Kako je Tuđman preko noći postao diktator

U Hrvatskoj, recimo, veliko je pitanje koju povijest klinci trebaju učiti u školama. Problem nije lak, jer Hrvati ne znaju ni gdje povijest počinje, ni gdje završava. Počinje li povijest onog trenutka kad je prvi Hrvat sišao sa stabla i otkrio vatru, polugu, točak i kravatu, ili kad je Big Brother s nebesa razdvojio svjetlost od tame, od blata napravio prvog Hrvata, a od njegovog rebra ono neobično čovjekoliko biće dugog jezika?

Ili povijest svijeta počinje 1990., kad je Franjo Tuđman mrtav ozbiljan prebacio preko sebe onu smiješnu lentu, nakon čega je, kako je poznato, u vatrometu nad Jelačićevim placom Velikim praskom nastao svemir? Zabunu unosi i teorija po kojoj time, zapravo, povijest završava. Naročito kad se zna da u nas ni Drugi svjetski rat još nije završio.

Najnovije diskusije na tu temu izazvali su tradicionalni sezonski udžbenici za osnovne škole, koji od sljedeće godine neće donijeti samo najnovije vijesti iz 1941., već i poneku svježiju. Trebaju li, dakle, djeca u 8. razredu osnovne škole učiti da je Franjo Tuđman ukinuo Dinamo i preimenovao ga u Croatiju, kako se navodi u novim udžbenicima?

Ja bih kao hajdukovac mogao grintati što se Dinamo - nakon što je službeno proglašen neugaslom luči hrvatstva u doba komunističkog mraka i žrtvom sistema u kojemu, eto, nije smio biti prvakom - sada pravi i veličanstvenom žrtvom sistema koji mu je poklonio barem tri-četiri titule prvaka. Priča bi bila poštena kad bi Dinamo Hrvatskom nogometnom savezu vratio sve titule koje je osvojio kao Croatia, ali to ionako nije važno za našu priču. Što se mene tiče, djeca trebaju učiti o tome kako se jedan smiješni operetski diktatorčić petljao čak i u takve stvari kao što je ime nekog nogometnog kluba. Štoviše, mislim da je ta epizoda bila jako važna, i da je za rekonstrukciju njegova malog, bolesnog licitarsko-švercerskog režima upravo amblematska.

Druga stvar mene u cijeloj priči nervira: to što je ta epizoda danas tek providan alibi naše historiografije, koja želi biti objektivna izvlačeći tamne mrlje iz naše bliske prošlosti. Da, slavna je to i veličanstvena prošlost, stvorili smo državu i pobijedili u nepravednom i nametnutom ratu, ali bilo je i ružnih stvari, i nije da se mi bojimo i sustežemo otvoreno progovoriti o njima: eto, na primjer, Tuđman je Dinamu promijenio ime u Croatia. O da, draga djeco, i toga je bilo u to vrijeme.

Tipično je to za kukavičku hrvatsku historiografiju, koja se ne bi htjela nikome zamjeriti, pa čak i tom naizgled neugodnom epizodom podilazi većini. Povijest, uostalom, pišu pobjednici, a Bad Blue Boysi su u tom ratu pobijedili, oni su Good Blue Guys, oni su sa Dinamovim šalovima jurišali na tenkove i branili svoju domovinu, i zgodno je da mališani u osmom razredu uče kako je Otac Nacije u huda vremena morao čvrstom rukom voditi državu, promijenio je, eto, i ime Dinamu, ali valja, draga djeco, znati i to da je on to uradio u dobroj vjeri, za dobro jedine nam i vječne Hrvatske.

Ista je to logika kojom smo djecu učili da je Ante Pavelić negativac zato što je izdao hrvatski narod na Bleiburgu, ili zato što je bio antidemokrat i što je raspustio Sabor. Da, bilo je i ružnih stvari u toj NDH: ustaše su, na primjer, zabranili glasilo HSS-a Hrvatski dnevnik, a i prilično neblagonaklono su gledali na jazz.

Djeca će tako učiti kako je Tuđman bio kontroverzna povijesna figura jer je promijenio ime jednog nogometnog kluba, ali nikad neće učiti kako je isti taj slavni vojskovođa i osebujni državnik sanjao etnički čistu Hrvatsku, kako je dijelio Bosnu, štitio najgore pljačkaško smeće i odlikovao najgnjusnije zlikovce i ubojice. To nije suština Tuđmanove vladavine? Naravno da nije. On je utemeljio hrvatsku državu i promijenio ime zagrebačkog nogometnog prvoligaša.

"Zločin" promjene svetog imena Dinamo neće ugroziti statiku te veličanstvene istine, on je historijski prihvatljiv: novo ime, uostalom, bilo je Croatia, i - kako se u samom udžbeniku tvrdi - radi se tek o nespretnoj odluci kojom je Tuđman izgubio podršku mladih. Na taj način je historiografija objektivna, a ovce na broju.

Tako je siroti Tuđman preko noći postao autokrat. To se zove povijesna distanca: laički kazano, to je vrijeme potrebno da zadana stvar dođe iz dupeta u glavu. Kad je, međutim, glava u dupetu, ta distanca - kako vidimo - zna biti mnogo kraća.