Igre s granicama

Bez obzira na to što će MUP RH u nedjelju 15. prosinca preuzeti kontrolu nad Prevlakom, nema mjesta gotovo euforičnom slavlju kojim je Račanova administracija popratila potpisivanje Protokola o privremenom režimu uz južnu granicu između Hrvatske i SRJ, koje su na graničnom prijelazu Konfin 10. prosinca obavili Tonino Picula, hrvatski ministar inozemnih poslova, i beogradski mu kolega Goran Svilanović.

Točno je da Hrvatska i SRJ odlaskom vojnih promatrača s juga Hrvatske (znanih i kao UN-ova sunshine mission) ostavljaju jedno veliko i krvavo razdoblje iza sebe, ali privremenost dogovorenog režima na Prevlaci i ostalim pograničnim (razvojačenim) područjima donosi, barem za sada, tek djelomično zadovoljstvo, jer je konačno razgraničenje - kako na kopnu, tako i na moru - ostavljeno za neko kasnije, neodređeno i nedefinirano vrijeme!?

To je uostalom vrlo precizno izrečeno i u prva tri uvodna članka potpisanog dokumenta, koji se, kao i obično kad je riječ o odnosima između RH i SRJ, u Zagrebu tumači kao uspješan završetak dugogodišnje bitke za Prevlaku; u Beogradu i Podgorici se pak smatra da privremeno utvrđeni režim nadležnosti jedne i druge države na kopnu i na moru ne prejudicira konačni sporazum o međudržavnoj granici.

Nakon potpisivanja dokumenta život stanovnika s obje strane granice trebao bi biti ugodniji, i to je njegova osnovna vrijednost, s time što tek treba vidjeti kako će se u praksi doista odvijati zamišljeni lakši prelasci granice, labavije policijske i carinske procedure i sl. No, u Protokolu ima i nekoliko dvojbenih elemenata koji su zbog konspirativno vođene devetomjesečne završnice pregovora između Zagreba, Beograda i Podgorice (p)ostali nedorečeni i izazivaju brojne nedoumice.

Tako je, primjerice, u kolovoskom intervjuu Feral Tribuneu ministar vanjskih poslova RH Tonino Picula izrijekom najavio “utvrđivanje granične crte i dogovor o privremenom pograničnom režimu”. U međuvremenu je dogovoren samo pogranični režim, dok se utvrđivanje granične crte između Hrvatske i SRJ izgubilo u bespućima diplomatske retorike. To nije beznačajno pitanje zna li se da je krajnja kopnena granična točka (za sada na Konfinu) iznimno važna za povlačenje granične crte na moru, pri čemu je, makar i privremeno, Hrvatska slabo prošla.

Picula i njegovi pregovarači napustili su godinama zagovarano načelo crte sredine, odnosno ekvidistance na ulazu u Bokokotorski zaljev, pristajući na rješenje “zadržavanja mjerodavnosti” koje je Crna Gora u zaljevu imala u vrijeme SFRJ.

Tim rješenjem, od rta Oštro do rta Konfin, dakle u dijelu zaljeva na hrvatskoj strani ulaza u Boku kotorsku, uvodi se tzv. zona (u Beogradu i Podgorici zonu nazivaju ničija voda) u kojoj će kontrolu plovidbe zajednički obavljati mješovita četveročlana posada, sastavljena od dva policajca s hrvatske i dva s crnogorske strane. Na tom brodu će biti ispisano samo “policija”, na plovilu neće biti istaknuta zastava državne pripadnosti, a brod će naizmjenično svakih mjesec dana “preuzimati zapovjednici iz zemalja-stranaka Protokola”. Zašto mješovita policijska posada neće moći kontrolirati i ostatak ulaza u Bokokotorski zaljev, čiji je crnogorski dio za razliku od hrvatskog prepun vojnih plovila, poznato je vjerojatno samo zrinjevačkim diplomatima, koji javnost tješe spoznajom da će “hrvatska uniforma prvi put biti u zaljevu, makar i u mješovitoj policijskoj posadi”.

