Dvoličnost godine

S kakvim ocjenama i kolektivnim emocijama će Paddy Ashdown biti ispraćen kada onoga dalekog i još nepoznatog dana bude odlazio iz bijeloga OHR-ova saraja na Kovačićima, o tomu se ne može ni nagađati, jer sluđena i lakovjerna bosanska javnost, osobito ona sarajevska, svoje osjećaje i stavove zna radikalno mijenjati, ukrug rotirati, u ciglih dvadeset četiri sata. Zasad, međutim, odnos između Ashdowna i jednoga dijela javnosti iz dana u dan biva sve napetiji, a pri tomu je najzagonetnije što se po svemu čini kao da visokomu predstavniku to ne samo da ne smeta nego da on napetost još i potiče svojim postupcima i stilom. Riječ je o onomu dijelu javnosti, koji uza svu relativnost i ograničenost pojma kad je riječ o današnjoj Bosni i Hercegovini, možemo nazvati kritičkom i nezavisnom. Na takav kritički stav prema Ashdownu, naravno, naslanjaju se i stranke gubitnice na posljednjim izborima, osobito SDP, ali to je već druga priča – si duo faciunt idem, non est idem...

Dimiti se počelo još u predizborno ljeto, kada je postajalo sve jasnije da je lako moguć povratak etnonacionalnih stranaka na vlast, a da Ashdown nekim jakim, ali neobrazloživim postupcima (smjena federalnoga ministra financija Grabovca, smjena šefa federalne tajne policije Alibabića...) vidno potkopava vlast i izborne pozicije Alijanse za demokratske promjene. No, da ispod toga dima ima već dobre vatre, i da će je biti sve više, moglo se je vidjeti kada je šef međunarodne uprave stao indikativno opetovati da u ovoj zemlji nacionalizam više nije opasna pojava, nego da su to kriminal i korupcija. Čitatelji Ferala, koji zbog nečega još imaju naviku da na ovim stranicama pogledaju što se događa u Bosni i Hercegovini, sjetit će se da ih je potpisani autor o toj tezi davno izvijestio kao o na-zlo-slutećoj. A ako se kod nekih u Bosni i Hercegovini, uz puno dobrohotnosti, Ashdownovo davanje zelenoga svjetla nacionalistima tada još moglo tretirati kao nekakva njegova verbalna nespretnost, sva je ta zbunjenost morala otpasti onoga časa kad su, oko izbora i neposredno poslije njih, čuli visokoga predstavnika kako kategorično izjavljuje da on i u nacionalnim strankama vidi dobre protagoniste reformi, potrebnih Bosni i Hercegovini da postane normalna država i da se integrira u Evropu.

Do daljega zaoštravanja je počelo dolaziti zahvaljujući Ashdownovom odnosu prema medijima i novinarima. U kratkoj povijesti postdaytonske Bosne i Hercegovine i međunarodnih namjesnika u njoj, od Karla Bildta, preko Carlosa Westendorpa do Wolfganga Petritscha, bilo je svakakvih okršaja s novinarima, ali se ne pamti da je ikomu od njih ili njihovih asistenata padalo na pamet tako osiono i ignorantski komunicirati s predstavnicima medijske profesije, kao što to rade Paddy Ashdown i njegov alter ego Julian Breithweith (britanski diplomat, koji je karijeru pekao u Miloševićevom Beogradu). Pri tomu u njihovu ponašanju frapantno dolazi do izražaja običaj balkanskih moćnika - nemilice gaziti po kritičarima. Nakon što je, tako, u jednoj televizijskoj emisiji uz ime Gojka Berića upotrijebio ružan žargonski diskvalifikativ, Ashdown se pod pritiskom javnosti morao ispričati ovom eminentnom novinskom autoru. No, taj gaf kao da ga je samo dodatno razjario. Sljedeća žrtva bila je emisija “60 minuta”, jedna od rijetkih autorski osmišljenih kritičkih emisija na Federalnoj televiziji. Njezinom uredniku Bakiru Hadžiomeroviću Ashdown je napravio popriličnu profesionalnu neugodnost, tako što je svoje sudjelovanje u emisiji grubo uvjetovao – nesudjelovanjem prof. Marca Wheelera, šefa sarajevskoga ureda Međunarodne krizne grupe (ICG), koji je već sjedio u studiju! Ubrzo potom slijedio je novi šok. U razgovoru s grupom mladića i djevojaka, budućih stranačkih lidera, Ashdown je čitatelje Slobodne Bosne, tjednika izrazito kritičnoga prema njegovoj osobi i ulozi, proglasio - budalama!

No, pravu profesionalnu pa i političku sablazan Ashdown je izazvao prošloga tjedna, svojim ocjenama o Dnevnomu avazu. Taj list i njegov vlasnik Fahrudin Radončić simbol su neke podvrste ratno-poslijeratne bosanske glembajevštine, beskrupuloznoga poslovnog uspona zasnovanoga na najmutnijim temeljima iz ratnih dana, a omogućenog tadašnjim potrebama i novcima Alije Izetbegovića i SDA-a; u žurnalističko-uređivačkom smislu, pak, list, kao i sva njegova druga izdanja, predstavljaju sumrak profesije i njezinih kriterija. Od prvih dana služenja SDA-u, taj list je opisao puni krug političke servilnosti: odmetnuo se bio od SDA-a i stavio na uslugu Zlatku Lagumdžiji kad je osjetio da dolazi SDP-ovih pet minuta, a čim je namirisao Lagumdžijin politički kolaps, nagazio ga je krvnički nemilosrdno, i vratio se u krilo etnonacionalističkoj politici. Na nedavnoj svečanosti uručenja priznanja za Avazov naslov ličnosti godine – dodijeljen, a komu bi drugomu! – Paddyju Ashdownu i Mustafi Ceriću, reis-ul-ulemi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Ashdown je izgovorio, a Avaz uredno prenio spomenute superlative.

U najkraćim citatima, evo kako oni glase: “Avaz je priča o uspjehu u Bosni”; “firma u kojoj se radi na profesionalnoj osnovi, primjer kako bi se ubuduće trebao voditi život u ovoj zemlji”; “Avaz je interes građana stavio u prvi plan, interes čitalaca”; “to je primjer koji trebaju slijediti institucije, političari i organi vlasti u ovoj zemlji”; “najjasniji primjer profesionalnog i poslovnog uspjeha”; “Avaz je uradio ogroman posao u reformiranju ovoga društva”; “za uspjeh reformi potrebno je snažno, profesionalno, borbeno novinarstvo, a Avaz u tom segmentu igra odlučujuću ulogu”...

Karakteristično je da je u svim medijima koji još nešto drže do sebe i vlastite kritičke pozicije, ovaj Ashdownov nastup protumačen istovjetno – kao duboko problematična i zabrinjavajuća gesta javne podrške i identifikacije.

Redakcija magazina Dani odlučila je svoj odnos izraziti tako što je naslovnu stranicu broja tiskala u crnoj boji, bez drugih sadržaja. U tom broju Dana i sâm sam komentirao Ashdownovu zanesenost Avazovim poslovnim i profesionalnim uspjehom. Evo izvoda iz tog komentara za Feralove čitatelje.

Nakon apologije Avazu, postaje jasno da ocjene koje Ashdown daje o medijima nisu stvar nepromišljenosti ili kriteriološke konfuzije, nego organski dio jednoga sistema preferencija i vrijednosti, jednoga uobličenoga pogleda à la Ashdown na medije i njihovu ulogu. Svi koji nešto znaju o novinarstvu i o našim prilikama, znaju da je sve obratno od toga što o Avazu govori najviša osoba međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini! I to ne tek na razini puke faktografije, nego i na razini avazovštine kao fenomena. Kao simbola u kojemu se utjelovljuju sve najlošije osobine beskrupuloznoga političarenja, kameleonskoga služenja svim režimima, sistematskoga ogrešivanja o temeljne postulate žurnalističke profesije (vjerodostojnost, provjerljivost, istinitost...), a katkada bogme i najsurovijih metoda javnoga linča. Da se i ne govori o onim višim razinama uređivanja i uređivačke filozofije, koje podrazumijevaju profesionalno osmišljeno promicanje općih društvenih i kulturnih vrijednosti. Za Avaz i avazovštinu – terra incognita...

Smiješno bi bilo pretpostaviti da Ashdown nema dovoljno znanja o ulozi i važnosti medija, kao i o našim prilikama. I jedno i drugo njemu je veoma dobro poznato. Pa kada to znamo, a kada se i o avazovštini zna da predstavlja sve suprotno od onoga što tvrdi Ashdown, onda njegovo metanisanje Avazu predstavlja vrlo zlokoban znak – znak da je nešto duboko prazno i lažno u njegovim opetovanim i gromkim verbalnim zalaganjima protiv kriminalnoga bogaćenja, za reforme, demokraciju, za “posao i pravdu”...

Ako su ove slutnje točne, ispod njih stoji jedna strašna socijalno-politička dijagnoza: na bosanskohercegovačkoj društvenoj sceni – to su i posljednji izbori pokazali – više nema ni jednoga segmenta u koji bi se mogle polagati nade kao u mjesto s kojega može poniknuti neki novi ratio Bosne kao funkcionalne i “normalne” društvene zajednice. Politička sfera (sa svojim totalno defektnim i kontraproduktivnim stranačkim životom) definitivno je izbačena iz aktivne igre, bez vizije i bez mogućnosti da stvara viziju, međunarodna zajednica ponovo je, nakon paradne epizode s Petritschevim konceptom partnerstva, grubo uzela stvari u svoje ruke, ali tek s jednim ciljem i smislom – da sačuva ovaj žalosni a ubitačni status quo, kulturna i intelektualna javnost degradirala je samu sebe do čiste nule, vjerske zajednice brinu svoju brigu bez dubinskoga dodira sa stvarnošću svojih stada, zazirući i same od građanskoga društva i kulture ko od šejtana.

Jedino gdje bi se mogla zaleći klica nekoga novog političkog smisla, to je istinski slobodno i istinski kritičko novinarstvo. Što od njega imamo danas? Tek grupu novinara i nekolicinu autora, čiji glas je vox clamantis in deserto, i tek ove marginalističke, malo utjecajne, u konačnici na propast osuđene, k tomu među sobom zavađene primjere, poput Dana, ili Slobodne Bosne, ili... Biva li vam, dakle, jasan smisao Ashdownovih medijsko-političkih preferencija?

Socijalno neporemećeni i nedeklasirani dio javnosti, ma kako malobrojan bio, svi ljudi koji nisu izgubili osjećaj za vrijednosti građanskoga društva, demokracije, slobode pojedinca, i medija kao najvažnijega garanta tih vrijednosti, ljudi koji još nisu spremni da se fatalistički pomire s ovom novom, na provincijalni format umanjenom, a jednako dehumanizirajućom varijantom orvelijanizma, tu strasnu i neskrivenu ljubav na otvorenoj sceni između Avaza i Ashdowna mogu doživljavati samo kao znak zgasnuća svakog društvenog smisla. Kao da već možemo čuti kako se tamo, u dubini, pokrenula mašina koja će na pozornicu našega društvenoga života za koji tren navući gusti crni zastor. Crno u crnome...

...Dok spremam ovaj tekst na njegov elektronski put u Feralovu redakciju, nije se čulo ni za jednu službenu reakciju iz krugova međunarodne zajednice na Ashdownov skandal s Avazom, niti na novinske komentare o njemu. Šuti i Ashdown sam, kao što uporno i konzistentno šuti i na zastrašujući val nasilja na povratnike u Republiku Srpsku (oko 120 napada u posljednjim mjesecima!), dok ležerno izjavljuje kako će “Karadžić biti uhapšen onda kada izgubi podršku naroda”. No, za to vrijeme počinje se i u Sarajevu događati nešto o čemu će, ako se otme kontroli, morati i Ashdown razbijati glavu. Prvo se u novinama pojavila peticija u kojoj se traži od pravosudnih organa da prekinu poznati proces u vezi s kampom za vojnu obuku na Pogorelici iznad Fojnice, koji je, kao teroristički, Izetbegović po američkom nalogu morao rasformirati 1996. Naslovljen kao peticija grupe intelektualaca, taj zahtjev je najprije izašao u novinama (u istom Avazu) bez ijednoga imena i prezimena. Kasnije se ustanovilo da se radi o petnaestak starijih, u javnosti uglavnom anonimnih Sarajlija. Potom je osvanula vijest o peticiji studenata Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, u kojoj se traži ukidanje televizijske emisije “60 minuta”, smjena njezinoga urednika Hadžiomerovića, obustavljanje procesa o kampu na Pogorelici, “uvođenje bosanskoga jezika na Federalnoj televiziji”, prosvjeduje se protiv “kroatizacije Bosne i Hercegovine” (dok se protagonistom toga procesa proglašava ni manje ni više nego – Jadranko Prlić, pa se stječe otužan dojam kao da su se ovi “studenti” ili njihovi mentori netom probudili iz nekoga dugogodišnjeg političkoga zimskog sna...). U točkama peticije navodi se i zahtjev Republici Hrvatskoj da povede istragu protiv “suca Ustavnoga suda RH Vice Vukova” (!) zbog optužbe za silovanje Bošnjakinja. U cijeli ovaj prosvjedni val uključili su se i – pjevači sevdalinki!

Od Unije studenata Sarajevskoga univerziteta javnosti je upućena obavijest da oni nemaju ništa sa spomenutim studentskim prosvjedom i da se protive svim oblicima mogućega anarhizma, a Koordinacijski odbor novinarskih udruženja oštro je osudio pokušaj da se ovim metodama utječe na uređivanje televizijskoga programa. No, koliko god ovi prosvjedi mogli izgledati neobično sa svojim rasponom od časnih intelektualaca umirovljenika, do studenata i sevdalija, činjenica je da oko zgrade Federalne televizije danonoćno dežuraju policijske ekipe, jer su studenti najavili da će organizirati masovno okupljanje oko te zgrade sve dok se njihovim zahtjevima ne udovolji. Spominju se, doduše u vrlo neodređenom kontekstu, i moguće žrtve, što cijeloj stvari dodaje prilično zloslutan ton.

Sva ova “pobuna” očevidno je iz iste radionice, ima isti rukopis i istu političku inspiraciju. Glavni urednik magazina Dani Senad Pećanin u anketi Oslobođenja o tomu kaže: “Uočljiva je ideološko-politička manipulacija sasvim konkretne političke stranke. SDA u strahu od reakcija visokoga predstavnika nije u stanju sama da iznese svoje stavove oko Federalne televizije, već to čini manipulirajući navodnim studentskim stavovima...” No, u širem smislu nije teško protumačiti ova događanja između ostaloga i kao posljedicu Ashdownovoga ohrabrivanja etnonacionalističkih opcija. U svakom slučaju, Paddy Ashdown, odnosno gremij kojemu je on odgovoran, imao bi itekako mnogo razloga da se zamisli nad učincima svoga javno iskazivanoga povjerenja u nacionalističke političke partije kao nosioce reformi, te nad učincima svojih aktivno iskazivanih simpatija spram profesionalno nesolidnih a politički prilagodljivih medijskih projekata.