Priča o dva sela u knjizi 1941.

U tomu i jest velika vrijednost ove knjige, koja polako ali sustavno, uz minimum pristranosti, zapravo u želji da se pristranost koliko je moguće izbjegne, dočarava odlučujuće trenutke našeg dvadesetog stoljeća, na karlovačkom i kordunaškom mikrouzoru. Pri tomu, uz velike prednosti osobne i obiteljske kronike u vremenu izuzetnih stradanja i kušnji za židovsku zajednicu, Goldsteinovo svjedočenje nije samo okrenuto “godini koja se vraća”, bez obzira je li riječ o četrdesetiprvoj ili četrdesetipetoj, nego postupcima i tendencijama što grozote dvadesetog stoljeća čine izuzetnima i prepoznatljivima. Zato Slavko Goldstein na jednom mjestu predlaže jasan zaključak: “Mislim da se općenito može zaključiti kako su u suvremenom svijetu višenacionalne državne zajednice održive na dulji rok samo u liberalnoj demokraciji, a neodržive u jednopartijskim sustavima s jednoumnim (monističkim) konceptom vlasti” (str. 367).

Zapravo, takav zaključak vrijedi samo za ideološka – što će reći – moderna društva. Složene krajine velikih imperija poput Korduna, uostalom cijele današnje Hrvatske, razvijale su se prema svom suvremenom obliku – zemljovidnom i etničkom – kroz niz retortnih procesa što se mogu pratiti tamo negdje od kraja osamnaestog stoljeća i prvih znakova nacionalizma. Pri tomu treba imati u vidu da su jednaki procesi u drugim dijelovima istočne Europe, primjerice u predjelima Poljsko-litvanske Rzechpospolite, bili mnogo razorniji. Možda Prkos i Banski Kovačevac više niti ne razgovaraju. No, samo postojanje takva dva sela, jedno pored drugog, teško je zamislivo u današnjoj Poljskoj, te nizu drugih nacionalno homogenih istočnoeuropskih zemalja što su prošle kroz fašističke i komunističke retorte.

To samo po sebi nije utješno. Goldsteinovo kazivanje o Prkosu i Banskom Kovačevcu nije samo izuzetno kao uvid u učinke ustaškog zločina i u karakter komunističke revolucije u Hrvatskoj nego i kao usporedba dvaju ratnih vihora. Četrdesetiprva dolazi u Prkos kao predbožićni pokolj u izvedbi Luburićevih satnija za specijalne namjene, uz jasan cilj, koji je Luburić osobno artikulirao: “Moramo ih pobiti sve, u Prkosu i po svim njihovim selima, sve do jednoga, pa i djecu!” (str. 344). No, nakon pokolja u kojemu je stradalo barem 438 Prkošćana, nakon pljačke poharanih srpskih naselja u kojoj su, po Većeslavu Holjevcu, “sudjelovala čitava hrvatska sela” (str. 350), te nakon poslijeratne odmazde (tri Kovačevčana strijeljana su među 300 zarobljenih ustaša što je karlovačka Ozna likvidirala do sredine srpnja 1945. godine), suživot Prkosa i Banskog Kovačevca nije prestao. Propagandistički šabloni o “dva bratska sela” nisu dakako odražavali sve nijanse zapletenih odnosa. No, približno su određivali očekivanja komunističkog sustava, uz sva njegova nojevska izbjegavanja onoga što mi danas jednako šablonski zovemo “suočavanjem s prošlošću”.

Tek nakon novog vihora, onoga iz razdoblja 1991.-1995., nakon protjerivanja većine Hrvata i paleža njihovih naselja, nakon razaranja Banskog Kovačevca u proljeće 1992., te ubojstva šestoro od dvanaestoro preostalih Hrvata u ovom selu, sve u režiji “krajinskih bezbednjaka”, te nakon Oluje i srpskog egzodusa, pa i vrlo parcijalnog povratka, odnosi između Prkosa i Banskog Kovačevca došli su kraju. Kako je to moguće? Broj žrtava iz 1990-ih neuporedivo je manji nego prije pedeset godina. Ratni su sukobi u ovom razdoblju bili neuporedivo blaži i, uz činjenicu da je vojno sučeljavanje obilježilo tek početnu i završnu fazu sukoba, neuporedivo kratkotrajniji. Zagonetku možemo riješiti tek ako uzmemo u obzir masovnu ideologizaciju putem modernih medija i posvemašno povlačenje, pa i nestajanje, tradicionalnog seoskog društva u više od četiri desetljeća socijalizma. Četrdesetiprve nije bilo ni televizije, a u selima, ni radija. Teško da je koji zagrebački dnevnik dopirao do kordunaških sela. Seoska solidarnost što je izgrađivana stoljećima, uz vjerski pluralizam što je habsburška vlast promicala na granici, iznjedrili su kompleksne pojave, gotovo nezamislive u 1990-ima. Slunjski župnik Ivan Nikšić, endehaški redarstvenik Milan Stilinović i seljak Mika Mihaljić tek su neki iz galerije Goldsteinovih likova koji kao da nemaju svoje odgovarajuće pandane u recentnoj povijesti.

Na jednom mjestu Slavko Goldstein postavlja ovo ključno pitanje: “Nije li vrijeme da [žrtve Drugog svjetskog rata] prestanemo komemorirati suprotstavljeno i odvojeno? Nisu sve to jednake žrtve niti su jednaki počinitelji, ali sa žrtvama bi trebalo prestati huškati, a počinitelje bi trebalo utvrditi i izdvojiti ih iz svih kolektiviteta – iz cijelih sela, cijelih pokreta i cijelih naroda” (str. 398). Možda iz selâ i narodâ, ali, bojim se, ne i pokretâ. Ne dvojim: sve što je ljudsko, pa i moderne ideologije i njima pripadajući pokreti, ne može u potpunosti biti lišeno ljudskog lica, one božanske slike koja nam po naravi pripada. Ali kolektiviteti žive ponajprije u ideološkim retortama. Zato bez kritike ideologija i, ponavljam, njima pripadajućih pokreta, ne možemo očekivati napredovanje pluralističkih ideja što su temelj liberalne demokracije.

U Hrvatskoj smo danas još uvijek na početku ovog kritičkog zadatka. Zato je knjiga Slavka Goldsteina tako dragocjena. Ona konkretizira ustaštvo i daje mu jasne obrise. Kao oblik hrvatskog nacionalizma u razdoblju fašizma, ustaški pokret nije bio neznatan. Premda u početku nije imao mnogo pristaša, neko je vrijeme uživao relativnu – ne samo pasivnu – potporu širokih slojeva. Likvidacije čitavih vjerskih i etničkih skupina nisu kod njega predstavljale iznuđeni program, nego, upravo suprotno, samu suštinu. Zato vrijedi istaknuti Goldsteinevu zabilješku da je koncem prosinca 1941. Paveliću bilo važnije spaliti još nekoliko srpskih sela nego spasiti domobranske snage u Vojniću, koje su partizani držali u obruču.

Ipak, pogrešno je misliti da je kritika ustaštva u današnjoj Hrvatskoj teža od kritike komunizma. Unatoč vrlo žilavim pojedincima, koji su uspjeli infiltrirati i niz znanstvenih ustanova, vrijeme apologije ustaštva je za nama. Naći će se još po koji upitni povjesničar koji će pokušati usporiti ovu tendenciju uz neargumentirane tvrdnje kako je više žrtava stradalo nakon 1945. nego za vrijeme NDH, ali to su zapravo iznimke. Teže se nositi s nekritičkim stavovima prema razdoblju komunizma, posebno kad se previđa izravna veza između Titova sustava i raspada jugoslavenske države. Goldsteinova je knjiga i ovdje od izuzetne koristi. No, ne slažem se da je “Svojom propašću komunizam [...] u višenacionalnoj SR Hrvatskoj i SR Jugoslaviji otvorio put nacionalizmima” (str. 432). Držim da je nacionalizam, kao i drugdje u komunističkom svijetu, nakon idejnog sloma lenjinizma (otprilike 1950-ih godina), postao glavnim sredstvom legitimiranja monopola vlasti tamo gdje se željelo izbjeći tranziciju prema demokraciji i pluralizmu.

Ovo je prilika da se akademska zajednica, barem kad je riječ o historiografiji, još jednom suoči s činjenicom da u Hrvatskoj zaostaje za dobrom publicistikom. Nema dvojbe da je Goldsteinova knjiga superiorna naspram niza povjesničarskih radova koji se odnose na razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća. To je zato jer Goldstein problematizira ovo razdoblje i postavlja niz pitanja kojima traži odgovor. Bez pitanja nema odgovora. Bez debate i diskusije nema napretka u znanstvenom radu. Nesimpatični su mi naši komorni simpoziji, gdje se razglabaju i konkretiziraju unaprijed zadane teze, a da se ne pokuša postaviti jedno ključno pitanje. No, kao i Slavko Goldstein, s velikim nestrpljenjem čekam stanovite prijevode, koji mogu potaknuti nova istraživanja, primjerice knjigu Joze Tomasevicha, na koju se Goldstein poziva u nekoliko navrata, kao i radove naših najmlađih kolega, koji će, nadamo se, nastaviti tamo gdje je Goldstein počeo.