Tom teško objašnjivom kompromisu prema kojemu će unutarnje vode Hrvatske kontrolirati mješovita policija dok to ni u privremenom obliku nije moguće na drugoj strani zaljeva, ponajviše će se obradovati službena Ljubljana zbog sporova na moru u Piranskom zaljevu. “Ako Hrvatska pristane na zahtjev Podgorice i odrekne se nadzora do crte sredine u prvom bazenu u zaljevu Boke kotorske, nastao bi presedan koji bi mogao biti poticaj za razmišljanje o slovensko-hrvatskom razgraničenju (mjerodavnosti) u pograničnom pojasu na moru”, poručeno je sa stranica ljubljanskog Dela nekoliko dana uoči potpisa na Konfinu.

Poučen iskustvom propala dogovora s Drnovšekom, premijer Račan je u vezi sa spomenutim asimetričnim rješenjem, nepovoljnim za Hrvatsku, koje bi se moglo pretvoriti i u trajno, u svom poznatom odlučno možda-stilu rekao da se u “traganju za definitivnim reguliranjem granice Hrvatska nije odrekla i neće se odreći svog prava da inzistira na crti sredine”. No, pristajanjem na opisani privremeni kompromis koji prevedeno znači - Hrvatskoj kopno, a Crnoj Gori (SRJ) more u Bokokotorskom zaljevu - otvoren je veliki manevarski prostor oporbi da u Saboru prigodom rasprave o ratifikaciji Protokola optuži koalicijsku vlast za ugrožavanje nacionalnih interesa kako u Piranskom zaljevu, tako i u “zaljevu hrvatskih svetaca”.

Druga velika nedoumica vezana uz “užu i širu problematiku Prevlake” jest budućnost tog poluotoka koji se, u pravilu, doživljava kao novi turističko-nautički centar na jugu Hrvatske. Toj se ideji teško može prigovoriti, ali je nakon potpisivanja Protokola došlo i vrijeme da se o budućnosti Prevlake prije svih počnu pitati vlasnici zemlje na poluotoku. U tome se, čini se, po logici konspirativno vođenih pregovora, otišlo predaleko i mimo znanja vlasnika. Dok premijer Račan poručuje da “hrvatska država jamči pravo građanima na njihovo vlasništvo”, ti isti građani vlasnici imanja na Prevlaci iz beogradskog Nedeljnog Telegrafa saznaju da je Oštra zapravo ničija zemlja.

“Turistički kompleks bio bi u vlasništvu Crne Gore i Hrvatske, a udjel u vlasništvu dogovorio bi se uz primarni motiv da taj prostor bude turistička atrakcija, potpuno demilitariziran i dostupan svima. Položaj i veličina, kao i samo hotelsko naselje jamče njegovu profitabilnost”, rekao je NT-u predsjednik podgoričkoga parlamenta i kandidat za predsjednika Crne Gore Filip Vujanović, potvrđujući da su Mesić i Đukanović turistički projekt Prevlake uručili glavnom tajniku UN-a Annanu. Dan nakon potpisa na Konfinu Vujanović ističe kako će “brzo započeti izgradnja zajedničkog turističkog kompleksa i marine na Prevlaci”, da je projekt već upućen UN-u te da će “uskoro biti poslan i na adrese od kojih se očekuje otvaranje kreditnih linija”. Vlasnici imanja o svemu tome pojma nemaju, ali im se zato s ekrana HTV-a poručuje kako “denacionalizacija oduzete zemlje na Prevlaci nije stvar Vlade RH, nego suda”.

Uza sve to, dakle, privremenost cijelog aranžmana, ničiju vodu i ničiju zemlju, Protokolom nije preciziran ni rok odlaska jugovojske s Bjelotine (gorske kose iznad naselja Dubravke, Vodovađe i Bana u Konavlima, na tromeđi Hrvatske, Crne Gore i BiH), koja se od listopada 1992. godine nalazi u hrvatskome državnom teritoriju. Ta je činjenica najkrupniji nedostatak dogovora o demilitarizaciji pograničnog pojasa, koji s hrvatske strane iznosi pet kilometara od granice, a s crnogorske tri kilometra. Ukratko, Protokol ima niz ozbiljnih manjkavosti, koje će Račanova vlada u predizbornoj godini pokušati nadomjestiti političkim naglašavanjem povratka Prevlake pod (privremenu) kontrolu Zagreba. Prvi takav nastup Račan će imati već u nedjelju, 15. prosinca, prigodom odlaska plavaca s Oštre, uz, naravno, jaku potporu HTV-a i ostalih državnih medija.