Zlostavljaju nas crkva i država!

Razgovaramo s aktivisticom za prava žena i magistricom psihologije Majom Mamulom, predavačicom kolegija "Nasilje nad ženama" u Centru za ženske studije, "Psihologija spolnosti" na Katedri za psihologiju Hrvatskih studija, primarno zaposlenom u Centru protiv seksualnog nasilja te od 1996. godine aktivnom savjetodavkom i koordinatoricom Ženskog savjetovališta.

- Otkad se dogodilo seksualno zlostavljanje u Brezovici, javnost kao da je prepoznala da seksualno nasilje nije samo silovanje, već i čitav niz drugih ponašanja. Reakciju javnosti usporedila bih s erupcijom bijesa, koji je dalje doveo i do novog nasilja, posebno kad je riječ o pedofilima u manjim mjestima. Možete li komentirati?

- Tako jake emocionalne reakcije socijalne "osvete" po mom su mišljenju vezane za situaciju zlostavljanja djece, u Brezovici i djece s posebnim potrebama. Nikada se javnost ne diže na linč kada imamo slučajeve individualnog ili kolektivnog silovanja žena. Silovana žena je toliko česta pojava da se oko toga nitko od susjeda ili sugrađana ne uzbuđuje. Djeca su, međutim, "dovoljno vrijedni" objekti pravedničkog gnjeva, no sama podjela na "vrijedne" i "bezvrijedne" žrtve po sebi je nasilna. Imate primjer američke košarkašice koja je doživjela pokušaj silovanja u Hrvatskoj, pri čemu ne samo da su je mediji opisali kao "emocionalno neuračunljivu" i "aseksualnu" dvometrašicu, osobu s kojom se javnost nikako ne može emocionalno identificirati, nego se u komercijalnim medijima nitko nije potrudio napraviti njezin dublji portret u imalo empatičnom svjetlu.

Javnost je, dapače, bila pozvana "smijati se" i na samu pomisao da bi jedna košarkašica mogla doživjeti seksualno nasilje. Ovaj primjer navodim zato što mi se ne čini da potapanje broda lokalnog pedofila dokazuje kako se javnost senzibilizirala za prepoznavanje seksualnog zlostavljanja. Kada ste zaista protivnica ili protivnik nasilja, onda nemate "hijerarhiju" žrtvi. Hrvatska javnost ima vrlo tvrde hijerarhije i zato bih rekla da smo daleko od toga da zaista budemo djelatno angažirani, a ne samo tračerski zgroženi, oko zaustavljanja ogromne količine nasilja kojoj svjedočimo.

Socijalni tabu

- Drugi medijski problem vezan za tretman pedofilije je nevjerojatni nesporazum oko neseksualnog dodirivanja djece; znanstvena je, naime, činjenica da se upravo djeca koja odrastaju bez nježnog roditeljskog dodira obično pretvaraju u zlostavljače. Odakle ta paranoja pred dodirivanjem?

- Slažem se da je to još jedan problem pogrešne percepcije. Za roditelje je apsolutni prioritet djeci pokloniti fizičku nježnost koliko god to najviše mogu: to je preduvjet dječje emocionalne zrelosti. Ali roditelji su zbunjeni pred svim tim shizofrenim informacijama koje dobivaju; roditelji zapravo nemaju pojma što je to pedofilija, dakle što su nedozvoljeni dodiri, niti znaju što znači kad je dijete emocionalno zanemareno, dakle zašto djeci treba povjerenje u nježnost i brižnost roditeljskog dodira. Mi smo zemlja koja ne samo da ne provodi nikakvu roditeljsku, nego smo i zemlja koja ne provodi nikakvu seksualnu edukaciju. Gdje bi to onda roditelji trebali naučiti? Iz medija? Mediji su često još manje educirani od svojih gledatelja.

Naši psihologijski stručnjaci i stručnjakinje podjednako su needucirani oko seksualnog nasilja: koliko je meni poznato, niti na jednoj katedri za psihologiju u Hrvatskoj ne postoji specifičan kolegij koji obrađuje rodno uvjetovano nasilje, niti je i na kojoj razini prepoznato da, recimo, postoji feministička epistemologija koja se već desetljećima uči na katedrama za psihologiju diljem svijeta. Čovjek bi očekivao da ćemo barem uvoziti civilizacijske uvide kada ih već ne stvaramo, ali ni to se ne događa. U praktičnom smislu to znači da nitko od eksperata i ekspertkinja, nitko od psihologa/inja ne sjedi u vrtićima i školama i ne nudi djeci radionice o tipovima dodira.

Primjerice, o dodiru koji donosi užitak, samopoštovanje i suigru, za razliku od dodira koji je posljedica zlostavljanja i koji donosi bol, tjeskobu, gubitak samopouzdanja, krah koncentracije, noćne more, usamljivanje, kronične probleme s učenjem, anksioznost. Dječja seksualnost je tretirana kao socijalni tabu, zbog čega je posve logično da žrtve tog tabua budu sama djeca.

- Danski psiholog Jesper Juul izjavio je da ga u Hrvatskoj posebno zabrinjava što se u našoj komunikacijskoj kulturi djecu ne uči nikakvim osobnim granicama, već je normalno da curice "daju puse" nepoznatim ljudima koji smatraju da su "slatke" ili da djeca sjednu u krilo svakome tko to od njih zatraži. Vaš komentar?

- Sustavni problem naše sredine nije samo neprepoznavanje granica vlastitog tijela, niti je problem samo u shvaćanju djece kao lutkica koje su odmah proglašene "zločestima" čim ne skaču u krilo i ne obasipaju strance pusama, nego je riječ o dubokom nepoštivanju ljudskog fizičkog integriteta, kao i o sustavnom gaženju ljudskih mentalnih i emocionalnih granica. Sve to "gaženje" granica počinje vrlo rano i traje do smrti, tako da u konačnici imate kulturu u kojoj se nitko više ni oko čega ne uznemirava, jer ne postoje granice nasilja. Nasilje je bezgranično.

Difuzija odgovornosti

- Ne postoji ni edukacija oko toga da se nikada nije kasno pretvoriti u glasnog svjedoka nasilja, odnosno prekinuti šutnju o zlostavljanju kojemu ionako stalno "tiho" svjedočimo...

- Točno. U psihologiji ima puno literature o djeci kao svjedocima roditeljskog nasilja, ali to se prati samo s obzirom na pitanje hoće li se zlostavljano dijete kad odraste također pretvoriti u zlostavljača, pa se obično nude paradigme prema kojima će zlostavljana muška djeca kasnije lakše upadati u nasilje prema svojim partnericama, a zlostavljana ženska djeca će u odrasloj dobi spremnije trpjeti nasilje, bez da ga pokušaju zaustaviti. No ni jedni ni drugi nisu "osuđeni" na transgeneracijsko ponavljanje nasilja koje su doživjeli – bilo da su ga prošli kao direktne žrtve ili kao posredni svjedoci. Istovremeno je u psihologiji potpuno zanemarena uloga svjedoka nasilja koji izlaze iz tog najužeg obiteljskog kruga, recimo susjeda koji svaki dan sluša urlike žene koju mlati pijani muž, ali susjed ništa oko toga ne poduzima.

Psihologija tu pasivnost tumači kao socijalni fenomen pod nazivom difuzija odgovornosti, koja promatraču omogućava da se pretvara kako nije izravno umiješan, pa onda "ne treba" ni intervenirati u situaciju. To je fenomen prepuštanja odgovornosti "nekome drugome", najčešće "državi", jer postoji strah da će me osobna intervencija koštati i vremena i komocije: morat ću na policiju, na sud, dakle još ću se namučiti oko "tuđeg problema"; još ću se neposrednije "dodirnuti" s tim nasiljem koje me ionako užasno plaši. Postoji i fenomen grupe koja paralizirano promatra neki zločin i ne odvažuje se zaustaviti ga. Poznati je slučaj američkog silovanja koje je trajalo sat i pol vremena, a da se nitko od dvadeset i osam prisutnih nije sjetio nazvati policiju. No isto je tako poznato da kada netko, bilo tko, prekine taj pasivni voajerizam grupe zagledane u zločin, odjednom mu se pridruži mnogo glasova koji su protivnici nasilja. To me i osobno tješi: sve što radim motivirano je istom dobrom voljom ili istom potrebom da prekinem šutnju o nasilju, s nadom da će mi se, kad jednom započnem, pridružiti još glasova.

Politička nekompetencija

- Nedavno su povodom natječaja za queer bajku brojni domaći psihologijski eksperti u medijima komentirali žanr bajke, dajući eklatantne dezinformacije, ne znajući, primjerice, što je to heteronormativnost djetinjstva, niti kako dolazi do njezine subverzije u nečem tako klasičnom kao što su Andersenove bajke. Postoji li udruga psihologa koja mora reagirati na dezinformacije koje se u javnosti prezentiraju pod egidom psihologijske "ekspertize"?

- Postoji udruga psihologa, ali ona u pravilu ne reagira na "krive" interpretacije jer zastupa stav kako paralelno supostoje brojne psihologijske teorije, što znači da ne postoji neki zadani ili usaglašeni ili obavezni stav prema nekim problemima, odnosno da se tolerira "razlika u mišljenju". No, slažem se s vama da tu nije u pitanju razlika u teorijski argumentiranom mišljenju, nego naprosto neznanje. Javna distribucija kontradiktornih informacija od strane psihologa i psihologinja možda izgleda kao etički problem, ali ja mislim da je riječ o puno dubljem problemu hrvatske psihologije kao struke i njezine znanstvene kompetencije kad je u pitanju vrlo bitna problematika seksualnosti, te da nam na tom području slijedi period ozbiljne edukacije.

- Ono što me užasno smeta u popularnoj i stručnoj šutnji oko toga kako s poštovanjem i ljubavlju dodirivati djecu jest i prešućivanje da fizičko zanemarivanje djece često rezultira tzv. hiperseksualnim ponašanjem djece...

- Posramljivanje djece zbog seksualnosti poseban je problem; problem odraslih, a ne problem djece. No, nije uvijek lako odrediti što je "hiperseksualno ponašanje" djeteta: kod djece je indikator zlostavljanja puno širi od pitanja da li su svjesni svojih genitalija i na koji ih način istražuju, pokazuju ili trljaju. Nije isto masturbira li beba, trogodišnje ili petogodišnje dijete. Ako trogodišnje dijete masturbira pred gostima, to ne znači da je prethodno bilo seksualno zanemarivano ili zlostavljano, nego naprosto da otkriva seksualnu ugodu – zbog toga ga ne treba posramljivati, već razgovarati o tome koje je primjereno mjesto za takva zadovoljstva. Otpor države da u škole uvede seksualni odgoj ujedno je i uzrok i posljedica straha od seksualnosti, straha koji rezultira svim klasičnim posljedicama negiranja seksualnosti, uključujući seksualnost djece, od neželjenih trudnoća i neprepoznavanja rizika od spolno prenosivih bolesti do različitih oblika tjeskobe oko seksualnosti.

- Zašto govorimo o "strahu" institucija, zašto ne govorimo o njihovoj političkoj nekompetenciji? I kako ta nekompetencija izgleda iz povijesne perspektive?

- Zbilja bi trebalo govoriti o političkoj nekompetenciji različitih ministarstava školstva, lijevih i desnih, dakle svih tih garnitura vlasti koje pratim u zadnjih petnaestak godina, a koje bi tu i tamo "prisluhnule" pokoju inicijativu oko seksualne edukacije i prevencije nasilja u višim razredima osnovnih škola i u srednjim školama, ili bi čak dozvolile da se održi pokoji sat razredne zajednice na temu seksualnosti, ali onda bi ustanovili specijalnu komisiju ili vijeće koje bi zaključilo da je to ipak "isuviše liberalno". Pričati s maloljetnima o tome da je svaki neželjeni seksualni dodir kazneno djelo očito je samo po sebi "skandalozno opasno" za dječje uši: naša se školska ministarstva puno bolje osjećaju kad djeca ne znaju ništa o svojim seksualnim pravima.

Službeno objašnjenje odbijanja programa seksualne edukacije od strane recentnog Ministarstva, ispisano na tri stranice, nisam uopće u stanju prepričati, jer ono ne nudi nikakve stručne argumente niti se čak pretvara da je upućeno u problematiku koju "komentira", već je riječ o gomili praznih fraza i općih mjesta koja se "načelno" ne slažu s idejom seksualne edukacije školske djece. Iz neslužbenih smo izvora čuli da je program koji nudimo po mišljenju vlasti "preliberalan", po mišljenju komisije primjereniji skandinavskim zemljama, a ne Hrvatskoj.

Okoštavanje predrasuda

- Još jedna apsurdna primjedba: umjesto da liberalnost bude tumačena kao kvaliteta, tumačena je kao nedostatak...

- Da. Ista Vladina komisija koja je odbila naš model edukacije, odbila je i Teen Star edukacijski program oko seksualnosti, ali nakon brojnih reakcija javnosti. Omogućili su im, koliko mi je poznato, da održavaju program samo na razini izvanškolskih aktivnosti, premda je riječ o programu koji je doživio vrlo oštru kritiku od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i čitavog niza nevladinih udruga, jer je riječ o programu koji koristi i propagira jezik mržnje, brutalne rodne stereotipe, nepriznavanje različitih seksualnih orijentacija itd.

U budućnosti, čini mi se, u hrvatskim školama možemo u najbolju ruku očekivati "zdravstveni odgoj", gdje će se raditi teme tipa kako reći NE drogi i cigaretama te zašto koristiti kondom, ali ne i ozbiljniju edukaciju oko seksualnih prava i seksualnog nasilja. Pretpostavljam da će tu doći do daljnjeg okoštavanja predrasuda, jer mi je vrlo teško zamisliti program "zdravstvene zaštite" koji bi se bio u stanju nositi s aktualnom hiperseksualizicijom medija, u kombinaciji s potpuno sumanutim institucionalnim pretvaranjem da djeca postaju seksualni subjekti tek nakon stupanja u crkveni brak.

- Kako se kao aktivistkinja nosite s umorom koji izaziva hrvanje s Golijatom državnih nepravdi? U intervjuu za Zaposlenu ženu iz 2002. godine izjavili ste kako vas najviše uzrujava nemoć da pomognete?

- Pokušavam imati profesionalnu distancu, koliko god je to katkad vrlo kompleksno i teško ostvarenje, jer suosjećam s žrtvama. Ali se ne identificiram s njima. I čini mi se da sam shvatila da se nikakve promjene na bolje ne događaju preko noći, već im treba puno vremena da puste korijene. Svakako se osjećam puno bolje s kolegicama i kolegama koji možda neće držati prekrasne govore o ljudskoj patnji, ali će pomoći konkretnoj osobi u nevolji. Od kognitivne empatije, koja je kombinacija općih ideologijskih mjesta u stilu "dobro je činiti dobro", puno mi je važnija emocionalna empatija, ona čista i svijetla potreba prihvaćanja drugog ljudskog bića, zbog koje sigurno neću osuđivati neku ženu koja je u situaciji ponižavanja i stradanja, ma koliko je i sama odgovorna za sve što joj se događa, nego ću je pokušati razumjeti. To je moja iskustvena empatija: u Hrvatskoj su žene od rođenja programirane da prihvate ulogu drugorazrednih građana, dresirane su da šute i trpe, zbog čega ja prema njima jednostavno nisam u stanju "iscrpiti" granice suosjećanja.

- S kojim državnim institucijama najbolje, a s kojima najteže surađujete?

- Imamo dobru suradnju s brojnim predstavnicima institucija i ta se suradnja mijenja i uglavnom poboljšava iz godine u godinu. Na primjer, suradnja s centrima za socijalnu skrb je sve bolja. Tamo rade žene koje samo povremeno nisu dorasle zadatku, možda su i u godinama koje idu u prilog konzervativnom odgoju, ali to ih ne sprječava da vrlo predano i zainteresirano, u svom slobodnom vremenu, prolaze kroz sustavnu edukaciju o rodnim pravima, o seksualnom zlostavljanju, o posljedicama traume. Na njih sam, recimo, užasno ponosna. Najgore surađujem s nekim liječnicima, koji predstavljaju pristup medicini kao bastionu najgoreg hrvatskog konzervativizma, ženomrstva, nepoznavanja i nepoštivanja ljudskih prava. Kirurzi i ginekolozi mahom su muškarci, često bez ikakve senzibiliziranosti za dostojanstvo žena, posebno zlostavljanih žena.

Zločinačko neznanje

- Uloga Crkve u degradaciji žena?

- Prošli tjedan javile su se žene iz Pakraca i rekle kako svećenik u crkvi mladima pušta Nijemi krik, onaj film o abortusu čije je emitiranje Primorčevo Ministarstvo zabranilo za prikazivanje u školama jer stilski odgovara hororu "Teksaški masakr motornom pilom": frca krv jadnom iščupanom fetusu, noge i ruke u kantama krvi... Neki klinci su bljuvali i plakali danima nakon prikazivanja toga filma, pa je maknut sa satova vjeronauka u školi. I kamo je maknut? Naravno: u Crkvu. Vratio se tamo odakle je i potekao. Ja zbilja ne razumijem zašto mi kao društvo prihvaćamo zločinačko neznanje koje Crkva plasira u javnost u pravilnim, pazite: vrlo pravilnim i pomno planiranim razmacima, zašto stalno moramo pristojno osporavati crkveni govor mržnje, zašto moramo ponovno i ponovno pobijati neistine o "ubijanju ploda" starog tri minute, a nikada se nemamo vremena baviti ljudskim seksualnim slobodama i seksualnim pravima koja daleko nadilaze zbirku inkvizicijskih tema.

Zašto se ponašamo kao da je crkvena politika mizoginije vrijedna "učene debate", a ne sudskih sankcija koje bi ponijela bilo koja pravna osoba koja javno zastupa govor mržnje? Hoću reći da seksualno zlostavljanje nije nešto što se događa samo "odabranima": hrvatska crkva i hrvatska država provode politiku koja nas sve zajedno seksualno zlostavlja i traumatizira, kao što nam svima zajedno i sustavno onemogućuju i edukaciju oko seksualnosti. Mene to najviše podsjeća na fenomen polaganog grijanja žabe: žaba ne iskače iz lonca jer se temperatura sporo podiže. Isto je i s nama: primijetit ćemo da su nas "sredili" tek kada voda u loncu kolektivnog nasilja uzavre do točke u kojoj više jednostavno nema mogućnosti povratka u "neskuhani" život.