Vukovar

Jedna je, toga mjeseca studenog 1991. godine, imala tek šest godina, druga jedva dvadeset. Prva je u bolnom vukovarskom konvoju otišla iz rodnog grada, bježeći pred srpskim nožem, druga je otišla još ranije sklanjajući se od hrvatskoga metka.

Prva je po izlasku iz užasa Vukovara smještena u izbjegličko naselje u blizini Zagreba, druga je sklonište pronašla u Novom Sadu.

Ovo je priča o njima danas, u gradu u kojemu su rođene, u kojega su se obje vratile, ponesene obećanjima svih vlasti kako će Vukovar postati mjesto normalnog življenja. Možda im neće biti pravo što ih dovodim u bilo kakvu vezu, ili što se usuđujem obje ih nazvati žrtvama ne samo rata, nego i mira, žrtvama suludih pogodbi, lažnih obećanja i političkih manipulacija. Ali one jesu žrtve, svaka na svoj način, svaka i danas plaća bolnu cijenu, bilo svoga porijekla, bilo besplodnih obećanja vlasti ili, što je najgore, vlastitih odluka da život nastave u gradu u kojemu su rođene.

Željka Jurić danas ima 19 godina, no čitav je svijet pamti kao šestogodišnju djevojčicu u plavom kaputiću, očiju ispunjenih suzama i izrazom bola sasvim neprimjerenom tako malom biću. Posredstvom kamere jednog BBC-jevog novinara, Željka je iz strašnog vukovarskog konvoja, te 1991. godine, izdvojena kao lik koji će ubuduće službena Hrvatska koristiti kao maskotu za najgora ratna stradanja. O djevojčici u plavom kaputiću, s tugom koja se zauvijek uselila u njene oči, snimat će se i filmovi, bila je glavni lik u "Svjedoku" Branka Lovrića i "Anđelima rata" Jakova Sedlara. Filmovi su nagrađeni, ona sama neće od toga dobiti ništa. Tu i tamo Željka će postati vlasnicom neke plakete, medalje... za "promicanje domovinskog rata u svijetu", a u svijesti ljudi ostat će trajni simbol stradanja Vukovara.

No Željka Jurić i doslovce živi tek kao simbol. I danas, na trinaestogodišnjicu pada Vukovara, ta mlada djevojka sa svojom obitelji jedva spaja kraj s krajem. "Objavljuju moje slike, koriste se mojim imenom i iskorištavaju moju tragediju kako bi obilježili stradanje grada iz kojega potječem, a nitko ne pita kako je meni sada. A nije mi dobro." Nije mi dobro, kaže u Novom listu djevojka jednako tužnih očiju kao i ona djevojčica u plavom kaputiću o čiji su se lik rado očešale sve hrvatske vlasti. Nije joj dobro, jer ništa se promijenilo nije, pa su i njene oči ostale iste, toliko drukčije od onih njenih vršnjakinja u nekim drugim gradovima i nekim boljim vremenima.

Nije joj dobro, jer ni ona niti itko od njenih nema posla. Nije joj dobro, jer premda je završila poljoprivrednu školu i stekla zanimanje cvjećarke, njenu su majku, kada je tražila prijem kod gradonačelnika Vukovara kako bi saznala što im sve treba da otvore cvjećarnicu, odbili primiti! Novca za studiranje nema iako bi Željka to htjela, jer i kuću su obnovili uglavnom vlastitim novcem i uz pomoć jedne zagrebačke obitelji, baš kao što su i njeno trogodišnje školovanje platili neki obični ljudi, a ne država čiji je ratni simbol postala kao uplakana djevojčica iz vukovarskog konvoja. Ona koja čuva svoj plavi kaputić, mada, kaže, sjećanja ne želi stalno prizivati, svoju će ispovijest u Novom listu završiti njoj jedino mogućim, a mladom biću inače tako tuđim, rezigniranim, riječima: "Da imam kamo, sutra bih se pokupila i otišla. Opet. Jer od sjećanja se ne živi."

Druga se zove Vukosava Suvić. Iz progonstva se u rodni Vukovar vratila nekako u isto vrijeme kao i Željka. Prije nekoliko godina kada se činilo da će se obećanja o boljem životu, pače suživotu, konačno pretočiti u stvarnost. Došla je s diplomom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. I kao profesorica zemljopisa krenula tražiti posao širom Slavonije. Ni tri godine kasnije nije ga našla, premda su profesori geografije, odnosno zemljopisa, deficitarno zanimanje u tamošnjim školama. U razredima za srpsku manjinu je ne žele jer da ne govori srpski, ne piše ćirilicu, a još im dolazi i s diplomom zagrebačkog fakulteta; u hrvatskim je školama pogotovo neće jer nosi mrsko, srpsko prezime. Vukosava se tako odlučila za krajnji cilj – otići će u Zagreb, kaže našem novinaru Dragi Hedlu, kako bi tamo vratila svoju diplomu.

Jedna djevojka i jedna mlada žena ispostavljaju se tako i danas, punih 13 godina nakon pada Vukovara, pravim žrtvama uvijek jedne te iste politike koju samo obnašaju različite partijske elite. Ali priča o njima zapravo je priča o Vukovaru. O gradu već jednom žrtvovanom za "više političke ciljeve" jedne partije koja je opet na vlasti. Njeni će čelni ljudi danas srdačno stiskati ruku stanovitom Vojislavu Koštunici tamo u Beogradu, potpisivati memorandume o zaštiti nacionalnih manjina, riječju, obnavljati dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Zato jer upravo to od njih traži međunarodna zajednica. U džepu će pak držati figu na svaki spomen nacionalnog pomirenja, u Vukovaru, na primjer. Oni će se na svakom skupu HDZ–a - a osim okupljanja za predsjedničku kampanju svoje kandidatkinje, ništa drugo i ne rade - zaklinjati u svijetlu budućnost koju će upravo oni osigurati Hrvatskoj, tamo u Evropskoj uniji.

U međuvremenu, u mučnoj vukovarskoj sadašnjosti, Željka Jurić i Vukosava Suvić traže tek minimum – zaposlenje i mogućnost kakvog-takvog življenja u rodnom gradu.

Gradu koji se ovih dana ponovo suočava s obljetnicom svoga stradanja. Što će ga Hrvatska već trinaesti put "dostojanstveno" obilježiti prigodničarskim TV-baljezganjem svojih partijskih činovnika, polaganjem vijenaca i karikaturalno otužnim izrazima njihovih lica. A možda se negdje potkrade i onaj kadar djevojčice u plavom kaputiću, očiju punih ruševina svoga grada. One koja više ne želi biti ni žrtva, ni isprazni simbol, koja traži tek da ima vlastitu cvjećarnicu na vukovarskom groblju. I to je istinska simbolika. I ne samo Vukovara.