U pauzi između velikih festivala Goran Paskaljević predstaviće svoje “Optimiste” 27. septembra u beogradskom Domu sindikata. Pet crnohumornih priča koje spaja ista misao i atmosfera, napunile su dve projekcije u Torontu, a sada nastavljaju put po Kopengahenu, Rejkaviku, Roterdamu... U međuvremenu naš režiser dobio je i poziv za retrospektivu celog filmskog opusa u njujorškom Muzeju modernih umetnosti.
Paskaljević kaže da je još na Festivalu u Karlovim Varima, kada je predsedavao žirijem, od prvog čoveka njujorškog Muzeja saznao da žele, po prvi put, da učine neku vrstu počasti autoru iz Srednje Evrope i sa Balkana.
- Moja prva reakcija je bila panika, jer oni zahtevaju da pokazu dobre, kvalitetne kopije sa engleskim titlom - kaže Paskaljević.- Kopije koje su nekad išle na razne festivale sada su u raspadajućem stanju. Obratio sam se direktoru Jugoslovenske kinoteke Radoslavu Zelenoviću da napravimo nove kopije i osvežimo negative. Kako sve to dosta košta pritekla je u pomoć i Vlada Srbije. Retrospektiva će se posle Njujorka, seliti u Los Anđeles, Pariz, Madrid London.
* Koliko dopuštate sebi da Vas obuzme ponos?- Ne doživljavam sebe kao veliku zvezdu, jer svaki put kada snimam film, sa mukom ga radim. Drago mi je što neprestano stižu pozivi i za moj poslednji “Optimisti”. Biće na 10 velikih svetskih festivala, svuda u glavnoj selekciji. Najviše mi od svega u stvari prija što je svet počeo da me doživljava kao nezaobilaznog evropskog autora, koji ima kontinuitet i nešto znači u današnjoj kinematografiji. To je ziasta lep osećaj.
* Taj osećaj verovatno traje, dok ne počnu pripreme za novi film?- Onda sve počinje od početka. Kao da sam debitant. Kada bih sebi dozvolio luksuz da se osećam velikim svetskim režiserom, kakvim me oni doživljavaju, verovatno bih prestao da snimam filmove. Ovako ja sebe doživljavam kao nekog ko, pre svega, želi da snima filmove. Pre se osećam kao da imam 25 godina i da moram iznova da se dokazujem. Od kada sam počeo da radim, a to je već 34 godine, nemam nijedan jedini dan radnog staža, van slobodnog statusa. Odbio sam da budem profesor na našoj Akdemiji u Njujorku, Los Anćelesu, San Francisku. Nudili su mi i mesto urednika na televiziji. Čak i da budem ministar kulture. Svesno sam hteo da održim status nekog ko mora stalno da se bori za novi film.
* Da li Vas je održavao optimizam, kao i junake Vašeg filma? - Glavni likovi u mom filmu su optimisti bez pokrića. Lažni optimizam zamagljuje stvari. Ne patimo samo mi od toga, to se dešava svuda u svetu. Najbolji primer za to je atmosfera pred izbore. Tad ljudi gaje nadu da će sve biti drugačije i bolje. A onda se ne retko ispostavi suprotno. Uvek pažljivo biram temu. Ragovarao sa sinom Vladimirom, koji je završavao zbirku pripovedaka u kojima sam našao inspiraciju. Predložio sam mu da napiše scenario, a posle završi knjigu.
* Dilema je, znači, između pesimizma i lažnog optimizma? - Da li je bolje biti optimista, pa biti spreman na sve ili lažni optimista, pa ne videti šta nam se sve sprema? Ne umem na to da odgovorim. Možda je problem Kosova danas dobar primer.Niko u Srbiji neće reći da je spreman na gubitak Kosova. S druge strane Amerikanci vrše takav pritisak i svet sve više prihvata ideju o nezavisnom Kosovu. Pretvara se u apsurd, da se baš ova Vlada suočava sa tim problemom. Svi zaboravljaju šta se dešavalo dok je vladao Milošević i radikali. Na tom polju još vlada neka vrsta slepila i zavaravanja naroda. Daj Bože da se sve dogodi drugačije, od onog što se najavljuje u svetu. Mimo svih prava je otcepiti komad nečije zemlje u sred Evrope, ali po istom tom međunarodnom pravu odavno je trebalo isporučiti i Mladića.
* Kada bismo rešili te probleme, onda bi bilo mesta i za optimizam? - Srbi su izuzetno talentovan narod. Gde god da odu u svet stanu na noge. Sretao sam naše ljude po inostranstvu . Svako ko je nešto vredeo uspeo je u svom poslu. Snašli su se, uspeli da se nametnu. Mi kao narod nosimo neku fantastičnu genetsku vitalnost, to je razlog za optimizam. Dajte da više izađemo iz kandži prošlosti. Da se okrenemo ka budućnosti i da iskoristimo šansu koja nam se odavno pruža. Treba da počenemo da gradimo dobro, bogato građansko društvo.
* Kako da konačno krenemo tim putem? - Nekim zemljama je je uspelo da od nerazvijenih krenu putem prosperiteta. Najbolji primer je Irska. Naši narodi su slični. Pogledajte danas kako se tamo živi. Zato vrlo dobro razumem ministra finasija Mlađena Dinkića, kada kaže da treba da se na njih ugledamo. Irska je od male, zasotale zemlje, koja je bila na repu Evrope, postala vodeća u mnogim oblastima. Nisu pronašli naftu, već su oslobodili poreze na strana ulaganja. Kompletan majktosoft koji ide u Evropu se tamo radi.
* Ne spominjete slučajno Irsku. Tamo ste snimali “Kako je Hari postao drvo”, a nameravate i naredni film tamo da radite? - Još se pregovora, a konačan dogovor će pasti na proleće u Njujorku. Robertu de Niru, se dopao “San zimske noći” i njegova producentska kuća će najverovatnije učestvovati u tom projektu. Zanimljivo je da sam bio De Nirov šofer kada je svojevremeno bio u Beogradu na Festu. Tri dana sam ga vozio. On se, naravavno, toga ne seća, ali evo ponovo smo bili u prilici da se sretnemo, a nadam se da ćemo uskoro i sarađivati. Jednu od glavnih uloga trebalo bi da igra junak filma “Kako je Hari postao drvo” Kol Mini. Imam, ipak, tu privilegiju da u inostranstvu nisam pečalbar, već mi daju da radim ono što volim. Moram nešto i da zaradim, a filmovi se kod nas uglavnom snimaju iz entuzijazma.
* U iščekivanju premijere, da li strahujete od slabog odziva publike, jer ni domaći filmovi poslednjih godina ne mogu da napune bioskope? - Čujem da je Momčilovićev film “Sedam i po” dobro startovao, tako da ima mesta za optimizam. Film “Optimisti” ima tu tragičnu notu, ali je istovremeno duhovit i zabavan. Igra 45 naših sjajnih glumaca, bez kojih bi bilo nemoguće tu osnovnu emociju preneti na gledaoca. Kritičar “Skrin internešnla” napisao je da sam “kao istočno evropska majka, koja i kada ima svog ludog sina, najviše ga voli.” Nadam se da će i publika ista tako zavoleti moje “Optimiste”
Trilogija
* “Optimisti” se nadovezuju na Vaša prethodna ostvarenja. Na festivalima u Kopenhagenu i Rejkaviku, biće prikazani i “Bure baruta” i “San zimske noći”. - Moji filmovi, pa i ovaj odražavaju stanje duha u društvu. Ta tri filma zatvaraju jedan krug. Oslikavaju Srbiju poslednjih deset godina. Prvi film je eksplozivan, pun nasilja, bunta agresije. “San” je krajnje depresivan i težak, a “Optimisti” crna iskričava komedija.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare