Mogao je sve, šta god je hteo. Nikad nisam bio beznačajniji. Bio sam mali, baš kao i moj život, i sve u meni, sve iluzije u meni, sve što me je činilo. Sav onaj vazduh kojim sam bio ispunjen izbio je napolje. Telo mi je izdahnulo od straha i divljenja. Zaboravio sam na dvogled. Pukao je po mom mozgu i meni jednim laganim preletom preko svoje teritorije, taj orao. I upisao sam:
- Veliki zlatni orao; jedan, sam, veličanstven, ogroman, iznad Monte San Prima, nad jezerom Komo.’’
’’I u proznim knjigama i u poeziji, Srđan Valjarević je vrlo brzo izgradio svoj ton saopštavanja, iskrene neposrednosti koja osvaja čitaoca. Taj ton mu omogućava da iz proznog prosedea pređe u pesnički i ostajući u istom svetu, govoreći o faktički istim temama, jedino blagim korekcijama ritma iznova pripoveda trpku priču o usamljenosti, o egzistenciji na izabranoj margini. O skromnosti, u stvari...’’
Vasa Pavković Danas
’’Srđan Valjarević se u prvoj polovini devedesetih obreo niotkud – a tako i treba! – u srpskoj književnosti, i afirmisao se kao pesnik i prozaik jednog melanholičnog postbukovskijevskog i postkarverovskog senzibiliteta; njegove su poetske i prozne priče o intimnim užasima i divotama, a sve u zarobljeništvu podivljale Istorije, bile ono što je mnogim čitaocima – od kadgod ‘svojih’ pisaca izneverenim i ostavljenim na suvome u varvarskim vremenima – bilo tako potrebno i tako lekovito. U ogavnim okolnostima koje su tada vladale i senčile naše živote, Valjarević je nekako imao biti prvim glasom još jedne ‘izgubljene generacije’...’’
Teofil Pančić, Vreme
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 4
Pogledaj komentare