Utorak, 27.03.2007.

16:23

DANI MLADOSTI VOL. 1

Imam prijatelje koji su u voleli i cenili Manic Street Preachers više nego ja. Neki su ih voleli, jer su mislili da ovi pišu ljubavne pesme (u Miloševićevo vreme politika je delovala kao čist seks, eh...), a neki drugi, jer je poza bila dovoljno prepoznatljiva svima koji su želeli da budu drugačiji.

Autor: DANI MLADOSTI VOL. 1 – MANIC STREET PREACHERS

Podrazumevana plava slika

Prvi album je kao i bend imao desetine uzora, i skoro svi su mogli da se čuju. On i danas zvuči hebeno podstičuće. Drugi album mi je bio (a možda i ostao) najvoljeniji- neobjašnjivi iskorak u melodramatični hard-rok, pank ploča koju Whitesnake nikada nisu snimili, iz današnje vizure čini se kao nešto što im je neko iz diskografske kuće predložio u želji da od njih napravi Guns’N’Roses za izvoz u Ameriju. Treći album, Holy Bible, i prvi sa duhom (pre nego telom) Richeya Edwardsa zapravo je OK Computer pre-Radiohead generacije, i kompilacija muzike koja se teško savlađuje u celini. Čak i dan danas. Sa Everything Must Go počinje faza novih Manic Street Preachers, pop-rok benda sa dobrim ukusom i kvalitetnim političkim stavovima, koji se konačno otrgao (Edwardsovim) ćorsokaknim distopijama, spremnog da, kao T.Rex nekada, ponese mase. Ponosan na sebe. Usledila su još tri albuma nakon toga. Imam ih sve. (Jer) nikada nisam prestao da budem fan. Ovaj tekst pišem dok preslušavam ne-tako-sveže deluxe izdanje Everything Must Go, nakićeno tradicionalnim setom neobjavljenih snimaka, malo onih sa koncerata, malo onih sa proba, premalo onih u remiks varijantama. Osećam se kao da sređujem sobu i na(i)lazim gomilu krša koji budi uspomene, ali se prilično ubuđao. Žive verzije pesama zvuče očajno, one demo još gore, sa tek ponekim remiksom neiskorištenog prolaska kroz srce preporođene britanske plesne scene (Everything Must Go objavljen je 1996. da vas podsetim). Dilema da li je James Dean Bradfield ikada bio dobar pevač sada mi je još veća. B-strane singlova, ipak, i dalje deluju kao nešto o čemu Pete Doherty može samo da sanja, nadrogiran (Horses Under Starlight je srceotapajući riplaj na opus Burta Bucharacha). Ali, ono što me je najviše nateralo da se raspišem jeste što je moj emotivni angažman sasvim izostao tokom slušanja ovih pesama. I ono kliše poređenje sa spremanjem sobe isparafrazirao sam samo ne bi li vam se (iole) učinio jasnijim (ako jesam...). Manic Street Preachers mi sada deluju kao neki bend koji sam voleo dok sam živeo na selu, a onda sam došao u grad i otkrio da ima toga još što bih ranije i više zavoleo samo da mi je bilo dostupno. A nikakav miroslaviilićevski žal za zavičajem mi se ne budi. Baš nikakav. Ne umem više da nađem kontekst u koje bih MSP udenuo. (Zapravo, morao bih da budem precizniji, da neko ne bi sasvim batalio ovaj bend) ne umem više da nađem kontekst u koji bih udenuo MSP iz njihove najslavnije i najprepoznatljivije Everything Must Go faze. Iako lepe pesme i dalje izgledaju svečano kao labudovi na jezeru, čitav prizor deluje neiskreno, niti ja uživam u hebenom vatrometu koji se, nekako, sve vreme oseća kao scenografija cele priče. A možda sve to ima veze sa tim što sam od dva aktuelna solo-albuma Manic Street pričera odabrao Nicky Wireov (I Killed The Zeitgeist). Jer i on deluje kao da spram MSP(rošlosti) oseća isto što i ja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: