Prošao sam kroz pakao.
Imao sam stravičan strah da će mi se ovaj album dopasti.
I da ću to onda morati da vam priznam.
Jer ja nikada ne lažem. Barem, ne u recenzijama.
I tokom prvog preslušanja skoro da uopšte nisam ni slušao šta se dešava posle uvodne pesme (singla 1973 koji zvuči kao da Elton serenadiše komšijinom maloletnom sinu).
Onda je tokom drugog slušanja ušla Maša u sobu i rekla-
Bopsi, pa ti slušaš... onog... aaaarrggghhhh... 1973! (Sve želeći da kaže- unjkavog, što se skidao go po snegu u onom spotu, pa nisam mogla da jedem tri dana od prizora njegovih goluždravih grudi- šteta, pa ga ladni ocean nije progutao...).
Pesma broj dva (One Of The Brightest Stars) je lepa. Zvuči kao da Elton žali što nije smuvao komšijinog maloletnog sina. Već komšiju.
Volim kada ljudi vole Coldplay. Ali, ne volim kada ih imitiraju. James ima tendenciju da to pokušava.
U pesmi broj tri (I’ll Take Everything) on to pokušava da sakrije svojim white-skin-black-soul glasićem i propratnim džemirokvajevskim ritmom, ali ga Edgeova spejsi gitara otkriva (istu takvu imaju još samo Coldplay).
U pesmi broj četiri (Same Mistake) to
ličenje na Coldplay već postaje malo uznemirujuće. Do te mere da ozbiljno sumnjam da se James odaziva i na Chris.
Pesma broj pet (Carry You Home) biće ogroman hit u krugovima u kojima ljudi srceparajuće balade zovu Ronan Keating misleći na Coldplay dok izgovaraju Gareth Gates.
Sada mi je već lakše, pola albuma je prošlo i teško bi se moglo reći da sam odlepio. Možžžžda jedino duboko u sebi obećavam da bi bilo lepo konačno preslušati te Eltonove albume iz sedamdesetih...
... kada me u Give Me Some Love James prijatno iznenađuje koliko jedan vojnik osiromašen uranijumom može da liči na njujorške disko-tetke Scissor Sisters.
Nastavljam da slušam sa pojačanim interesovanjem. Stari strah ponovo je tu. Šta je sledeće, pitam se- rip off Rick Astleyevog povratničkog albuma iz 1991.?!!
I tada počinje I Really Want You!...
O, Bože, pa ja sam vidovit!!! Plašim se i da pomislim da li vidim Kosovo u Srbiji u narednim godinama... Sam sebi skrećem temu na to da li će Burek pobediti u Velikom Bratu, ali i tu je slika mutna- možda je i Burek otišao sa Kosov(sk)om (Mitrovicom)! Možda je Emotion otkazao 92-ojci priliku da ima nešto zajedničko sa RTS-om i Pinkom (pored rejtinga)... Strepim.
Moje misli padaju na meku i umivenu folk podlogu pesme Shine On, u kojoj mi James poručuje da zatvorim oči, jer tada će sve nestati... sem Jamesa.
Zato i ne zatvaram oči već se suočavam sa surovom istinom.
Pesma broj devet (Annie) liči na, barem, tri pesme sa ovog albuma i, barem, još pet sa Jamesovog prethodnog. Odokativno bih rekao da se James na isti način obraća Annie kao i Simonei u 1973.
U poslednjoj pesmi James peva I Can’t Hear The Music.
Ali, moj posprdni komentar na to bio bi samo slamka među vihorove.
Potpisujem vam da će JB ovo objaviti pred Božić i da će
horom obogaćeni refren rasturiti digitalne i rington liste ubitačnije nego Luda Žaba.
Ono što mene ostaje da plaši jeste koliko malo Jamesu fali da zaliči na novi Radiohead*.
SELEKTAH:
*2/3
*Naravno da preterujem, ali shvatili ste šta hoću da kažem.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 1
Pogledaj komentare