Pravi car ni u klozet ne ide pješke

U svim gradovima Evrope postoje vrlo velike pješačke zone, ponegdje je i čitav uži centar zabranjen za saobraćaj. Zelene površine potpuno su zaštićene i od pomisli da neko tuda prođe automobilom. Živim u malom stanu, ali srećom, imam ogromnu terasu. Ona je velika nekoliko desetina hektara. Ima i ime - Kalemegdanska tvrđava. Svako popodne žena i djeca idu tamo u šetnju. Klinci se igraju, priključim im se ponekad i ja, kad obaveze dopuste, zajednički uživamo u zalascima sunca. Međutim, bez obzira na to što je u pitanju stroga pješačka zona, čovjek mora da bude na oprezu. Svako malo izleti neki automobil, i to tamo gdje se čovjek najmanje nada. Od relaksirane šetnje, prijatno popodne se pretvara u poligon za trening elitne desantne jedinice. Čovjek mora da zgrabi dijete, skloni ga od moćnih točkova nekog džipa ili kakvog drugog skupocjenog automobila. Tu neobičnu naviku, da se pješke ne ide čak ni tamo gdje pješke ide car, nisam nigdje vidio osim kod nas. U velikom svijetu ljudi, što su bogatiji to radije žive normalnije i skromnije, pokušavajući da sa okolinom i prirodom uspostave što harmoničniji stav. Zelene gradske površine svuda su - Svetinja. Osim u našem slučaju, gdje postoji određena socijalna kategorija koja uživa u demonstriranju činjenice da niko ništa ne može da ima zabrani. A čak se i meni događalo da se došunjam autom do „Cvijete“ da ukrcam ili iskrcam moju malu posadu. Popularna ličnost, gleda joj se kroz prste. Tako je bilo do prije neki dan. Sada na Kalemegdanu vlada svečana tišina. Veseli žamor djece i čavrljanje odraslih ne remete moćne mašine i auspusi. Majke ne vrebaju kao panteri svaki korak svoje djece. Našao se najzad neko da uvede red. Svaka čast. Hodam za svojim najmlađim sinom, koji uvježbava druge, ako ne baš prve korake. Prvi put uživam, bez straha od moćnih točkova moćnih mašina i njihovih još moćnijih šofera. Malo više se oznoji dupe dok se dođe, ali, to je valjda zdravo, zar ne?

Da, naslov zaista liči na neku novu kompjutersku igricu. Međutim, ne treba vam kompjuter da biste uspješno igrali ovu igru.

Kako su mi kola na popravci, malo više šetam ulicama ovih dana. Iz auta se ne vide mnoge stvari. Na primer koliki je procenat ljudi namrgođen.

Njihova sumorna lica stvaraju u meni organsku potrebu da se kreveljim, da ih nasmijem.

Nepodnošljiva namrgođenost okruženja pojedince sa tankim živcima tjera da postanu komičari. Komičar zapravo nije zanat nego dijagnoza onih koji se svakodnevno trude ne bi li taj „mrgud luk“ skinuli ljudima sa lica.

Obišao sam priličan dio planete. Ljudi su uglavnom nasmješeni, bez obzira na standard. Kritičari kažu - to je izvještačen osmjeh.

Međutim, saznajem od jednog instruktora drevne kineske gimnastike da je ljudsko lice kao filter:

Naša grimasa zapravo filtrira i oblikuje utisak o stvarnosti koja nam kroz čula ulazi u svijest.

Što nam je izraz lica blaži, blaži će biti utisak koji stičemo o okruženju, i obrnuto. Neće proći puno vremena do trenutka kada će namrgođenost postati nepristojna. U svijetu je već tako.

Sebe hvatam kako treniram da uglove usana držim zategnutim. Zaista, blagotvorno utiče na raspoloženje.

Pokušajte odmah. Ne tjerajte me da pričam glupe viceve.