Ivan Pavao i Josip Broz

Slušao sam i nisam mogao vjerovati ušima kako jedan kvaziintelektualac i nazovipolitičar u emisiji "Otvoreno", prepun bijesa i nekakve imaginarne mržnje, govori o Josipu Brozu kao najvećem zločincu u povijesti. Emisiju o antifašizmu, iritantnu za svakog normalnog čovjeka koji iole poznaje povijest, dalo bi se podvesti pod zajednički nazivnik sljedećim zaključkom: gospodo, obilježava se 60 godina pobjede nad fašizmom i ne bi imalo smisla da nam to u situaciji u kakvoj već jesmo promakne, iako naravno mi zapravo mislimo sasvim drukčije. Dakle izrečena glupost broj jedan. Usporediti Tita sa Staljinom, isto je što i pokušati usporediti morskog konjića s morskim psom.
Živio sam sedam godina iza željezne zavjese i na svojoj koži spoznao razliku između onoga što je stvorio Staljin i Tito. Jedino što je točno rekao čovjek koji se predstavljao povjesničarom bila je tvrdnja da komunizam u svom izvornom obliku nije nigdje zaživio, a praktički ni postojao. Glupost broj dva.

Vrli saborski zastupnik koji cijelog života nije uspostavio odnos sam sa sobom, kaže: Svi smo mi antifašisti, ali treba odijeliti antifašizam od komunista. Dakle, po njegovu mišljenju, član komunističke partije nije mogao biti antifašist. Partizanski rat bio je "gerila", a gerila ne može biti optužena za ratni zločin, reče povjesničar. Samo regularna vojska to može.

E pa, moj povjesničaru, istina je sljedeća. Ta je gerila porazila do nogu regularnu kvislinšku izdajničku ustašku vojsku (jerbo samo su izdajnici mogli slušati čovjeka koji je prodao kolijevku hrvatske države Dalmaciju s otocima). Poraženi su pak do nogu hrabro porazili civile u svojim logorima smrti. Gerila je pak uspostavila jedini slobodni teritorij u porobljenoj Europi.

Ta je gerila prerasla u regularnu armiju od gotovo milijun boraca, od kojih je gotovo polovica bila Hrvata i na koju je sa strahopoštovanjem gledala i s njom računala saveznička vojska. Od tih milijun boraca malo koji poslije rata nije bio član KPJ.
Dakle, istina je: Narodnooslobodilačka vojska bila je antifašistička vojska.

Priznata kao dio antifašističke koalicije i, bilo to kome drago ili ne, vođena od strane članova komunističke partije. Isto je bilo s talijanskim partizanima čiji su sudionici mahom bili članovi Komunističke partije Italije, najbrojnije poslijeratne komunističke partije u Europi. To nije smetalo Italiji da se uvrsti u "klub 7" najrazvijenijih u svijetu. Tamo je izrastao eurokomunizam, u Jugoslaviji samoupravni socijalizam, a iza željezne zavjese staljinizam, pa i poslije Staljina "staljinizam bez Staljina" od Nikite Hruščova do Leonida Brežnjeva.

Što se tiče Josipa Broza, usudit ću se izreći nešto što mnogima u ovoj zemlji neće biti drago, no moja slavenska duša tjera me na to. Dva su velika Slavena obilježila prošli vijek. Ivan Pavao i Josip Broz. Da je to tako, svjedoče njihova djela na globalnom planu. Tito je stvorio i iza sebe ostavio najveći pokret u povijesti takozvanog trećeg svijeta, pokret nesvrstanih, čiji je daljnji razvoj onemogućio i uništio američki establišment.

Ivan Pavao neumorno je širio poruku mira i ekumenizma kao nitko prije njega u povijesti. I jedan i drugi bili su najveći putnici svoga doba, obojica posvećena miru i traženju pravednijeg i boljeg svijeta. Obojica su na određen način bili kontroverzni. S jedne strane, progresivni, s druge, sputani doktrinom, jedan crkvenom, drugi ideološkom.

No najbolje je svijet pokazao poštovanje prema njima na njihovim posljednjim ispraćajima. Nikada u povijesti dvoje ljudi nije okupilo toliki broj državnika, predsjednika, careva, kraljeva. Prvi put moćnici hladnoratovskog doba našli su se na Titovu pogrebu, zajedno stiješnjeni jedan uz drugog da se poklone čovjeku koji je uistinu pokušao pronaći "treći put".

Na pogrebu Karola Wojtyle Velikog prvi put u povijesti bili su predstavnici i poglavari svih crkava i religija svijeta. Wojtyla je bio prvi papa koji je otišao u Svetu zemlju, tamo gdje se krvavo tuku Abrahamova djeca svih triju vjera, a Broz je bio prvi socijalistički predsjednik koji je otišao u Svetu Stolicu, papi Pavlu VI.

Hoće li bijeli dim ovih dana označiti dolazak čovjeka koji će biti u stanju nastaviti put Ivana Pavla i hoće li poput Grgura Velikog i Karola Wojtyle Velikog smoći snage da bude sluga slugu božjih — servus servorum dei.