"Novi treći put" analizira: Šta Bajden planira sa Korejom i Japanom?

Uspon Kine na poziciju glavnog spoljnopolitičkog izazova Sjedinjenih država znači da će očuvanje Trojne alijanse, koju zajedno sa SAD čine Japan i Južna Koreja, biti jedan od primarnih diplomatskih ciljeva Džozefa Bajdena i njegove administracije.

Izvor: Novi treæi put/Dragoslav Rašeta

Ponedeljak, 15.03.2021.

20:12

EPA-EFE/Yuri Gripas / POOL

Bajden namerava da izbegne direktno “ukrštanje rogova“ između SAD i Kine, tako što će Vašington pokušati da uz pomoć bloka sastavljenog od demokratskih saveznika u Pacifiku, obuzda i ukroti Kinu i zaštiti američke interese u ovom regionu.

Za ovakav poduhvat, Bajden će najpre morati da konsoliduje “redova“ unutar liberalnog bloka, jer animozitet koji trenutno postoji između Tokija i Seula ne jenjava . Zbog čega se odnosi Južne Koreje i Japana nalaze u slobodnom padu već šestu godinu za redom, i koje su opcije Džoa Bajdena, u ovom novom dobu japansko-korejskih odnosa?

Imperijalna prošlost

“Lakše je oprostiti neprijatelju nego prijatelju“, napisao je početkom 19. veka engleski pesnik Vilijam Blejk.

Za razliku od Francuske i Nemačke, koje su uspele da se oslobode teških okova prošlosti i kroz nešto manje od pola veka ekonomski ujedine kroz instituciju Evropske unije, formirajući na ovaj način najbitniji geostrateški blok u Evropi, japanska okupacija Koreje ( 1910-1945) i zločini počinjeni od strane japanskih snaga i dalje predstavljaju kamen spoticanja u odnosima između ove dve države.

Prvi korak ka normalizaciji odnosa napravljen je 1965, kada je sporazumom odlučeno da Tokio isplati Seulu više od 800 miliona dolara kao kompezaciju za pretrpljenu štetu i zločine počinjene za vreme tri decenije japanske okupacije. Odnosi su se dodatno popravili nakon demokratizacije Južne Koreje 1987. Ukinuta je zabrana koja je postojala na japanske filmove, serije i muziku. Kao što su u Evropi farmerice, Elvis i rokenrol srušili “gvozdenu zavesu “, manga stripovi, anime serije i K-pop muzika su dodatno zbližili dve države.

Japan se početkom 1990-ih izvinio svim ženama koje su bile žrtve prinudne prostitucije (tzv “ žene za utehu“) koju je sprovodila carska vojska za vreme Drugog svetskog rata. Talas pomirenja dostigao je svoj vrhunac 2010, kada je tadašnji premijer Japana Naoto Kan održao govor pun pomirljivih tonova, ali i jasnog prihvatanja odgovornosti na dan stogodišnjice japanske aneksije Koreje.

Promene u Japanu i Južnoj Koreji

Posle tog famoznog govora, usledile su velike promene na političkim scenama obe države ; u Japanu liberalnog Kana zamenio je konzervativni Šinzo Abe, dok su u Koreji progresivni Mun Džein odneo ubedljivu pobedu na izborima 2016. nakon famoznog “ Kabal” skandala koji je kulminirao hapšenjem predsednice Park.

Mun je iskoristio politički „vakum“ i njegova demokratska stranka je uspela da osvoji 180 od 300 mesta u korejskom parlamentu, ostvarivši najubedljiviju pobedu u demokratskoj istoriji Južne Koreje. Sa “super većinom“ u zakonodavnom telu, liberali su u potpunosti eliminisali oslabljene konzervativne struje, te su se po prvi put u poslednjih 20 godina japanski neokonzervativci susreli sa progresivnim liberalima na čelu Koreje.

Munov dolazak na vlast doveo je do tektonskih promena u korejskoj spoljnoj politici ; potpisivanje zvaničnog mirovnog sporazuma, normalizacija odnosa (pa i malomoguće ujedinjenje) između dve Koreje je postao glavni cilj “Plave kuće “.“Bili smo zajedno 5000 godina, razdvojeni tek 70“, bile su reči kojima se Mun obratio građanima Severne Koreje 2018. Južnokorejske televizijske stanice su po prvi put emitovale vojnu paradu u Pjongjangu kao i 26-o minutni govor Kim Džong Una u celosti, koga su počeli da oslovljavaju sa njegovom formalnom titulom, a to je predsednik nacionalnog komiteta odbrane Demokratske republike Severne Koreje. Mun je pričao o mogućoj zajedničkoj kandidaturi Seula i Pjongjanga za domaćine letnjih Olimpijskih igara 2032, na kojoj bi svet ugostile pomireni Sever i Jug.

Triletarna saradnja između Seula, Tokija i Vašingtona je od krucijalne važnosti za američku “arhitekturu “ Dalekog Istoka. Ali istorijski gledano, južnokorejski liberali i japanski konzervativci idu zajedno poput ulja i vatre. Napuštanje “strateške saradnje“ sa Japanom je oduvek bila jedna od glavnih tačaka progresivne agende u Južnoj Koreji. “Čišćenje“ države od projapanskog uticaja je takođe bio jedan od samoproglašenih ciljeva Munove administracije.

Propast odnosa i trgovinski rat

EPA/KIMIMASA MAYAMA/POOL
Nagla deterioracija odnosa počela je kada Mun odbacio sporazum kojim je konačno bilo rešeno pitanje “ žena za utehu “ i njihove kompezacije. Sporazumom koji su potpisali 2015. Abe i Park, Japan se obavezao na otvaranje fondacije koja će novčano pomoći ženama koje su bile žrtve ovih gnusnih zločina.

Dve godine kasnije po dolasku na vlast, Mun je odbacio sporazum jer nije sklopljen u dogovoru sa preživelim žrtvama, kao i zbog toga što je Abe odbio da prizna da je ovde reč o sistematskim zločinima, za koje su znali najviši organi carskog Japana. Obe strane su odbijale da spuste gard i prestanu sa agresivnom retorikom, protesne note su razmenjene, ali su krhki odnosi nekako očuvani.

Do konačnog kolapsa relacija između dve liberalne azijske demokratije je došlo 2018, nakon presude Visokog suda u Seulu, kojom je odlučeno da su japanske kompanije koje su profitirale od prinudnog rada za vreme Drugog svetskog rata, dužne da plate novčanu naknadu preživelim žrtvama. Iako je je ovde bila reč o relativno simboličnim sumama novca (90 000 dolara po osobi) Tokio je čvrsto stao u odbranu svojih industrijskih giganata poput Nipon Stila i Micubišija, pozivajući se na ugovor iz 1965, tvrdeći da se Japan dovoljno dugo izvinjavao za svoju imperijalnu prošlost. Južna Koreja je “zamrzla“ imovinu tuženih korporacija, a Abe je odlučio da “pređe Rubikon“.

Šinzo Abe, koji je napustio poziciju premijera Japana prošle godine usled zdravstvenih problema zbog kojih je i prvi put (2007) bio primoran da se privremeno povuče iz politike. Abea će istorija pamtiti kao jednog od najvećih državnika posleratnog Japana, političara koji je uspeo da Japan vrati na svetsku mapu, velikog pobornika multilateralizma i liberalnog svetskog poretka, tvorca geopolitičkog “Indo-Pacifika“.

Abe međutim nije doprineo poboljšanju odnosa između Japana i Južne Koreje. Zbog svojih nacionalističkih stavova odmah je postao omražen u susednoj državi. Seul (ali i Peking i Moskva) je naročito negativno reagovao posle kontroverzne posete Jakasuni hramu 2013 godine, gde su sahranjeni neki od poznatih ratnih zločinaca sa takozvane “A list “. Šinzo Abe je prekoračio “crvenu liniju“ ; prethodni lideri Japana i Južne Koreje nikad nisu dozvoljavali da se istorijski problemi između ove dve države “ preliju “ na ekonomsku stranu, pogotovu što su ove dve države u poslednje tri decenije postale jedan integrisani lanac snabdevanja i treća odnosno dvanaesta ekonomija sveta.

Naime Abe je uveo kontrolu izvoza na tri supstance koje se koriste u proizvodnji ekrana visokog kvaliteta i poluprovodnika. Kao razlog je navedena državna bezbednost Japana i da kompanije moraju da dokažu da ove supstance neće biti korišćene u vojne svrhe ili završiti u “odmetničkim“ državama poput Irana i Severne Koreje. Istina je da je ovo bila retributivna mera kojom je Abe želeo da prisili Seul da povuče optužbe protiv japanskih korporacija.

Južnokorejske firme (Samsung i Hajniks) čine 70% svetskog tržišta za memorijske kartice, odnosno nalaze se na drugom i četvrtom mestu po prodaji poluprovodnika. Ove memorijske kartice idu u vaše Iphone i Huawei telefone, vaše HP i Lenovo laptopove i Sony televizore, ali sirovi materijali potrebni za ove čipove dolaze iz Japana, koji kontroliše 90% svetskog lanca snadbevanja.

Po novom zakonu ove kompanije moraju mesecima da čekaju na nove isporuke ,što usporava i čini proizvodnju ovih dobara nepouzdanim. Japan je takođe “ skinuo “ Južnu Koreju sa “Bele liste“ – liste država koje imaju minimalne restrikciju u pogledu trgovine sa Japanom. Seul je uzvratio povlačenjem iz sporazuma o razmeni informacija iz 2014, i pozvao građane Južne Koreje na bojkot japanskih proizvoda. Države su pokušale da reše spor bilateralnim pregovorima kao i uz pomoć WTO i međunarodne zajednice, ali se situacija nije značajno promenila od 2019.

Budućnost trilaterale

Jedan od ranih prioriteta Bajdenove administracije je obnavljanje urušenih bilateralnih odnosa između Vašingtona i Seula. Mun Džein je već imao dva razgovora sa Belom kućom ; jedan lično sa predsednikom Bajdenom, a par dana kasnije i sa državnim sekretarom Blinkenom, koji je sanirao greške prethodne administracije.

Mun nije uspevao da pronađe zajednički jezik sa Donaldom Trampom, koji je smatrao da bi Južna Koreja trebalo da snosi daleko veće troškove za smeštaj američkih trupa na njenoj teritoriji. Mun je bio voljan da pristane na korekciju podele troškova, ali Tramp je zahtevao apsurdnu cifru od 5 milijardi dolara na godišnjem nivou (Južna Koreja je prema poslednjem dogovoru plaćala 900 miliona dolara godišnje). Blinken je uspeo da dogovori daleko razumnije povećanje od 13,9%, kao i povećanje vojnog budžeta Južne Koreje za 7,5% u odnosu na prethodnu godinu.

Entoni Blinken i američki ministar odbrane Ostin Lojd posetiće Seul kasnije ovog meseca kako bi razgovarali o napretku korejskih oružanih snaga i mogućem prenosu OPCON-a na Južnu Koreju do kraja Munovog mandata, koji će napustiti poziciju predsednika u maju 2022. U slučaju da do prenosi prerogativa dođe, Južna Koreja će preuzeti vrhovnu komandu nad korejsko-američkim trupama koje se nalaze na Korejskom poluostrvu.

Džein Mun i Entoni Blinken razgovaraće i o Kini, mada su male šanse da će Blinken moći da izdejstvuje bilo kakve ustupke ; Peking je i dalje najvažniji ekonomski partner Seula (Koreja izvozi više od 25% svojih proizvoda u Kinu ), a i Južna Koreja se već “opekla“ jedanput, 2016. kada je Kina uvela više od 40 sankcija Koreji zbog instaliranja američkom THAAD raketnog sistema na svojoj teritoriji.

Međutim, Mun nagoveštava da bi potencijalno bio voljan da trampi ulazak Južne Koreje u QUAD +, u zamenu za aktivnije učešće SAD u inter-korejskim pregovorima.

Bajden kao posrednik

Sa druge strane odnosi između SAD i Japana su tradicionalno stabilni. Japan bi voleo da vidi povratak Sjedinjenih država u TPP, za šta postoje male šanse, pogotovu pre “ midterms-a” 2022, jer će glasovi radničke klase “Rđavog pojasa“ ponovo biti od presudnog značaja za opstanak demokratske većine u Senatu i Predstavničkom domu. Prema istraživanjima, ponovno pristupanje TPP-u bi povećalo američki BDP za 0,5% i donelo više od 357 milijardi dolara godišnje ali uz potencijalan gubitak poslova u SAD, stoga su male šanse da će se Amerika pod Bajdenom vratiti transpacifičkom sporazumu.

Bajden (i njegov tim) mora aktivno da učestvuje kao medijator u korejsko-japanskom sporu, možda i kroz potencijalno organizovanje trilateralnog samita. Trampova administracija je bila posebno odsutna tokom eskalacije ovog konflikta, te je više nego potrebno da SAD odigraju ključnu ulogu u okončanju trgovinskog rata između azijskih saveznica i spreče dalje upliv kineske meke moći na Korejsko poluostrvo.

U 2021, obe strane su nagovestile da su spremne na kompromis, ali niko nije voljan da napravi prvi korak, jer ni Mun Džein niti Jošihide Suga žele da budu percipirani kao poražena strana. Upravo tu se krije velika šansa za Džoa Bajdena.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: