravo. Međutim, već su pokušaji povrata imovine uzete od jugoslavenskih komunističkih vlasti pokazali neekonomičnost, a često i očitu nepravednost, naturalne restitucije, tj. povrata upravo one imovine (npr. zgrade) koja je nekome ranije oduzeta. Stoga je jedino ispravno da RH s prvima postupa približno jednako kao i s drugima. No, približno jednako u ovom slučaju znači samo sljedeće: da RH svakome svom državljaninu koji je svoje stanarsko pravo uslijed rata izgubio vrati to pravo, a ako to nije moguće iz zakonski točno određenih razloga (npr. zgrada je srušena i neće se obnavljati; stan je već dala nekom drugom), da mu dade stanarsko pravo jednake vrijednosti s pravom otkupa, a ako ni to nije moguće (jer ne postoje dovoljni dokazi o vrijednosti stana na kojemu je imao stanarsko pravo), stanarsko pravo približne vrijednosti. Samo se po sebi razumije da to isto načelo vrijedi ne samo za izbjegle Srbe nego i za bilo koje druge hrvatske državljane koji su uslijed rata izgubili stanarsko pravo (vjerojatno: brojni Hrvati povratnici u Vukovar). Zašto Vlada RH nije postupila na taj način?

Sudeći po izvještajima sa sjednice Vlade od 12. svibnja na HTV-u istog dana i u Vjesniku idućega, nitko od članova Vlade nije naveo najjači razlog protiv približno jednakog tretmana, a to je da je teško ili čak nemoguće ustanoviti vrijednost stanarskih prava građana koji su ga uslijed rata izgubili. Na prvi pogled, hrvatska je vlada time bespotrebno oštetila vlastitu vjerodostojnost, jer je sama mogla odrediti rok u kojemu su nekadašnji nosioci stanarskog prava dužni dokazati njegovu vrijednost, a potom u najvećem broju slučajeva postupiti manje-više tako kako je postupila svojom Odlukom od 12. svibnja - i spasiti obraz. No, nije to baš slučajan propust: izgledno je da bi ga poprilično okaljala. Pretpostavka je dokazivanja vrijednosti stanarskog prava dokazivanje samoga tog prava, a potonje bi, što zbog uništene dokumentacije što zbog odbijanja susjeda (Hrvata) da svjedoče (u prilog izbjeglih Srba), razotkrilo da hrvatska država i hrvatski građani još uvijek nisu zreli za EU.

Potpredsjednik Vlade dr. Goran Granić naveo je prividno veoma jak razlog kad je ocijenio da je priča o pomoći međunarodne zajednice u ostvarivanju projekta povrata izbjeglih Srba samo propagandnog karaktera te da će hrvatska država snositi više od 98 posto troškova. Zašto nije uvjetovao podjednak tretman većim doprinosom međunarodne zajednice, a Odluku Vlade od 12. svibnja rješenjem iz nevolje dok međunarodna zajednica razriješi kesu? Propustivši da to učini, prešutno je priznao da RH ni pod kojim uvjetima neće s izbjeglim Srbima postupiti na približno jednak način kao s Hrvatima.

Na isti zaključak navodi izvještaj HTV-a da će Odlukom biti onemogućene malverzacije. Zna se koje: da netko od izbjeglih Srba natrag dobije stanarsko pravo koje je uslijed ratnih zbivanja izgubio, otkupi pravo vlasništva na tom stanu, proda ga i novac stavi u džep ili - oh, gle užasa - ode s novcem natrag u neku od Srbija. No, nitko se u javnosti nije upitao: pa nije li takva "malverzacija" jednako tome što je napravilo, ili barem moglo napraviti, i mnoštvo hrvatskih građana hrvatske nacionalnosti te nije li uskrata prava i na takvu "malverzaciju" upravo diskriminacija koju OESS, UNHCR i Evropska komisija žele spriječiti? Na to pitanje postoji samo jedan valjani niječni odgovor, naime, taj da baš nije vjerojatno da bi neki od hrvatskih građana hrvatske nacionalnosti, u vrijeme kad je imao pravo da otkupi stan na kojemu je imao stanarsko pravo i proda ga, tj. početkom devedesetih, s prodajnom cijenom otišao natrag u neku od Srbija. Ne bi, nego u Široki ili Kanadu. No, baš taj jedini valjan razlog da nije riječ o diskriminaciji upućuje na to da je Vladina odluka po nakani i/ili učinku diskriminatorska za hrvatske Srbe.

Da je riječ o sustavnoj diskriminaciji, i to takvoj koja se brani očuvanjem pravnog poretka, uvjerljivo pokazuje slučaj Osječke banke. U svibnju 1991. Slobodan X, stanovnik današnjega hrvatskog Podunavlja, bio je na računu Osječke banke u minusu 200 jugoslavenskih dinara, tj. oko 28 DEM. U siječnju 1998., nakon reintegracije Podunavlja, dobio je od Osječke banke izvještaj po kojemu joj, na ime kamata za proteklih sedam godina, duguje 35.000 kuna, tj. oko 10.000 DEM. U sličnom se položaju našlo najmanje još 847 komitenata Osječke banke. Patricia Nisbit, nizozemska pravnica ispostave nevladine organizacije u Boboti, obišla je mnoštvo hrvatskih nadleštava sve do Vlade, koja su je uvjeravala da su dugovi komitenata Slavonske banke zakoniti. Na kraju, ipak je priznato da rat ima utjecaj više sile, za koje ugovorne obveze miruju. Zašto ne bi uslijed rata mirovala i stanarska (a i druga društvenovlasnička) prava, uključiv pravo otkupa stana? Uostalom, nije li i bez tog razloga RH godinama nakon 1991. na taj način, po pravnim propisima o društvenom vlasništvu, dodjeljivala dužnosničke stanove? Ipak, nešto ostaje nejasno: je li čitalac siguran da su komitenti Slavonske banke bili diskriminirani samo zbog toga što su Srbi?

Da je riječ o sustavnoj diskriminaciji, pokazuje i slučaj Steve Y. Tijekom "Oluje" njegova je kuća u L. teško oštećena. S obzirom na to da je čl. 180. Zakona o obveznim odnosima ukinut, 1996. podnio je zahtjev da mu se nadoknadi šteta po Zakonu o obnovi. Nadležno povjerenstvo odmah je procijenilo štetu na 20.000 kuna, a njegov je sin potom kuću obnovio. No, za Stevina života Ministarstvo obnove nije mu donijelo rješenje o pravu na obnovu, iako je to bilo dužno učiniti u roku od 30 dana po predaji zahtjeva. Nakon što je Stevo u dobi od 80 godina 2000. umro, ostavinski sud je dodijelio njegovo pravo na obnovu sinu koji je kuću obnovio. Sin je o svemu obavijestio Ministarstvo, čiji je područni odjel više mjeseci nakon toga donio i u istom omotu uručio dva antidatirana rješenja. Prvim je Stevi dodijelio pravo na obnovu u iznosu od 20.000 kuna, a drugim ga ukinuo jer je Stevo umro, pa prvo nije izvršivo. Stevin se sin dvaput žalio samom Ministarstvu (prvi put je Ministarstvo žalbu odšutjelo), da bi dobio potvrdu prvostupanjskog rješenja i uputu da je promašio pravno sredstvo, jer je trebao ostvarivati svoja prava na temelju zakona koji - još nije donesen. Dvije su strane ovog slučaja jasne: hrvatska državna uprava tretira javna prava, kakvo je pravo na obnovu (a i svako drugo, npr. pravo na školovanje iza osnovnoga), kao privilegije, koje može proizvoljno dodjeljivati i uskraćivati kome i kako hoće; u tom ne postoji bitna razlika između HDZ-ove vlade i sadašnje koalicijske, pa ni moguće HNS-ove, čiji je član sada na čelu Ministarstva obnove i koja obećava veliku reformu javne uprave. Nešto je ponovno nejasno: je li čitalac siguran da su Stevo Y i, vjerojatno, brojni njemu podjednaki diskriminirani samo zbog toga što su Srbi ili zbog toga što su stari ili zbog toga što su, naprosto, nemoćne - a pokazive - žrtve?

Ustoličavanje kardeljevske službene doktrine društvenog vlasništva, koju su hrvatski pravnici kritički odbacili još osamdesetih, u službenu doktrinu HDZ-ove RH imalo je onu istu funkciju koju je imala i HDZ-ova neslužbena (ali vladajuća) doktrina da su Hrvati srušili SFRJ (iako je i Badinterova arbitražna komisija Haaške mirovne konferencije o Jugoslaviji priznala da se SFRJ raspala zbog onemogućavanja Predsjedništva SFRJ od strane Miloševića i JNA te da je RH - kao i druge republike SFRJ - stekla međunarodnopravno relevantne granice Ustavom SFRJ iz 1974.): prema obje doktrine, Hrvatska je prije dolaska HDZ-a na vlast bila u predpravnom stanju, raspoloživa za grabež. Stoga podržavljenje društvenog vlasništva nije bilo obespravljivanje onih koji su na njemu desetljećima stjecali prava, nego izvorno stjecanje vlasništva na ničijoj imovini od strane tek tog trenutka stvorene narodne države. Po istom obrascu, istjerivanje obitelji oficira JNA koji nisu na vrijeme legalizirali svoja stanarska prava kod organa tek osamostaljene RH nije bilo obespravljivanje stanara koji su ta prava stekli dugogodišnjim radom i zajedničkim obitavanjem, nego istjerivanje uzurpatora na imovini koja po prirodnom pravu pripada tek uspostavljenoj Hrvatskoj Državi i njezinim stvarateljima, tj. hrvatskim braniteljima. Itd. Po tome - revolucionarnom - obrascu nastali su klasa od 1 posto hrvatskih građana koja prisvaja 75 posto društvenog bruto proizvoda i upravlja sa 75 posto hrvatskih poduzeća te socijalno raslojavanje po kojemu je Hrvatska mnogo bliža SAD-u i Rusiji nego EU-u.

Upravo zbog toga da se prava nove hrvatske vladajuće klase ni simbolički ne dovedu u pitanje, izbjeglim Srbima sada se omogućuje da se vrate u Hrvatsku, ali ni slučajno tako da njihov povratak oživi neka od socijalnih prava iz društvenog vlasništva, kao što je to stanarsko pravo - o oživljavanju prava na otkup dionica društvenih poduzeća u kojima su nekad radili da se i ne govori. Nosiva je pak ideja te akcije za povrat Srba "Srbi naprijed, tj. natrag (u RH), reakcija (protivna političkoj i ekonomskoj revoluciji devedesetih) stoj!".

Ljepota sustava, rekli bi Englezi, u tome je da je nosiva ideja baš to što većina Hrvata još uvijek želi, naime, da gledaju kako im susjedu Srbinu crkava krava, a ne da progledaju.