Istočnom susjedu još ne treba vjerovati

Hrvatska namjerava surađivati s građanskom, liberalnom Srbijom i popraviti međudržavne odnose koliko je to moguće. Pritom treba znati da je sadašnja vlada Srbije na još klimavijim nogama nego ona Đinđićeva i uskoro bi mogla dobiti nepovjerenje u parlamentu. Koštunica stoga možda nije najbolji pregovarač, iako predstavlja kompromis između liberalne, DOS-ovske i šešeljevske, četničke političke opcije. S te vage teško će odlučnije zastupati jako dobre odnose sa Zagrebom

Sa Srbijom više nismo na distanci. U proteklih je desetak dana – uoči, za i nakon Sanaderova posjeta Beogradu – ekranom državne televizije prošetalo više srbijanskih ministara nego onih s Markova trga. Mediji su puni dobrosusjedskih odnosa, domaća šund-estrada pokleknula je pred srbijanskom, a u goste dolaze i niskonakladni književnici da bi proširili svoje malobrojno čitateljstvo. Uglavnom, na posjet premijera Beogradu druga je strana uzvratila brojno i žestoko.
Hrvatski odgovor na srbijanske dobre vibracije nije bio mlitav: srbijanski manjinski ministar Rasim Ljajić postao je »dobri dečko«, nešto kao istočna Jadranka Kosor; Bajaga je pjevao i prodavao bozu na HRT-u, knjige je potpisivao Vladimir Arsenijević, dok je mladi pjevač Željko Joksimović uzbudio desetak tisuća tinejdžerica u Sportskom domu. Srdačno rukovanje Ive Sanadera i Vojislava Koštunice imalo je, dakle, bogatu medijsko-estradno-kulturnu pratnju.

Naizgled, optimizam političara imao je svoje opravdanje. Konzumenti njihovih usluga, dakle građani, više se ne gledaju isključivo preko nišana, a prosječan je Zagrepčanin, primjerice, dovoljno naklonjen srpskim estradnim »umjetnicima« da bi pustio svoje dijete na neki koncert. Srpska »roba«, od kulture do »eurocrema«, više ne izaziva rodoljubna zanovijetanja, pa osam godina od završetka rata politički odnosi mogu malo zatopliti.

Ali, je li to doista moguće? Nije li hrvatska politika pogrešno procijenila mogućnosti i želje druge, srbijanske strane?

Jesu li događaji koji su uslijedili nakon Sanaderova puta na istok pokazali da postoje dvije Srbije, liberalno-građanska i konzervativno-četnička, te da ova druga nije spremna za »odleđivanje« Dunava?

Dva su, naime, događaja, pokazala druge lice Srbije: provokacija ratnim brodom u Vukovaru i četnička straža »đenerala Draže« srbijanskih studenata na Jelačić-placu u Zagrebu. Riječ je o događajima što se mogu promatrati simboličnim nepriznavanjem hrvatske države i koji prikazuju što dio srpske politike misli o susretu Sanadera s Koštunicom. Bez obzira što obje vlade, službeno, bagateliziraju te slučajeve, njihova je simbolika jasna.

Ratni brod vojske SCG-a na Dunavu, ispred križa gdje obitelji pale svijeće za poginule u srpsko-crnogorskoj agresiji, pokazuje kako barem dio tamošnje vojne elite smatra da je Vukovar njihov i da su u njemu pobijedili. Ako im politika ne dopušta jači »angažman«, mogu se »provozati« kroz »svoje teritorijalne vode«, kako je to naglasio srpski vojni ministar, baš za posjeta Zagrebu.

Riječju, pokazuju da nisu napustili Vukovar koji su tako marljivo razrušili.

Provokacija srbijanskih studenata, koji su u Zagreb došli gledati Picassa a usput su ponijeli slike ratnog zločinca Draže Mihailovića, pokazuje pak više stvari. Najvažnija je ta da u Srbiji postoje generacije, odgojene na Miloševićevim školskim udžbenicima, koje četnike i »đenerala Dražu« doživljavaju kao pozitivan povijesni lik. Nije im jasno zašto u Hrvatskoj ne može igrati košarkaš koji ga propagira na svojem tijelu.

Ta studentsko-četnička »trojka« poruka su srbijanske kulturne elite, establishmenta koji ih je oblikovao da ga naslijedi. Za njih je Draža Mihailović pozitivan lik, što nije neobično u zemlji gdje je ministar vanjskih poslova Vuk Drašković, pisac čije su laude tom četničkom vojvodi naširoko poznate. Najpoznatije književno djelo Vuka Draškovića nazvano je »Noć đenerala«. Prije tri tjedna njegov Srpski pokret obnove podnio je parlamentu zahtjev da se ostarjelim četnicima daju mirovine poput partizanskih, ali nije prošlo.

Štoviše, u posljednjem broju NIN-a povjesničar Čedomir Antić jasno kaže da su »četnici bili antifašisti«, kritizirajući odluku hrvatskog MUP-a o zabrani košarke s bradom. Očito, ratoborna, agresivna i četnička Srbija još nije mrtva. O tome ne treba šutjeti, bez obzira na to kako se razvijaju službeni, državni odnosi. Kad se politički lideri dogovore o suradnji i poboljšanju međudržavnih odnosa, pronađe se način kako bi se glasno reklo da postoji dosta onih što ne misle tako. Provokacije na Dunavu, kod Vukovara i na Jelačić-placu to dokazuju.
Skepsa koju su hrvatski građani iskazali uoči premijerova puta u Beograd, s čime se složilo samo 25 posto anketiranih u jednom televizijskom istraživanju, pokazala se opravdanom. Istočnom susjedu još ne treba vjerovati.

Hrvatska, dakako, namjerava surađivati s građanskom, liberalnom Srbijom i popraviti međudržavne odnose koliko god je moguće. Pritom treba znati da je sadašnja vlada Srbije na još klimavijim nogama nego ona Đinđićeva i uskoro bi mogla dobiti nepovjerenje u parlamentu. Koštunica stoga možda nije najbolji pregovarač, iako zapravo predstavlja kompromis između liberalne, DOS-ovske i šešeljevske, četničke političke opcije. S te vage teško će odlučnije zastupati jako dobre odnose sa Zagrebom.

Srbijanski predsjednik Boris Tadić te predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović pokazuju da su spremni na geste dobre volje. Ali, hrvatsko-srpska razmjena gesti je završena. Treba se riješiti zle prošlosti i okrenuti budućnosti.

Jedno nije moguće bez drugog: raščišćavanje ruševina ostalih nakon agresije Miloševićeva režima kao i njegovih crnogorskih i bosanskih saveznika nužan su preduvjet za šire otvaranje susjedske ograde. Beograd je pokazao da je spreman na neke ustupke, poput vraćanja tijela hrvatskih heroja ili povratak otuđene dokumentacije. Ostalo odlučno odbacuje, bez obzira na to je li riječ o suđenju ratnim zločincima iz Vukovara u Hrvatskoj, što predlaže Haaški sud, ili o plaćanju ratne odštete. O reparacijama se, još, ne razgovara, iako su one logičan korak u daljnjem razvoju dobrosusjedskih odnosa.

Licemjerno je stoga gledati ministra srbijanskih manjina kako u svom neprekidnom obraćanju hrvatskoj javnosti pompozno najavljuje da će donijeti »tri i pol tone« otete dokumentacije u jedan hrvatski grad. Pa zar je, osam godina nakon završetka rata, to sve? A tko će platiti štetu?

Ili ćemo, zauzvrat, dobiti jeftinije karte za Bajagu i Joksimovića, a možda i kolumnu srbijanskog Goebbelsa, Tijanića, u nekom nacionalnom tjedniku?