Ćirilica i kuruza

U lokalnome hrvatskom slengu dvije su vrste loše muzike, kuruza i ćirilica. U prvu se, uglavnom, ubrajaju domaći narodnjaci, iz manufakture Tončija Huljića i srodne mu čeljadi, dok je ćirilica sve ono što stiže s istočnih obala Une, Drine i Dunava a nije rock'n'roll.

Tako su ćirilica Halid i Haris, jednako kao što je ćirilica, recimo, Jelena Karleuša. O mogućim razlikama će rijetki voditi računa, jer one u ovoj priči, zapravo, i nisu važne. Da su ćirilicu, i prezir prema ćirilici, izmislili nacionalisti, tada bi se, vjerojatno, znala razlika između Halida i Karleuše, no kako je ovdje riječ o ponešto intelektualnijem svijetu, starim rokerima i aktivistima s omladinskih radiostanica, sve samim borcima za urbanu kulturu, tako razlike nema, niti bi je moglo biti, jer u tom tipu diskursa Bosanci i Srbi pripadaju istome, uglavnom primitivnom i ćiriličnom svijetu. Naravno, priznat ćemo kako i među njima postoje izuzeci, neki fini, obrazovani i daroviti ljudi, ali s finoćom i obrazovanjem, te uz dodatak talenta, takvi prestaju biti Srbi i Bosanci.

Jedan od najvažnijih razloga što sam devedesetih počeo kupovati narodnjačke albume bio je taj što mi je išao na živce hrvatski prezir prema ćirilici. Bilo je nečega pankerskog u tome da ljude pozovem na kućni tulum, pa da im u neka doba, nakon priča o filmu i književnosti, i onog finog kurčenja u kojem smo svi svjetski prvaci, sve dok se ne nađe netko jako bezobrazan, pustim neki album Harisa Džinovića, i odmah počnem truniti kako je to genijalno. Ljudi bi se najprije zgledali, pa bi mislili da se šalim, ali kada bi na koncu shvatili da tu šale nema, zaključili bi kako ćirilicu branim iz nekih njima neshvatljivih, ali svakako ideoloških razloga. Nisu mogli povjerovati da mi se takva muzika može sviđati. Još uvijek su o meni imali dobro mišljenje.

Kada je Brega prvi puta dolazio u Zagreb, jedini ja nisam bio na tom koncertu. Pitao sam u čemu je razlika između Orkestra za svadbe i sprovode, i svega onog što su nazivali ćirilicom, ali odgovor nisam dobio, ili je bio tako glup da ga se danas više ne sjećam. Kasnije sam se prestao družiti s tim ljudima, a našao sam neke druge koje Halid i Haris uopće ne sablažnjavaju, pa s njima u miru tabirim hitove s Prvoga poljupca i raspredam, sve do pred jutro, što se to dogodilo da nam je Halid Bešlić postao bliži i važniji od svih veterana Novoga vala zajedno. Više se ne družim s ljudima koji ne znaju da je ćirilica samo alfabet s najbližeg nam istoka, i ništa drugo.

Kada je Darko Rundek snimio pjesmu pod imenom Makedo, jedan suri narodnjak koji je tražio boljega pjevača, recimo Šabana Bajramovića, ona je postala hit na onom urbanom zagrebačkom radiju, koji punih deset godina nije puštao srpsku muziku, pa makar to bili i Partibrejkersi. Svako osjetljivije uho u njoj je moralo čuti ćirilicu, kao što se ćirilica čuje i u pjesmama Marka Perkovića-Thompsona, ali u Rundekovoj izvedbi i produkciji bila je to više nego prihvatljiva pjesma. U njoj se čula čežnja za muzikom koja bi domaćem intelektualcu i rokeru bila isto ono što je Bosancima i Srbima ta njihova ćirilica. Nešto što će te nagoniti da se penješ po stolovima, lomiš čaše i uživaš, premda posve nevino, u vrelom i gorkom Balkanu. Zbilja, Brega i Kusta su puno učinili za Balkan. Učinili su ga toliko egzotičnim da postane prihvatljiv i mio svakom emancipiranom Balkancu, svakome koji mrzi stvarni Balkan u sebi i oko sebe. Rundekov Makedo samo je nastavak te priče.

Ali na takvom su Balkanu Bosanci neki slab svijet. Njihove isprane i tugaljive duše nedostojne su neparnih makedonskih ritmova i grmljavine dragačevskih truba. Bosance smo svi žalili dok su masovno umirali. Rundek je lijepo u intervjuu u Feralu rekao kako je Srebrenica rana na njegovoj duši. Ali u međuvremenu Bosanci su prestali masovno umirati, pa ih više nemaš razloga žaliti. Nestalo je njihove tragedije, i ostali su samo Halid i Haris, njihovi nerazumljivi turcizmi, sevdalinke i Himzo Polovina, "koji se tak smešno zove". A kaj drugo osim toga? Nikaj!

Darko Rundek, nažalost, sve to jako dobro zna. Pa kad ga je istamburalo u Beogradu, a predsjednik Srbije ga potom onako džekovski primio u kafiću, osjeća potrebu da Srbiju brani od tog tugaljivog, slabog i nemoćnog bosanskog viška, u koji spadaju i bosanski Srbi, i bosanski Hrvati, i bosanski muslimani, koje ćemo, nakon što je prošlo vrijeme žrtava, okriviti za zločine koji se iz Haaga tako oholo i nepravedno strovaljuju na pleća Srbije i na pleća Balkana, kojega je i Darko Rundek ponositi dio. Zapravo uopće nije neobično to što je Rundek u Feralu izjavio kako se Boris Tadić nema šta ispričavati Bosancima (ili Bošnjacima) i Srebreničanima, jer nije Srbija poubijala sav taj svijet, nego su to učinili bosanski Srbi. A još je manje neobično što ta izjava nije izazvala nijednu, ama baš nijednu, reakciju u hrvatskim novinama. Antinacionalistički diskurs kulturnoga svijeta, diskurs koji vapi za pomirenjem i povratkom u prirodno balkansko okružje, diskurs koji je podjednako protiv kuruze i ćirilice, a za Bregu, Rundeka i ostale koji grade mostove među ljudima i ruše zidove nacionalističkih podjela, jednako je daleko i od Srebrenice i od Halida Bešlića. Možda im je to jedina sličnost s hrvatskim nacionalistima.