Od aerodroma do buvljaka

Estradna zvijezda Tereza Kesovija pričala je, nakon što joj je razoren i poharan dom u Konavoskim dvorima: "Najteže mi je što su uništili dvije kasete koje govore o mom ocu i bratu, mojim najdražim pokojnicima." Njen slučaj nije usamljen. Došlo je vrijeme da se svedu računi, a oteto vrati ili plati.

U žiži javnosti su tehnička oprema, specijalna vozila i inventar koji su jedinice Jugoslovenske narodne armije, tokom ofanzive na Konavle i Dubrovnik u jesen 1991. godine, odnijele sa aerodroma Ćilipi. Odštetni zahtjev stigao je na adresu srpskog "JAT ervejza", čiji je direktor Predrag Vujović negirao da ta kompanija ima bilo kakvu vezu sa krađom tehnike sa Ćilipa. U izjavi za Globus otišao je korak dalje: "Ako je ko odnio, onda su to bile crnogorske paravojne formacije", rekao je Vujović, uz savjet Dubrovčanima da zahtjev pošalju na druge adrese.

Ono što je nekad bila javna tajna, danas priznaju i crnogorski zvaničnici: dio opreme sa Ćilipa nalazi se u rukama preduzeća "Aerodromi Crne Gore", odnosno na aerodromima u Tivtu i Podgorici, koji su prošle godine kupljeni od JAT-a. Direktor Milovan Đuričković i ministar pomorstva i saobraćaja Andrija Lompar slažu se: "Vratićemo opremu sa Ćilipa!"

Potpredsjednik Vlade Crne Gore Jusuf Kalamperović za Monitor potvrđuje namjeru da se vrati sve oteto - ne samo sa dubrovačkog aerodroma. "Opremu sa Ćilipa iznijela je JNA i predala JAT-u. Dok su aerodromi u Tivtu i Podgorici bili njihovo vlasništvo nijesmo mogli da provjerimo šta se na njima nalazi. Sada ćemo vidjeti šta je zadržano, a šta otišlo u Beograd ili negdje drugo. JAT ne može svaljivati krivicu na bilo koga, moraju znati šta su primili od JNA, šta su još nabavljali iz Hrvatske, šta se od opreme nalazi kod Vojske. Mi ćemo vratiti sve ono što je u nadležnosti Vlade", objašnjava Kalamperović.

Pitanje vraćanja imovine, saznajemo, aktuelizovao je hrvatski konzul u Crnoj Gori Petar Poljanić, koji je prenio želju rukovodstva Ćilipa da im se iz Tivta hitno vrati 450-kilovoltni agregat. Dogovoreno je da Dubrovčani pošalju detaljnu specifikaciju opreme koju potražuju. Direktor "Aerodroma Crne Gore" Đuričković već je dobio nalog da se ovaj agregat "najhitnije vrati". Nakon provjere o kojoj je govorio Kalamperović - sve ostalo biće vraćeno do 30. juna. Za ono što ne bude pronađeno u Tivtu i Podgorici, Hrvati će biti upućeni da se obrate JAT-u. Niko još zvanično ne saopštava šta se sve od opreme nalazi u Crnoj Gori. Izvor Monitora tvrdi da se, osim 450-kilovoltnog agregata, na aerodromu u Tivtu nalaze uređaj za kontejnersko punjenje aviona, transporteri za prtljag, čeking šalteri, vatrogasno vozilo, samohodne stepenice, elevator. JNA je sa ratišta u Tivat povukla priličan broj drugih tehničkih uređaja, auto- cisterne za gorivo, autobus za prevoz putnika, što je kasnije uglavnom završilo na aerodromima u Srbiji. Tako je specijalni traktor za vuču aviona bio parkiran na beogradskom aerodromu. Dio opreme, tvrdi naš izvor, završio je čak u - Temišvaru.

Pokradena imovina sa Ćilipa vrijedna je oko 20 miliona maraka" - tvrdi za Monitor direktor aerodroma "Dubrovnik" Tonči Peović. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Jusuf Kalamperović, pita se otkud sada ta suma. "Mi imamo dokument u kojem aerodrom Ćilipi potražuje opremu koja je procijenjena na 10, a ne 20 miliona maraka." Izgleda da će se to pitanje tek naći na tapetu.

Širenje bratstva i jedinstva nije se zadržalo samo kod aerodroma Ćilipi. Od početka oktobra do kraja decembra 1991, tadašnji Organ za civilne poslove koji je služio za prikupljanje ratnog plijena sa dubrovačkog područja, preselio se u Sutorinu, u motel "Vinogradi". U dokumentu do kojeg je došao Monitor, vidi se da je vojska bila formirala novi, takozvani Sabirni centar za prihvat zaplijenjenih i oduzetih materijalnih sredstava iz ratnog plijena. Naredbu o Sabirnom centru potpisao je komandant Vojno-pomorskog sektora Boka, viceadmiral Miodrag Jokić, 28. decembra 1991. godine. Dvanaest godina kasnije, pred Haškim tribunalom priznao je krivicu u operaciji Dubrovnik.

Posebnu požrtvovanost jedinice JNA ispoljavale su u spasavanju krava sa konavoskih farmi. Završile su na rehabilitaciji kod crnogorskih stočara. U Spužu kod Danilovgrada ili Kapinom Polju kod Nikšića, svejedno. Procjene o njihovom broju su različite. Na jednom od hrvatskih sajtova pominje se 460 krava.

Oko sudbine skupocjene štamparije "Ivo Čubelić" iz Dubca, istorijskog jezgra Dubrovnika, koja je stradala u "nužnim operativnim dejstvima", bilo je znatno više glasina i polemika u javnosti. Ona je demontirana poslije "oslobođenja" Cavtata. Prvo je dopremljena u Nikšić, gdje je dio nje ostao u štampariji "Kole". Put je dalje vodio prema Podgorici i Cetinju. Tvrdilo se da je u grad pod Lovćenom stigla najsavremenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Tih ratnih dana Monitor je objavio peticiju 27 građana Cetinja, koji su protestovali protiv vojnog "dodjeljivanja" ratnog plijena Izdavačko-štamparskom preduzeću "Obod". Zvaničnih informacija još nema.

Izvor Monitora, koji radi upravo za jednom od mašina - plijena sa dubrovačkog ratišta, kaže da ono što se šuška i nije baš tačno: "Kod nas su dopremljene jednobojna GTO mašina, druga je za razvijanje, nešto za razvijanje ploča i drugih sitnica. Bolje je, tvrdi on, prošla Pobjeda: tamo su smještene velika mašina, dvobojni "Spidmaster" i dvije zaklopne mašine. U štampariji u Nikšiću nije ostala bog zna vrijedna oprema."

Ratnici su imali savršen njuh, neki i afinitete prema izuzetno vrijed-nim numizmatičkim zbirkama srebrnjaka. Zlatnike je, tih dana, bez ustručavanja, izlagao jedan dobrovoljac po nikšićkim kafanama. Iz banaka, pošta i filijala SDK, prema nekim procjenama, odnijeto je oko 50 kilograma zlata i oko 100 hiljada maraka u kešu.

Ako su tačni hrvatski podaci, u marini "Miho Pracat" u Komolcu, u Rijeci dubrovačkoj, uništeno je 170 jahti. Prema 50 njih "oslobodioci" su bili mekša srca, pa su ih zaplijenili. Ljepoti nekih od njih mogli ste se diviti na Skadarskom jezeru, kao i po jezerima kraj hidroelektrana u Srbiji. Nekoliko ih je prebačeno u Beograd, dok je većina bila usidrena u luci Kumbor. O sudbini mnogih jahti malo se zna. Hrvati su štetu po tom osnovu procijenili na oko 15 miliona maraka.

Automobili su bili poslastica. Još 1994. godine, tadašnji hrvatski ministar policije Ivan Jarnjak predao je crnogorskom kolegi Nikoli Pejakoviću spisak od oko 100 skupocjenih automobila, ukradenih sa dubrovačkog ratišta. Sa spiskom je bio upoznat i Interpol. Nije poznato da je i jedan vraćen.

Za vrijeme rata radilo se, na primjer, ovako: rukovodilac organa za Civilnu upravu Komande operativne grupe sa sjedištem u Sutorini pisao je crnogorskom ministru policije Pavlu Bulatoviću da su iz beogradskog SSNO-a stigla uputstva da će Civilna uprava izdavati potvrde za registraciju vozila i plovnih objekata, raspodijeljenih iz ratnog plijena "pojedinim privrednim i društvenim organizacijama".

Drugo pismo, zatim, šalje pomoćnik ministra policije Maksim Korać "pojedinim privrednim i društvenim organizacijama", sa uputstvom kako da ta vozila i plovne objekte registruju uz potvrdu organa iz Sutorine. "Nesumnjivo da je u tome sadržan i društveni interes i interes Republike u cjelini", zaključio je Korać u službenom dopisu.

Svojevremeno se u polemici u Monitoru zamjeniku komandanta dubrovačko-hercegovačkog ratišta, generalu Radomiru Damjanoviću, omaklo: "Kada je u pitanju ratni plijen, za to je bila zadužena posebna ekipa." Monitor je 1994. godine pisao kako su u organizovanu pljačku na dubrovačko ratište, u režiji JNA, odvođeni i studenti, stanari Studentskog doma "Braća Vučinić" iz Nikšića. Uz tekst je objavljen i faksimil prevoznica "Autoprevoznog preduzeća" iz Nikšića, iz kojih se vidi da je iz hotela "Mlini" kod Dubrovnika, samo u jednom naletu opljačkano i u grad pod Trebjesom prebačeno 160 tona "ratnog plijena". Bilo je tu namještaja, radijatora, skupocjenih slika, kasa, telefonskih centrala... Hotelijeri iz Mlina i Kupara tvrde da je odneseno opreme u vrijednosti više od tri miliona maraka.

Još jedna velika pljačka (vidi faksimil) dogodila se 11. januara 1992. godine. Tadašnji komandant Sabirnog centra iz Vinograda, pukovnik Drago Pipović, uručio je izvjesnom Ivanu Grdiniću (lična karta broj 101913-88, izdatoj od SUP-a Titograd) dozvolu da za potrebe 9. VPS-a iz Orašca "može izuzeti perioničko postrojenje". Modernu perionicu izradila je švajcarska firma "Šultes", a HTP "Dubrovačko primorje" platilo je više od tri miliona maraka.

Oprali su i kamenolom i pogon građevinskog preduzeća "Dubrovnik" iz Rijeke dubrovačke. I u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, ostala je priča da je oprema završila u danilovgradskom "Mermeru". Monitor je pokušao da provjeri ovu informaciju. Zasad bezuspješno. Direktor je uvijek bio - izašao.

Intrigantno je i šta se dogodilo sa plijenom iz Titove vile u Kuparima. Iz nje su nestali kristalni luster, koji se procjenjivao na 700 hiljada maraka, srebrni pribor za jelo, namještaj, ali i nekoliko izuzetnih slika. Među njima: jedno platno Pikasa, Bijelićeva ulja, Borba pijetlova Paje Jovanovića, još nekih majstora slikarstva. Akcijom je komandovao pukovnik Kovačević. Plijen je iz vile odnesen u dva šlepera, a gdje su ona dalje otišla - ne zna se. Kasnije će se povodom krađe u javnosti pojaviti "odbrane i napadi" viceadmirala Miodraga Jokića, tadašnjeg pomoćnika za pozadinu generala Šljivića i prvog čovjeka Treće uprave generala Domazetovića. I, najblaže rečeno, sumnjiva objašnjenja kako je ratni plijen završavao "na licitacijama ili poklanjan izbjeglicama".

Jedino je sigurno da su u Hrvatsku vraćene slike i grafike poznatog slikara Milovana Stanića. Iz njegovog ateljea u Štikovici, kraj Zatona, JNA je u jesen 1991. odnijela 117 platna i 496 crteža i grafika. Ta su djela prvo ponuđena cetinjskom Narodnom muzeju. Kada su to u Muzeju odbili, slike su se našle u depou Ministarstva kulture, a crteži i grafike kod Stanićeve rodbine u Nikšiću. Stanićevo umjetničko blago vraćeno je njegovoj porodici u proljeće 1994. godine, na Debelom brijegu. Ipak, do danas nije poznato gdje je završilo pet Stanićevih slika većeg formata.

U Hrvatskoj direktnu i posrednu materijalnu štetu nastalu u operaciji Dubrovnik procjenjuju na oko milijardu i po eura. Približava se vrijeme da je naplate. Sabira i Crna Gora, sa sobom, ali i sa Srbijom: šta od opljačkanog može pronaći i vratiti, kako naći toliki novac, kako međusobno rasporediti breme. Pride: kako sabrati hiljade, milione parčića stida.

TONČI PEOVIĆ, DIREKTOR ZRAČNE LUKE "DUBROVNIK"

Ne zanima ih spor Crne Gore i Srbije

"Upoznat sam sa činjenicom da se između Podgorice i Beograda vodi polemika u vezi sa opremom ukradenom 1991. godine, tokom napada na Konavle, ali se ne nadam njenom skorom povratku u Ćilipe", kaže za Monitor direktor zračne luke "Dubrovnik" Tonči Peović.

On kaže da neće da ulazi u medijski spor između čelnika srpskog JAT ervejza i "Aerodroma Crne Gore", ko je i po čijem nalogu odnio opremu iz Ćilipa, kako je raspodjeljivana i ko je sada koristi. "Uputili smo posebno pismo crnogorskom premijeru Đukanoviću i direktorima dvije avio-kompanije. Upozoravamo ih na bitnu okolnost - da se u Ugovoru između JAT-a i podgoričkih vlasti o novim vlasnicima aerodroma u Srbiji i Crnoj Gori mora voditi računa da je odnesena oprema bila u hrvatskom vlasništvu i da je zavedena u našim poslovnim knjigama", kazao je Peović i dodao da je pismo slične sadržine poslato i generalnom konzulu Hrvatske u Kotoru i podgoričkoj kancelariji OEBS-a.

Peović je ponovio da smatra da se vraćanje opljačkane imovine neće skoro dogoditi, kao i da, s obzirom na protok vremena, nije poznato koliko je ta oprema upotrebljiva i u skladu sa novom kojom su opremljeni. "Tražićemo da nam se odnesena oprema, vrijedna oko 20 miliona tadašnjih maraka, plati. Ako to ne bude išlo, povešćemo postupak za obeštećenje, kako se to radilo i u slučajevima drugih hrvatskih firmi, čijom su imovinom, nakon raspada bivše SFRJ, neovlašćeno nastavile raspolagati preduzeća iz Srbije i Crne Gore", zaključio je Peović.