General pukovnik Nebojša Pavković je na ekskluzivni razgovor za „Blic“ došao sa desetogodišnjim sinom Vukom. Bio je vojnički tačan, a o svemu je govorio mirno i bez strasti. Na ono što mu se dogodilo i trenutno mu se događa gleda kao na nešto što mu je sudbinski sledovalo i želi da demantuje komentare o njegovim navodnim patetičnim izjavama. „Ne plačem nad sudbinom, ona mi je davno određena i sve ovo je logičan nastavak toga“. A ovako komentariše svoju izjavu da se neće predati Haškom tribunalu.
- To je izvučeno iz konteksta jedne televizijske emisije. Istina je da smo mi vojnici naučeni da se nikad ne predajemo. Šta znači predati se? Moja profesija je takva da kao vojnik mogu biti zarobljen, a i kada sam zarobljen zna se kako postupam: mogu da kažem svoje ime, prezime, osnovne podatke.., a sve drugo što se odnosi na Vojsku, na jedinicu itd. o tome ne mogu da govorim. Ne vidim razloga zašto bih se predao.
Kako tumačite to što se optužnice temelje na takozvanoj komandnoj odgovornosti?
- Ta komandna odgovornost je za nas neprihvatljivo i neobjašnjivo pitanje. Šta ona znači? Da li može čovek koji je komandovao jednom armijom od 150000 ljudi da odgovara za sve što se događalo u ratu. Ni u jednom ratu u svetu nije postajala komandna odgovornost, osim možda tamo u Vijetnamu gde je odgovarao neki američki narednik. Dakle, to je neprihvatljiva stvar i po tome svi koji su bili na Kosmetu i nalazili se na bilo kojoj funkciji mogu da odgovaraju. Neki dan sam slušao izjavu gospodina Marovića koji je komentarisao ovu situaciju oko Haga pa sam se setio kad je kao visoki predstavnik vlasti Crne Gore rekao „Rat za mir“. To je bila njegova priča, bio je na funkciji i po tome bi se sada moglo postaviti pitanje njegove komandne odgovornosti, što naravno nije realno. Mi smo formirali ratne sudove za vreme rata na Kosovu i utvrđivali smo odgovornosti pojedinaca i grupa, procesurio sam razne slučajeva, od izbegavanja vojne obaveze do krađa, ubistava, silovanja itd. To su pojedinačni slučajevi koji se ni u jednom kontekstu ne mogu poistovetiti sa vojskom.
U odbranu generala Lukića je usto MUP kao institucija, samo se o njemu govori, a Vi ste nekako ostali po strani. Zašto?
- Za to što mene neko brani ili ne brani, nemam objašnjenja. Znate, ja sam u penziji, ali nije tačno da nisam vojnik. Ja sam kao general opet vojnik, i biću vojnik do kraja. To što nemam funkciju da trenutno odlučujem o upotrebi nekih jedinica u Vojsci, to je druga stvar.Što se tiče te „odbrane“ meni je bitno šta kaže država i zvanične institucije države, a ne šta kažu pojedinci. Možda me ne brane zato što me ne vole i to potpuno razumem. Pojedinci koji se eksponiraju kao branioci drugih optuženih i ne treba da me brane. Ja sam čak sretan što me oni ne spominju, jer u ovom trenutku mislim da mi njihova odbran nije potrebna. To je moj stav.
Da li Vas je neka državna institucija kontaktirala?
- Osim što smo general Lazarević i ja razgovarali sa gospodinom Svilanovićem ništa drugo nije urađeno, a moj stav oko toga se jasno zna. Ja sam čovek u principu koji ne opravdava ni jedan zločin. Borio sam se svim bićem protiv toga da ne bude zločina na Kosmetu i u tom smislu preduzimao sve mere. Meni nije jasno da li su naši sudski organi toliko nesposobni da utvrde šta se zapravo dogodilo, ko je su vemu tome kriv, kolika je čija odgovornost . Ili je najlakše reći, evo vam Nebojše Pavkovića pa neka tamo neko iz neke desete zemlje utvrđuje njegovu odgovornost po osnovu priča pojedinaca i kojekakvih izveštaja.
Jeste li ste znali za optužnice ili su Vas one iznenadile?
- Znao sam da imam status osumnjičenog. Kontaktirao sam sa istražiteljima Haškog triubunala i četiri dan po četiri sata davao sam izjavu istražiteljima.To je snimljeno na video-kaseti, i oni meni nisu psotavili ni jedno pitanje koje se odnosi na moj status kao osumnjičenog. Na kraju su mi rekli da su razaočarani mojim izlaganjem, da nisam bio iskren, da nisam uspeo da zaštitim sebe, ni državu, ni vojsku, ni MUP. Rekao sam im da sam bio potpuno iskren odgovarajući na pitanja koja su mi postavljali, ali mi oni nisu postavili ni jedno pitanje iz koga ja mogu da vidim zašto sam osumnjičen.
Nije li to bilo u funkciji da se jednog dana pojavite kao svedok protiv Miloševića?
- I tada sam im rekao da mogu da se pojavim kao svedok protiv koga hoćete, ja mogu da budem svedok da govorim istinu, ili da ne govorim istinu, ali ja odgovore na mnoga pitanja nemam. Znači ja ne mogu da govorim nešto što nisam video, što nije dokazano i za šta nemam dokaz.
Jesu li Vam nudili da svedočite protiv Miloševića?
- Ne.
Ukoliko bi došlo od suđenja u zemlji koja bi vrsta procesa bilo i kako bi se to moglo završiti?
- Ja se u to ne razumem,ali sam ubeđen da je naše pravosuđe sigurno sposobno da utvrdi odgovornost svakog pojedinca u činjenju zločina na prostoru Jugoslavije. Siguran sam da to može da uradi. Da li je to naše pravosuđe kompatibilno sa međunarodnim sudom u Hagu, to ne znam.
Ukoliko bi se dogodilo da budete pozvani kao svedok u procesu protiv gospodina Miloševića u tom procesu, da li biste se pojavili?
- S obzirom na status koji imam ne znam da li mogu biti prozvan kao svedok, ali se kao svedok moram odazvati i ja kao svedok moram da govorim istinu. Tu nema problema. Najbolje svedočanstvo o svemu šta se na Kosovu događalo su naši arhivi koje, po meni, ne treba da se kriju. Nema razloga da ne budu ustupljeni Tribunalu i da se konačno skine taj veo sa neke tobožnje tajne šta su vojska i MUP tamo radili i da se skine ta anatema o srpskom narodu kao genocidnom.
Da li se neko od sadašnje političke elite Vama javio?
- Niko, osim Svilanovića.
A neko od opozicionih lidera?
- Nije niko. Možda ne mogu da me dobiju!
Od Vojske?
- Što se tiče Vojske, kontaktiram sa mnogim ljudima iz Vojske i po svim tim pitanjima razmišljaju kaoi ja, jer su i oni učesnici u svemu ovome. Nema ni jedan koji nije na neki način vezan za te događaje. Prema tome, neće biti moguće da se mi pojavimo tamo u Hagu, a da još neko tamo ne dođe da nam pravi društvo ili kao svedok, ili kao najneposredniji naš saradnik To je jednostavno nemoguće, ako hoćemo da dokažemo istinu. Možda neko od njih strepi, neko možda i jedva čeka da do toga dođe ne bi li se to jednom raščistilo.
Kada sad vratite film na Vaš život i karijeru, ne mislite li da ste u određenim trenucima bili zloupotrebljeni od političkih elita?
- Ne bih rekao da sam zloupotrebljen, niti bih sebi mogao da oprostim da sam shvatio da sam zloupotrebljen bilo od Miloševića bilo od Koštunice ili bilo koga . To je bio jedan splet okolnosti koji prividno izgleda tako, a voleo bih da mi se postavi pitanje kako samto zloupotrebljen pa da onda to bliže objasnim. Moj principijelan stav kao vojnika i vojnog komandanta bio je da svoja lična politička i sva druga opredeljenja ne stavljam u funkciju bilo kog čoveka, političara niti da tu funkciju zlouptorebljavam .
Da li su, ipak, Vaš vojnički integritet stavili u funkciju politike nakon završetka rata na Kosovu?
- Ja sam i svi moji saradnici profesionalno i časno obavio postavljeni zadatak na Kosmetu.Sve što se kasnije događalo nije bilo u funkciji nikakvog političkogo marketinga, osim što sam i ja i sve moje kolege bili prinuđeni da najneposrednije sarađujemo sa nosiocima vlasti u to vreme. Pošto je u to vreme bio režim Slobodana Miloševića mi smo morali da sa njima sarađujemo. Vojska sarađuje i sa nosiocima ove nove vlasti.Treba li sad prozivati ljude koji sad njom komanduju? To nije korektno.
Da li ste se intimno slagali sa politikom koja se vodila?
- Više puta sam rekao da sam Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsednika upoznao prvi put 1998. godine. Dakle, ne može mi niko pripisati da sam ja njegov najbliži saradnik ili kako god to nazivali , ali sam prateći istoriju i život ranijih vojskovođa u Srbiji zapazio da su oni u određenom momentu bili bliski aktuelnoj vlasti. Naravno da je bilo razlika u mišljenjima, bilo je i neslaganja sa tadašnjom politikom, ali i Vojska u to vreme nije bila u poziciji da presudno utiče na odnošenje tih političkih odluka.
Bili ste uhapšeni za vreme „Sablje“. Kako i zašto vam se to dogodilo?
- Odluka o mom hapšenju je čisto politička i o tome ću jednog dana da progovorim. Znam i koji ljudi stoje iza te odluke. To što se tada dogodilo i ovo što se sada dešava sa Hagom je u tesnoj vezi i postoje ljudi koji su pravili tu konstrukciju. U vreme atentata na Vuka Draškovića ,ja sam bio načelnik Generalštaba samo dva i po meseca i nisam dovoljno poznavao ukupnu situaciju i ljude u Državnoj bezbednosti niti, recimo Radeta Markovića.Mi nismo bili bliski u smislu da možemo jedan drugom poveriti najznačajnije stvari iz rada njegove službe pa do toga da se u tom slučaju koji je za nas u vojsci te 2000. godine bio potpuno jasan. Znači, pokušaj atentata 16, hapse se izvršioci, vodi se istraga, posle nekoliko dana se koristi helikopter za prebacivanje nekih operativaca iz DB-a. Tu se stvarno nije mogla napraviti neka veza, vojna služba bezbednosti u to vreme nije imala nikakve podatke i nije dovodila u sumnju ta dva događaja. Osim toga sve do 2002. godine niko o tome nije ništa preduzimao i tek kad sam otišao u penziju,onda se odjednom pravi dosije o tome i pokreće se krivična prijava od strane ljudi protiv kojih sam ja podnosio krivičnu prijavu. Mislim na tadašnjeg načelnika Uprave bezbednosti VJ generala Acu Tomića i izjave koju su navodni svedoci u toj krivičnoj prijavi dali. To su u to vreme zaista bile nebuloze koje su zapravo dovele do mog hapšenja i boravka u zatvoru maksimalno vreme.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare