Ološ ostaje ološ

Milicija, policija, vidljiva, nevidljiva, profesionalna (temeljna), amaterska, uvijek je cirkulirala, radeći svoj neveseli posao, u velikom kompleksu Studentskog centra kojemu, na razne načine i s raznim potrebama, gravitiraju deseci tisuća mladih ljudi koji u Zagrebu pokušavaju nešto studirati. A ipak je događaj od prošloga petka po nečemu unikatan: mislim na dvije javne projekcije Puhovskijeva filma Lora - svjedočanstva (Factum 04) u dvorani Teatra&td. Brojim dvije, jer se bojim da bi to mogle ostati jedine javne projekcije ovoga filma, držeći nažalost nevjerojatnom mogućnošću, dakle, nemogućnošću, da naša javna televizija učini od ovoga značajnog filma javnu stvar. Bizarna unikatnost ovoga događaja svodi se, međutim, na ovo: Publika, ne jako brojna, ali vrlo probrana, odgledala je film pod zaštitom (narančastih) zaštitara, ne jako brojnih, ali očito vrlo probranih i vrlo vidljivih. Milicija i policija u staro su doba, hvala Bogu prošlo, uhodile, te po potrebi zatvarale i premlaćivale radikalne studente: sada zaštitari štite preostale Mohikance preostalog javnog mnijenja od radikala drugačijeg kova.

Javnoj projekciji Puhovskijeva filma zaprijetili su dragovoljci, ovi i oni. Oni da brane dragovoljce domovinskog rata, tojest njihovu dobru uspomenu. No jedini dragovoljci u dvorani bili su publika, oni koji su došli od svoje volje, a među njima bilo je i nekoliko osoba iz oporbe, tadašnje i ondašnje (događanje Lore pada u godine 1992-1996). Doduše, župan splitsko-dalmatinski, podsjeća nas Puhovski svojim inteligentnim filmom, u predvečerje prvog suđenja za zločine u Lori, a na kraju svog paradnog posjeta počiniteljima, kaže kako ćemo "uskoro vidjeti na slobodi junake domovinskog rata."

Čudnovata je to izjava. U vojnom istražnom zatvoru u ratnoj luci Lora nije se vodio nikakav rat, naročito ne takav rat koji bi mogao proizvesti nekakve junake, da su oni stoput dragovoljci. Tu se, kako u filmu potvrđuje ne manje od petnaest još živih svjedoka (u Lori je, procjenjuje se, ubijeno između 60 i 70 ljudi), vodio težak rat protiv čovječnosti, a ne rat protiv protivničke vojske. Dragovoljci takvoga rata dragovoljno su mučili, sakatili, silovali i napokon ubijali ljude koje se ni po kakvim konvencijama ne bi moglo smatrati vojnicima.

Ti su dragovoljci za isti taj posao, što mi se čini osobito sablasnim, vrbovali i druge dragovoljce, dečke iz iste ulice, a njih su nalazili po splitskim kafićima, odvodili ih u Loru, te ih poticali na iživljavanja nad zarobljenicima, možda i za kakvu okladu. Mučilište Lora nije ni u kakvoj zabiti, i da je promet u Splitu nekim čudom stao, vjerojatno bi mnogi građani Splita bili mogli čuti krikove mučenih ljudi. Uostalom, oni su ih i čuli, jer tako debelih zidova nema na svijetu, koliko god ih ovi ili oni dragovoljci držali poželjnima. I velesajamski su paviljoni, o kojima govori jedan raniji Puhovskijev film, isto tako dio bijelog Zagreb-grada, i o nestajanjima ljudi skupljanim po bijelom Zagreb-gradu temeljem ne baš tako tajanstvenih popisa, svi su sve znali, čak i oni koji su hrkali pod najdebljim perinama. Sve se znalo, sve smo znali. Upravo je zato suočenje koje je priredio Nenad Puhovski tako bolno: nema tu iznenađenja, ali ima podsjećanja na ono što je trebalo ostati potisnuto, ili čak preoblikovano u junaštvo! Svrha, naime, pozlaćuje svako sredstvo: kopanje očiju, rezanje ušiju, silovanje, prikapčanje na induktore - sve je to magla, dim i ništa, prema uzvišenoj, vrhunaravnoj obogotvorenoj Višoj Svrsi. Nešto malo dragovoljnog iživljavanja nije ništa naspram toj Višoj Svrsi, i gdje se djela u širokim potezima (fiksiranim na salvetama), tu frca ljudski materijal na sve strane: uho tamo, nos ovamo; Aleksandra Zec u kontejner na Sljemenu.

Nažalost, nikakva deklaracija, pa ni ona o domovinskom ratu, ne može počinjeno učiniti nepočinjenim ("Deed is done!", stoji u Macbethu), nikakva umjetno proizvedena "tradicija" ne može potpuno prekriti nastalu naređenu rupu u sjećanju. Potisnuta prošlost izbit će kad-tad, i nema pravoga izlječenja od nje nego duboka, sveobuhvatna katarza, na temelju priznanja stvari kakve su bile.

Iz još sam jednog, premda neveselog, razloga odgledao Puhovskijev film s posebnim uzbuđenjem. To posebno uzbuđenje na poseban me način negativno alarmira: Našao sam se, u dvorani Teatra&td, potpuno u ambijentu svoje drame, pisane po Jakovljevićevu dnevniku, Peto evanđelje.

Mašta sadističkog ološa prilično je ograničena: krvavo uho na podu u Lori, krvavo uho u mojoj drami. Fingiranje, lažiranje stanja, s elementima skurilno-komičnim, uoči posjeta inozemnih delegacija - u Jasenovcu 1942, u Lori 1992. Sve je isto! Dođavola, sve je isto! Jakovljevićeva definicija ustašije pregnantno bi se mogla izraziti ovom formulom: Totalna vlast zadnjeg ološa nad poštenim svijetom. Što je Lora drugo? Lora je to isto. I neću se nikada umoriti u dokazivanju da nema te Više Svrhe kojom bi se dalo opravdati tako nešto. Ološ ostaje ološ, i njegovo kažnjavanje osnovna je funkcija svakog poštenog sudovanja.