Rade končar u haškom zatvoru

Romantična partizanska predaja ne pamti previše živote ovih narodnih heroja. Nitko živ više i ne zna pod kojom su optužbom osuđeni. Izvjesno je da bi po današnjem pravu to bio terorizam: Rade Končar novo je društvo gradio tako što je bacio bombu na napirlitane kicoše iz talijanske vojne muzike. Mene to, recimo, podsjeća na herojsku akciju napada na splitsku kasarnu Gripe, kad je u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji zloglasna kasarna oslobođena od desetak na smrt preplašenih klarinetista iz orkestra JNA: ništa herojski ja tu vidio nisam.

I tko zna kakav bi bio taj Rade Končar, ubojica talijanskih dobošara, da je izmakao okupatorskom pravu i dobio priliku graditi novo društvo? Ne bi se nacionalizirana Siemensova tvornica u Zagrebu zvala njegovim imenom, već bi on na kraju bio njen direktor, ili - vjerojatnije - neka mnogo važnija faca, član Politbiroa, ministar nečega, član CK, tko zna? Ali znam kako bih i što pisao da je neki hrvatski vitez na Gripama bacio ustaničku bombu na jadnike iz orkestra JNA.

Nema svjedoka koji će reći koju lijepu o Stjepanu i Radi, ne znamo, rekoh, ništa o njima, ali u kolektivnoj memoriji ostale su zapisane njihove amblematske smrti i hrabro držanje na gubilištu. Njih, međutim, odavno više nitko ne obilježava. Imali smo mi novi, naš rat, imamo nove heroje i nove sudove.

Točno šezdeset pet godina kasnije, eto, na dan kad su smaknuti Stjepan Filipović, koji s grubim konopcem oko vrata viče "Smrt fašizmu, sloboda narodu!", i Rade Končar, koji na kraju procesa pred talijanskim sudom izgovara onu glasovitu "Milosti ne tražim, niti bih vam je dao!", heroj Domovinskog rata Ivan Čermak preko svojih odvjetnika prkosno uzvikuje: "Tražim od Žalbenog vijeća da odbaci poziv haškog tužiteljstva i obrane generala Ante Gotovine za neprihvaćanje žalbe mojih odvjetnika na njihovo isključivanje iz predmeta 'Gotovina, Čermak & Markač' zbog sukoba interesa!"

O tempora, o mores... suum cuique... hic transit gloria revolutiae... izaberite poslovicu. Što se mene tiče, najprikladnija je misao jednog pjesnika i planinara, arhivara iz prašnjavog potkrovlja Ministarstva financija, moga barbe Ive Poljičanina, koji je na partijskom sastanku sedamdesetih godina izrekao svoju znamenitu repliku: "Drugovi, vi svi mislite na sebe, a samo ja na mene!"

Ne znam kako će djeca sutra učiti istinu o Domovinskom ratu. Fotografije junaka pod vješalima zamijenile su fotografije junaka pred monitorima, sa slušalicama. Postmoderna je ionako sve relativizirala, krupni otpad poput Vojislava Šešelja poručuje časnom sudu "možete mi popušiti kurac", jer zna da neće na vješala, dok Sadamu Huseinu s omčom oko vrata ne pada na pamet nikakva historijska rečenica. Ni naši heroji odavno više ne izvikuju slavne uzreke, već traže status svjedoka-pokajnika i pokazuju prstom na dojučerašnje suborce.

Pratim tako ove sukobe odvjetničkih timova haških uznika, hrvatskih generala i osloboditelja, koji do kraja raskrinkavaju sve naše mitove. Veličanstvena ideja nezavisne Hrvatske, oslobodilačkog rata, tisućljetnih snova, narodne pravice i hrvatske slobode, sve se na kraju svelo na dokazivanje jesu li se zločini dogodili dok je jedan od njih provodio medeni mjesec na krstarenju ili poslije, i podneske sudu o sukobima interesa odvjetnika narodnih heroja. Slavni Domovinski rat dobio je tako preciznu pravnu definiciju - sukob interesa.

Gledam tako naše heroje koji ne prkose, jer su premali za svoje kićene uniforme, pa im rukavi vise, a hlače spadaju, otkrivajući ih kao barabe koji bukvalno spašavaju golo dupe. A đavo u glavi podsjeća me na ugovorne obaveze i zamišlja prizor pred Posebnim talijanskim sudom za Dalmaciju.

"Vi ste, gospodine Končar, optuženi da ste 17. studenoga 1941. godine bacili bombu na talijansku vojnu muziku u Tartaglinoj ulici u Splitu", govori strogim glasom časni sudac, "što imate reći u svoju obranu?" "Prije iznošenja obrane", ustaje na to odvjetnik Rade Končara, nekakav fiškal u naočalama tankih okvira, "gospodin Končar zahtjeva da se sudski predmeti u slučaju zločina u Tartaglinoj ulici objedine, da se javno objave imena svih ostalih 25 optuženih u ovom slučaju, te da se odbije zahtjev njihovog odvjetnika o mom isključenju iz predmeta zbog sukoba interesa, jer i cijenjeni kolega bio je istražitelj jugoslavenskog kraljevskog suda koji je mog klijenta 1936. godine osudio zbog komunističkog djelovanja, pa bih u tom slučaju i moja stranka tražila iste sankcije. Hvala."

"Vrlo dobro", poluglasno razmišlja časni sudac, "gospodine Končar, imate li vi što dodati izlaganju vašeg odvjetnika?" Rade Končar se potom šaptom konzultira s advokatom, pa ustaje. "Imam, gospodine suče", kaže mirno, "izuzeće odvjetničkog tima zbog sukoba interesa ne tražim, niti bih vam ga dao!"

Tako će, otprilike, izgledati romantična priča o veličanstvenom Domovinskom ratu, koju će svake godine, na otvorenom satu povijesti i međunarodnog ratnog prava, sijedi prvoborci pričati učenicima srednje upravne škole "Zanussi Čermak". "Nikad to neću zaboraviti, ja sam bio još mladi pripravnik kad je general Čermak preko našeg odvjetničkog ureda javno poručio advokatu generala Gotovine da ga on cijeni i poštuje, ali da je naložio svom odvjetničkom timu da prekine svaku suradnju s njegovim, bijesan zbog izjave Gotovininog advokata da je upravo on njegova klijenta nazvao drukerom i cinkarošom", pričat će starac u invalidskim kolicima, a onda izvaditi rubac i obrisati suzu. "To su bili dani, djeco... dani ponosa i slave."

U ono doba, nakon Titovog raskida sa Sovjetskim Savezom, jugoslavenska se poslijeratna kultura nadahnjivala meksičkom zapatističkom poetikom i filmovima u kojima mladi revolucionari u bijelim košuljama, za razliku od Končara i Filipovića, pred streljačkim vodom pjevaju dirljive pjesme, pa je Jugoslavija bila preplavljena balkanskim šmekerima pod sombrerima, poput čuvenog Ljubomira Milića. Danas, eto, kao nekoć, i hrvatska je oslobodilačka revolucija izravno inspirirana meksičkom popularnom kulturom. U kojoj dakako, zapatisti odavno više ne napadaju vlakove jašući na konjima, već na svojim hacijendama ispijaju vrhunska vina, i umjesto napada na utvrde Victoriana Huerte, okruženi prsatim mladim revolucionarkama planiraju udaje, razvode, abortuse i najzamršenije obiteljske spletke.

Da, govorim o meksičkim televizijskim sapunicama.

Pogledajmo, uostalom, tko su ta tri gorda muža u generalskim uniformama, tko su naši junaci: jedan klasični gazda iz telenovele, debeli brko s cigarom, u bijeloj košulji, padrone koji je iz revolucije izašao kao brodovlasnik, naftni tajkun, vlasnik dvoraca i ljetnikovaca, drugi njegov suborac i bivši komandant specijalaca, zapamćen po izjavi da "u nas nema ratnih profitera jer rat nikad službeno nije proglašen", i treći, klasični latin lover iz Cancuna, bivši kriminalac, avanturist i legionar, preplanuli bonvivan koji bitke završava krstarenjem po Karibima, a bijeg u restoranu na Tenerifima, uz bocu Marques de Caceresa. To su naši koncharezi i felipezi, heroji rata kojima vi, dragi debili pred televizorima, odvjetnike plaćate 20 tisuća eura mjesečno, plus troškovi.

Kakvi revolucionari, takva i revolucija. Rat njihovih odvjetničkih timova klasična je banalna meksička sapunica, križaljka spletki na kojima bi im pozavidjeli i scenaristi "Esmeralde": odvjetnički tim jednoga od njih traži od odvjetnika druge dvojice da povuku jednog od odvjetnika onog prvog sa popisa svjedoka optužbe protiv njihovog klijenta, ali oni ne nude zamjenu i nesuđeni svjedok zbog sukoba interesa biva isključen iz predmeta, pa odvjetnički timovi druge dvojice uzvraćaju optužbama da je odvjetnik onoga prvog bio sudski istražitelj u procesu protiv sve trojice i suradnik današnjeg tužitelja, nakon čega oni - pratite li me? - za svjedoka pozivaju čovjeka kojega brani isti odvjetnik kao i suparničku dvojicu, kako bi i on zbog sukoba interesa morao napustiti sudnicu.

U sljedećoj epizodi, slutim, mogla bi se u sudnici pojaviti vanbračna kćerka jednog od njih, a ljubavnica drugog, da svjedoči kako je njen očuh bivši muž žene odvjetnika onog trećeg, čija je majka bila sluškinja tužiteljevog oca, koja mu je davno rodila dijete za koje će se ispostaviti da je glavom i bradom Ivo Sanader.

Kraj vam, naravno, neću odati: za 20 tisuća eura mjesečne pretplate, zaslužujete da uživate u svakoj sekundi te sapunice.