Prepoznavanje sanse

Tradicionalni susret s duhovnim sadrzajem i znacenjem koje Isusovo porodjenje u sebi sadrzi prilika je da se covjek zamisli i o tradiciji i o sadrzaju. Pokusajmo! Ako shvatimo tradiciju kao kontinuirano ponavljanje nekih gesta, oblika ponasanja, cina, radnji, vezanih ili uz odredjeno vrijeme ili uz odredjenu situaciju ili uz odredjeno mjesto, onda u svakoj varijanti govorimo o repetitornosti, koja svjedoci sposobnost stanovite postojanosti, uprkos varijabilnosti kako samog zivota tako i njegovih zahtjeva. Unutar krscanstvom obuhvacenih i prozetih kultura, postoji nebrojeno mnostvo kako opcih tako i lokalnih tradicija, koje su za taj pogled na svijet, koji zovemo krcanskim, vezane. Po svojim vise emocionalnim nego istinski duhovnim sadrzajima, Bozic je mozda postao najglobalnija tradicija planete.

Vezan za jedan ljudski rodjendan, a pri tome osobe koja je posvjedocena kao dobra, mila, draga, sveta, plemenita, cestita, mudra, besprijekorna - postao je vremenom prihvatljiv i onima koji u tom rodjenju ne vide nista vise od pobrojanog, ali vide dovoljno primamljivog da bi prihvatili evropski formirane i utvrdjene forme slavlja. Dakle: okititi intimne i javne prostore istinskim ili simuliranim zelenim granama na kojima istinski ili vjestacki plodovi vise; iskazati, prema lokalnim obicajima, znakove ljudske dobronamjernosti i formalne solidarnosti konkretnim gestama unutar bliskog grupnog kruga ili nacelnim iskazima ljubavi cijelom ljudskom rodu; posvjedociti tu dobronamjernost cestitkama, darovima itd., itd. I tako od Tokija do Islanda, od Johanezburga do Helsinkija i Vladivostoka. Poljupci i rukovanja, blistavi osmjesi i pogledi ovlazeni plemenitim zeljama. Blizina Nove godine samo pojacava probudjene emocije, pokopaje minule drame i ozivljava nove nade. Vec pred prvi vikend iza minulih blagdana pocinju preispitivanja novcanika, budjenje iz mamurluka proizvedenog prejedjenim i prepijenim zelucima i vracanje u kolotecinu dnevne bitke, dal za koru kruha il zaokruzivanje budzeta za novi automobil - svejedno. Svaka zivotna ambicija trazi zivotnu bitku. Toliko o tradiciji.

Predjimo na sadrzaj: krscanstvo je smjestilo nepoznati datum i vrijeme Isusovog rodjenja u poznati mrak decembarske hladnoce. Kad zamire priroda i kad je, prema antickoj tradiciji, Persefona privremeno zarobljena u dubinama Hada, tj. u trenutku kad i priroda svojim klimatskim stanjem pomaze dusi da se osjeti bespomocnijom nego inace. Vapi tijelo za zrakom sunca, a vapi i dusa za proplamsajem nade. Analogija izmedju stanja prirode oko nas i stanja nase ljudske prirode utvrdjena je mnogo prije Isusovog rodjenja. Radosna vijest, kako Evandjelja izvjestavaju, ne potice od zova usnule prirode vec od zova poluusnule covjekove duse, poluusnule od muke zivljenja, umorne od pitanja bez odgovora, preplasene od vlastite krhkosti i surovosti u koju je smjestena. Sto je bio Isus unutar svoje tridesetogodisnje biografije znamo malo. Preteklo nam je samo ono sto je ostalo u cetiri evandjeoska zapisa i crkvenoj tradiciji, koja je vise teoloska negoli historiografska. No, i u tako oskudnim podacima svjedoci se jedna milosrdna njeznost, kakva njeznost jedino moze i da bude, milosrdna ne samo prema covjeku nego prema ukupnom stvorenju, prema zivotu i prirodnom okolisu u koji je zivot smjesten, usudjujem se reci - skoro ekoloska. I valjda zbog te njezne ljubavi Krist je ostao na neki nacin zajednicko mjesto susreta i religija i uvjerenja, bar kad je covjek u pitanju. Svadje se desavaju oko Boga i bogova. Ideja istog Boga ne dokida mogucnost konflikta. Skandalozno, ali istinito i krvavo posvjedoceno. A sto tek da kazemo o razlicitim bogovima? Dakle, to malo konsenzusa koji se planetarno ostvaruje ne okuplja se oko istine nego oko njeznosti. Da li to znaci da je njeznost vaznija od istine, ili mozda da je najuniverzalnija istina njezna po svome svojstvu. Zasto ne bi pristali na to znacenje Bozica!

Danas u Crnoj Gori, Gori surove povijesti i Crnoj od nedostatka njeznosti, Isusov lik, mogucnost Njegovog upoznavanja ostaje jos uvijek mogucnost prepoznavanja svoje sanse. Tradicije bez sadrzaja nisu sanse, a sadrzaji bez prepoznavanja ne pravdaju tradiciju. Uzaludni bakalari, lovorike, badnjaci, priganice, uzaludno kicenje kamiona, autobusa, trgova i pjaca, dovrataka i nadvratnika, uzuludna peciva i uzaludna ponocna okupljanja. Cemu bez njeznosti, kao osnovom sadrzaju i svojstvu! Svaka manifestacija prepotentnog svjedocenja svoje tradicije prepotentna je samo kad ne shvata, ili se ne ispunjava razlogom svoga uspostavljanja. Bozic je uspio da se uspostavi planetarno upravo zbog njeznog sadrzaja kojeg je planeta prihvatila. Isus ne impresionira snagom vec slaboscu, kao temeljnim svojstvom svakog ljudskog bica i zato je postao Bozja sansa da nam se objavi. Covjek je bogolik jer je slab, a ne zato jer je jak, Isus isto tako poslije dvije hiljade godina. Planeta ga se zbog toga sjeca i propituje. Mozda ni maloj Crnoj Gori nece biti na odmet. A za tradiciju cemo lako ako njeznost ne izgubimo - samo u njoj prezivljava herojska dimenzija covjeka.

   Sretan Bozic!