Populističke kampanje „za“ novi ustav i „protiv“njega, potkrepljene u suštini površnim argumentima („ustav je bolji od prethodnog“, ili „nije bolji“), pretvorile su se u manipulativni diskurs širokog spektra čija je prava žrtva – građanin birač. Jer bilo da ga ubeđuju da izađe na referendum i glasa za ustav ili protiv njega, bilo da, što je takođe legitimno, bojkotuje referendum (zadivljuje amplituda mogućih alternativa), elite posmatraju građane isključivo kao puko glasačko oruđe.
Dokaz koji ide u prilog pomenutoj tvrdnji jeste činjenica da nijedna od suprotstavljenih strana srpske političke elite nije uputila poziv biračima da pažljivo pročitaju ono što u ustavu piše i da tek posle toga svojevoljno odluče kako će glasati i da li će uopšte učestvovati na plebiscitu. Ovako se stiče utisak da elitni predstavnici narodne mase (dakle svih nas potencijalnih glasača) zadržavaju ekskluzivno pravo odlučivanja o karakteru opšteg dobra – a narod je tu da potvrdi i legitimizuje unapred donete odluke. Elita koja podržava ustav kao da nastoji da zapostavi njegovu sadržinu, prezentujući isključivo okvirne i proevropske odredbe, tako da se kompletna ustavna prezentacija na kraju okamenjuje na nivou deklarativnog. Isto tako, ova elita propušta priliku da glasačima podrobnije objasni mogućnosti „praktične primene“ ustavnih odredbi, čime bi se donekle iskupila za inače neopravdani izostanak javne rasprave.
S druge strane, elita koja ne podržava ustav zaobilazi njegove pozitivne strane, uporno pozivajući građane na bojkot referenduma, ne uspevajući pri tom da prevaziđe nivo puke političke manipulacije. I jedna i druga strana srpske političke elite, inače homogene u svojoj otuđenosti spram naroda tj. glasačkog tela, u prvi plan ističu imperativ izglasavanja ili neizglasavanja ponuđenog ustavnog rešenja! Bilo kako bilo, fatalizam ove vrste ni u kom slučaju nije potreban zemlji koja pretenduje da postane demokratska.
Praksa ubeđivanja, dakle, odnosi prednost nad razložnom argumentacijom „za“ ustav i „protiv“ ustava, i više utiče na „masifikaciju“ građana nego na njihovo, kako bi se u prvi mah moglo pomisliti, depolitizovanje. Jer, ukoliko se stanovništvo pukom političkom manipulacijom pretvara u masu pokornih sledbenika odluka „odozgo“, to ne znači automatski i njihovu depolitizaciju. Ljudi masovno mogu da podrže, ili ne podrže, neku odluku i time izraze svoj politički stav. Referendumska kampanja koja se preko bilborda i kratkih televizijskih spotova naprosto utopila u kolorit popularnog spektakla mogla bi eventualno da isprovocira građane na političku akciju – bilo izjašnjavanja, bilo neizjašnjavanja. U svakom slučaju, u društvu koje je preko svake mere opterećeno politikom, glavni problem ne predstavlja depolitizacija već „masifikacija“ stanovništva. Proces pretvaranja građanstva u glasačku masu uvek se javlja kada politička elita nastoji da unapred donete odluke naknadno masovno legitimizuje putem glasačkih kutija. A za tako nešto potreban je razrađen mehanizam ubeđivanja. Manipulacija patriotskim, nacionalnim ili kosmopolitskim osećanjima na ovim prostorima oduvek je bila glavni adut kojim su elite pridobijale glasačke mase. To će se, po svemu sudeći, dogoditi i ovog puta, bez obzira na to da li će ustav biti izglasan ili ne.
Dokle god elite budu tretirale građane kao puka oruđa za izglasavanje ili neizglasavanje unapred donetih odluka, sa čijim sadržajem nisu dovoljno ni upoznati, dotle neće biti istinske demokratizacije društva. Dakle, sačekaćemo još neko vreme.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare