Ponedeljak, 12.06.2006.

17:25

Welcome to Serbia!

„Svaka država ima svoju mafiju, ali je samo kod nas mafija imala svoju državu“ upozoravao je bivši premijer Srbije Zoran Đinđić u čije se reči počelo verovati tek kad je ubijen ispred ulaza u zgradu u kojoj je radio.

Autor: B92, Milan Obradović

Default images

Ipak, iako je na tren izgledalo da je država nakon njegove smrti krenula u konačni obračun sa organizovanim kriminalom po principu ili oni ili mi, desilo se sledeće na šta je upozoravao. „Ako Srbija stane“...

Dokaz da je mafija podigla glavu i ošamarila državu koja se neodlučno ukopala u udoban ni-tamo-ni-ovamo glib je ubistvo svedoka saradnika Zorana Vukojevića Vuka u procesu protiv optuženih za ubistvo premijera Đinđića.

Uhvatili su ga na kućnom pragu, spakovali u kola, odvezli, mučili, ubili, bacili pored puta i njegov leš zapalili. Holivudski dokaz moći i opomena svim budućim „ptičicama“ da pripaze da ne umru pevajući...

Pri tom, u izvršenje te otmice umešan je bar jedan od pripadnika Zemunskog klana za kojim je raspisana poternica, Zoran Pović „Pova“ koji je prilikom otmice ranjen (ne od neke policije već verovatno od nesretnog svedoka ili svojih kompanjona) i koji je umro ostavljen ispred Urgentnog centra.

Trafikantska mudrost

Ministar policije Jočić, čovek kome su odmah po stupanju na dužnost u sred Beograda huligani zapalili džamiju i time umanjili značaj zapaljenih manastira na Kosovu i Metohiji, nije imao šta pametno da kaže povodom ove likvidacije. „To je obračun unutar iste kriminalne grupe" i dodao da to verovatno ima veze sa osvetom...

Ma nije moguće! Svi su bili ubeđeni da je Vukojevića slučajno oteo neki ludak koji je rešio da tog dana nekog muči i spali.

Ali policija je tad pokrenula Vihor, i uredno pregledala lične karte svima koji izlaze iz Beograda. Istovremeno na površinu isplivava da Jočić i momci u plavim dresovima ipak nešto rade jer kontrolišu poznate ličnosti kad prelaze granicu. Tako Bagzi ako pobegne nema šanse sa svojim pasošom da ponovo šmugne u Grčku.

Za to vreme pokojni Pova je dolazio i kući, bar po navodima njegove supruge. Ako je i lagala kao što tvrde u MUP-u, činjenica je da je on bio na poternici, da je bio u Srbiji i da ga je policija uhvatila tek kad je sa nogama napred unet u urgentni centar.

Da, to znači da lica sa poternice šetaju po Srbiji bez problema, otimaju svedoke saradnike (to su oni što im u filmovima menjaju imena, mesto boravka i čuvaju ih tipovi ala pobesneli Švarceneger), i spaljuju ih. Audiji i pajser brigade.

E, sad dobijaju na težini tvrdnje Legije da je sve vreme „bekstva“ bio kod kuće...

Patriotski spisi i besede

Istovremeno istraga poturica, hajka na „one njihove“ ponovo postaje aktuelna. Ukidanjem Savezne skupštine, odnosno Skupštine Srbije i Crne Gore, bar nešto smo dobili. Nećemo imati priliku da slušamo funkcionere SRS kako ministra spoljnih poslova nazivaju izmetom (odnosno sinonimom koji se uobičajeno koristi u narodu).

Radikali mogu da koriste samo ovu preostalu, Skupštinu Srbije za performans. Tako je vrli poslanik radikala uspeo da se upiše u istoriju hit izjava napadom na ministarku poljoprivrede tvrdnjom da oko sebe okuplja svoje ustaše.

Žena koja misli svojom glavom najviše diže pritisak radikalima. To možda i nije loše, ali problem je što pospani potomak slavnog Čiče, potpredsednik Skupštine Vojislav Mihajlović očigledno odobrava napad na nezgodnu Hrvaticu „prošvercovanu“ u Vladu Srbije, jer prstom ne mrdnu da ako ne kazni, ono bar opomene poslanika SRS da takva beseda ne priliči skupštini svepravedne, istinoljubive, uvek tlačene nikad tlačiteljske Srbije...

Premijer poznat po odlučnosti i čvrstom stavu prema SPS i Radikalima je "odlučno" osudio napad na ministarku Dulić Marković, a radikali poručili da je istup poslanika imao ideološki stav. U smislu, svi njihovi su ustaše kao arhetip neprijateljskog i subverzivnog. Pomenuše i Tadića i njegove savetnike.

Zaključak - ustaše na čelu sa Tadićem dolaze na čelo vojske koja se konačno zove Srpska...

(Ne)izvodljivo je

Takva skupština usvojila je stotine zakona, i navodno primakla Srbiju Evropi. Čak je stranka premijera Koštunice oblepila Srbiju plakatima na kojoj dete na ramenima oca hvata zvezdice EU, uz natpis izvodljivo je.

E pa, uz sav trud usaglašavanja carinskih pozicija desetak hiljada aritkala, potreban je još jedan mali napor na koji se Srbija nažalost obavezala.

Saradnja sa Hagom. To je problem koji je od devete rupe postao pisak na premijerovoj svirali. Kad se glavni optuženi general Mladić mogao uhvatiti, isplaćivala mu se penzija, koristio je zvanično obezbeđenje i objekte, a potom kad je dogorelo do nokata krenulo se sa pregovorima.

I ništa. Oli i Karla su jednostavno pogrešno protumačili premijera kad su pomislili da je obećao isporuku Mladića u određenom roku.

Ona mala sa plakata može komotno da siđe tati sa ramena i ode u red ispred nemačke ambasade.

Leba i investicija

Za to vreme, po narodnoj „kuća gori, a baba se češlja“, Srbija dobija strategije razvoja, investicione planove i koješta, a ključna tačka tranzicije i dalje ostaje čvrsto u kandžama socijalne demagogije.

Zakon o stečaju niko ne primenjuje, pa tako niko nikome ne mora ni da vrati dug. Jer kako onda da rade Zastave i slični tehnološki relikti?

I kakvi investitori onda mogu da dođu u Srbiju, zemlju u kojoj se ubija, laže i ne vraća dug? Onaj Austrijanac što je navalio na Mobtel mu dođe ko malo dete, kao i onaj Izraelac što preti centralnoj banci. Možda dođu samo oni egzotični fondovi sa srpskim menadžmentom. Vlasnici, domaći tajkuni, verovatno ni ne smeju da dođu u zemlju kojom upravljaju, da ih slučajno ne kidnapuje neka Budala i li Juriško...

Zašto Srbija propada?

I tako Srbija kao ofucana baba koju su napustili i muževi, švaleri, braća i rođaci, ali koja je dobila devojačko prezime, praznih džepova, sa nešto porodične srebrnine i viljuškom iz doba Nemanjića, preko plota gleda u Evropu. U Ustaše, Janeze, Švabe, Masone (koji joj rade o glavi pre nego što su i osnovani), Vatikan i kojekakve Balije koji šetaju preko granica bez policije i imaju voz koji stiže na vreme.

„Evropa nam ne treba, jer nas tamo mrze i nikad nas neće primiti. Ako i prime to će biti kad se budu raspadali“, misli pola Srbije i viri preko šengenskog zida u Evropu. Viri i policija, viri i premijer koji Ustav sitnu knjigu piše, a među nogama im se puši spaljen leš svedoka saradnika Zorana Vukojevića Vuka.

I to pored natpisa na autoputu, "Dobrodošli u Srbiju"...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Podeli: