Nacija je politicki istrosena kategorija

Nema dobrog patriotizma. Svaki je u procesu drustvene i politicke realizacije i artikulacije zavrsio kao sovinizam, zavrsio sa perspektivom masovnih grobnica, rusevina, kulturne, ekonomske i svake druge zaostalosti. Stereotipizacija nacionalnih politika identiteta naprosto je dokaz da se sa kategorijom nacije politicki nista novo i nista alternativno ne moze zapoceti

Boris Buden, publicista, filozof, knjizevnik i prevodilac, nekadasnji urednik zagrebackog "Arkzina", autor zapazenih knjiga eseja "Barikade" (I. i II.) i, nedavno izasle, "Kaptolski kolodvor", tokom boravka u Novom Sadu posetio je redakciju naseg lista. Mi smo tu priliku, naravno, iskoristili i sa sadasnjim urednikom beckog magazina za kulturu i umetnost "Springerin" i renomiranim promoterom antiglobalistickog pokreta napravili intervju. Razgovor zapocinjemo komentarisanjem aktuelne politicke situacije u Srbiji i Hrvatskoj.

- Karakteristika i ovdasnje i politicke situacije u Hrvatskoj jeste nastavak kontinuiteta, a ne prekid tendencija Tudjmanovog i Milosevicevog rezima. Prica u Hrvatskoj koja je pocela velikim veseljem zbog ocekivanog radikalnog prekida Tudjmanovog koncepta, zavrsila se otreznjenjem, jer se pokazalo da je, u osnovi, rijec o temeljnim zasadama iste politike koja uopce nije dovedena u pitanje. I dalje je najvaznija kategorija unutar koje se sve krece - nacija. Rezultati ovih izbora u Srbiji jesu takodje element otreznjenja, svodjenje stvari na pravu mjeru, osvajanje istine da se osnovna tendencija politickog razvoja na ovim prostorima, od sredine osamdesetih do danas ne mijenja. Bio sam skeptican i prema 5. oktobru. Pisao sam da se tu ne radi o bitnoj promjeni, da se promjena, kako je reklamirana, moze prikazati jedino kao kulturna. Odnosno, otisli su primitivni balkanski nacionalisti, a dosla je jedna proevropska, kulturna, uljudjena gradjanska struja koja ce zamijeniti primitivizam, a u biti voditi istu politiku. Danas konstatujemo da ta gradjanska struja nema politicku energiju i ne moze da bude kljucni politicki faktor. Zasto je to tako? Zato sto je napetost medju njima lazna, zato sto je nacionalizam - gradjanska ideologija. Mali covjek nize klase koji onemogucuje finoj gradjanskoj klasi da osigura evropski i demokratski prosperitet cijeloj naciji, zapravo je samo fantazma. U osnovi, ideologija je ista.

SUVERENOST MACKU O REP

* Govorili ste o slicnosti politickih prilika u Hrvatskoj i Srbiji. Moze se nabrojati citav niz analogija izmedju drustvenih i politickih procesa u ovim drzavama. Kako to objasnjavate?

- Ne radi se tu ni o kakvoj kulturnoj ili povijesnoj bliskosti. Mislim da su medjunarodni uvjeti, globalni ideoloski i politicki kontekst ucinili da je prostor za slobodu i razvoj toliko smanjen da nema mogucnosti za odvijanje bitno razlicitih procesa. Politicari na ovim prostorima, bez obzira o kojoj se drzavi radi, dijele se na realiste i nacionaliste. Realisti su oni koji znaju da je suverenost nesto sto mogu okaciti macku o rep, nesto sto se danas ne moze konzumirati. Znaju da se mogu ponasati jedino onako kako im kazu pravi nosioci suvremene suverenosti, a oni se ne nalaze na ovim podrucjima - nije bitno da li su ti suvereni Medjunarodni monetarni fond, Svjetska banka ili SAD, vazno je da su vani. Sa druge strane, nacionalisti parazitiraju na zabludi da postoji mogucnost realizacije suverenosti - to su hrvatski nacionalisti, to su srpski nacionalisti, to je Kostunica, to je HDZ, to su oni koji misle da neki narod moze danas da bude "svoj na svome" i sam odlucuje o svojoj sudbini. Ti politicari su ili budale ili veliki manipulatori.

* Da li se moze reci da realisti i nacionalisti na ovim prostorima koriste istu matricu vladanja?

- Koriste istu matricu zato sto nikada nisu ni htjeli, niti pokusali alternativno politicki da misle. Alternativno, u smislu radikalno drugacijih perspektiva. Samim tim sto su realisti, oni su u cijelom periodu jugoslovenskih ratova bili u real-politickom paktu sa nacionalistima.

* Realiste sacinjavaju u velikoj meri merkantilisti, dojucerasnji nacionalisti koji danas u evropskim fondovima vide spas za iscrpljene privredne i drustvene resurse...

- Postoji manipulativni element kod tzv. pro-Evropljana i ovdje i u Hrvatskoj, a to je da u Evropi cekaju nekakvi fondovi iz kojih ce se ovdje nekome pomagati ili da postoji visak novca koji ce se zbog necega nekome davati. U Evropi ne postoje fondovi, vec iskljucivo kapital. Kapital se nikome nece davati, nego ce se investirati. Investirat ce se ondje gdje se moze izvuci najveci profit, odnosno ondje gdje ce reprodukcija kapitala najmanje kostati, odnosno ondje gdje ce izrabljivanje biti najvece. Minimalna je mogucnost da o tome odlucuju nasi ljudi, bilo politicari bilo ekonomisti.
Ideja o fondovima je zapravo veoma neobicna. Ti ljudi koji u nju vjeruju zamisljaju svijet suvremenog globalnog kapitalizma kao neku vrstu suvremene socijalisticke drzave, u kojem postoje fondovi iz kojih se daje za drustveno korisne svrhe. Toga uopce nema. Iza pojma privatizacije krije se potcinjavanje kompletnog prostora, do poslednjeg detalja, procesima moci globalnog kapitalizma. Nicim se ovi krajevi tome nece moci oduprijeti. Nacionalisti, konzervativci svih vrsta, rasisti takodje, nacionalisticki rasisti... svi koji vjeruju da mogu pruziti otpor kroz ideju suvremene nacije - ponavljam - ili su budale ili manipuliraju ljudima. Suvremena nacija vise ne postoji, jedino mozda u kulturnom obliku, a i taj suverenitet bih nazvao neurozom ili psihozom identiteta. Haski tribunal je, ne potcjenjujuci pozitivnu ulogu koju igra na ovim prostorima, zivi dokaz da realizacija suverenosti nije moguca.

SOVINISTI SU AUTENTICNI EVROPLJANI

* U jednom intervjuu ste rekli da ste se "vise interesovali za svjetsku knjizevnost i filozofiju, filmove, seks, droge i rokenrol nego za hrvatsku knjizevnost, i da ne mislite da joj na bilo koji nacin pripadate". Da li se ovdasnja kulturna proslost moze reinterpretirati u tom smislu da se u njoj prepozna jedna sasvim druga kulturna tradicija, skladna danasnjim evropskim i civilizacijskim vrednostima?

- Evropske vrijednosti su kontigentne, one ne postoje same po sebi. One ovise o odnosu politickih snaga, evropska ideja je i radikalno univerzalisticka i ideja da je svaki univerzalizam - totalitarizam. Tesko je jednom zasvagda reci koje su evropske vrijednosti. Ipak, cesto se pod evropskim vrijednostima podrazumijevaju prava i slobode individue, gradjanske slobode, pravna drzava, demokracija, sloboda misljenja... Kao takve, te vrijednosti postoje... Kada sam rekao da nisam dijete specificnog hrvatskog identiteta, upravo sam htio prepoznati jednu drugu kulturnu tradiciju kojoj pripadam, koja dakako nije naprosto evropska. Treba se podsjetiti da je komunisticka ideologija na ovim prostorima igrala ulogu cesto radikalnog, veoma prosvjecenog modernizma. Ona je na ove prostore donijela radikalni sekularizam, relativno snaznu politicku i ideolosku emancipaciju zene (komunisticka ideologija je, barem teorijski, zastupala jednakost polova). Kao univerzalisticka ideologija, ona nije bila neprijateljska prema svijetu. Podsjetimo se, bivsa Jugoslavija je bila globalni politicki fenomen. Svi smo imali slobodu kretanja koju smo mogli konzumirati do mile volje, mnogo vise nego danas. Dakle, htio sam reci da sam ja - paradoksalno, ali samo na prvi pogled - evropsko dijete u onom smislu u kojem sam konzumirao ono najbolje sto nam je komunisticka ideologija donijela. Na ovim prostorima se danas zbiva snazni antimodernisticki, reaktivni proces, tendencija da se upravo te vrijednosti, pod plastom antikomunizma, potpuno uniste, utjerujuci nas, sa jedne strane, u predmoderna, a sa druge, u postmoderna evropska vremena.

* Jednom prilikom ste rekli da se na ovim prostorima nije dogodio "pad u u devetnaesti vek" i da je rasizam i kultur-rasizam savremeno evropsko dostignuce...

- Rasizam i kultur-rasizam nisu nista manje evropski od ideje demokracije. Evropa je izvoriste agresivnog kultur-rasizma; stvaranje Evropske unije je, jednim dijelom, motivirano upravo kultur-rasizmom. Evropa je, uostalom, vec bila ujedinjena pod nacistima, to jest Hitlerom, u svom rasistickom elementu. Sama Evropa nije pozitivan element, nesto sto se po sebi mora slijediti. Ausvic je evropska kategorija, antisemitizam je evropska kategorija, svi oblici sovinizma su takodje evropska kategorija. Zato, nasi zastupnici najprimitivnijeg sovinizma i nacionalizma nisu nikakvi balkanski zaostali kreteni; oni su autenticni Evropljani.

KLERIKALIZACIJA KAO RASPAD VJERE

* Spomenuli ste sekularizam kao jedno od vaznih elemenata socijalistickog nasledja. Od sekularizma dosli smo do sveopste klerikalizacije u svim drzavama bivse SFRJ. Gde vidite uzroke i motivaciju snaznog drustvenog uticaja religijskih institucija na ovim prostorima?

- Svakako ne u revitalizaciji vjere. Ljudi ne vjeruju u Boga vise nego sto su vjerovali prije. Naprotiv. Radi se o jacanju drustvene i politicke uloge religije kao nositelja identiteta. U nekim slucajevima, religija se zbog svoje politicke i drustvene uloge suprotstavila tradicionalno univerzalistickim, ekumenistickim nacelima. Katolicizam je univerzalna vjera, koja transcendira naciju, boju koze i zastupa autenticnu jednakost svakog ljudskog bica prema Bogu. U konkretnoj primjeni kakvu imamo u Hrvatskoj, hrvatska katolicka crkva, kroz politicku i drustvenu funkciju koja obavlja, to dovodi u pitanje. Fenomen klerikalizacije zapravo govori da se neki temeljni principi vjere raspadaju i unistavaju, i to ne od strane nekakvih "komunistickih i ateistickih bandi koji spaljuju crkve", nego unutar crkava samih. A to se desava onog trenutka kada crkva stavi naciju ili drzavu iznad Boga i postane ideoloski i politicki aparat. Klerikalizacija je povezana sa "Identity Politics", sa politikom separacije i jacanja tzv. autenticnih, specificnih i neponovljivih identiteta. A to nema nikakve veze sa vjerom u Boga.

* Rekli ste da su hrvatski Srbi odigrali najvazniju ulogu u uspostavljanju hrvatske drzavotvorne ideje, da su fakticki prihvatili ulogu koju su im unapred dodelili hrvatski nacionalisti. Da li se moze reci da su se uopste narodi bivse Jugoslavije ponasali skladno stereotipima koje su drugi imali o njima?

- Da. Ali ne bih rekao da je to racionalni proces. Usvajanje stereotipa, odnosno cinjenica da se ono sto se stvarno dogodilo poklopilo sa stereotipima nema veze sa esencijalistickim vazenjem stereotipa, nego je proizvod deterministicke strukture stvarnosti u kojoj zivimo. To znaci da ljudi sa ovih prostora jednostavno nisu mogli preskociti svoj horizont, te iz svojih nacija i sa svojim nacijama napraviti bilo sta drugo od onoga sto su napravili. Na ovim prostorima se patriotizam nije uspio ustoliciti kao pozitivna drustvena kategorija. Nema dobrog patriotizma. Svaki je u procesu drustvene i politicke realizacije i artikulacije zavrsio kao sovinizam, zavrsio sa perspektivom masovnih grobnica, rusevina, kulturne, ekonomske i svake druge zaostalosti. Stereotipizacija nacionalnih politika identiteta naprosto je dokaz da se sa kategorijom nacije politicki nista novo i nista alternativno ne moze zapoceti. Nacija je politicki istrosena kategorija.

ANTITERORISTICKA NACIJA

* Ovdasnje nacije su politiku identiteta zasnivali na iskljucivanju Drugih. Potreban je bio Drugi, koji je samim tim neprijatelj, da bi se iskonstruisali vlastita tradicija i vlastite vrednosti...

- Konstrukcija identiteta nigdje nije uspjela bez iskljucivanja tzv. Drugog. Sta zapravo jesu Hrvati? Oni su ne-Srbi, dakle to je "nesto sto nije balkansko, sto nije primitivno, sto nije cigansko". Samim tim sto ce uspostaviti granicu prema Balkanu, oni jesu nesto sto je evropsko. To jednako vazi i za Srbe, koji u svakoj prilici pokrecu temu borbe protiv islama. I oni dakle sebe dozivljavaju kao evropske granicare. Poslije 11. septembra ponovo su to izvukli iz rukava i sebe pokusali prikazati kao prvu antiteroristicku naciju. Sta su dakle Srbi? Oni su ti koji vode neprestanu bitku protiv tzv. Turaka i muslimana uopste. Valjda ne-muslimani. Pri svemu tome, cinjenice istog jezika, cinjenice stoljeca suzivota, cinjenice brojnih mijesanih brakova... postaju nevazne u odnosu na momenat iskljucenja. To nam govori da konstrukcija identiteta nije nevina i da nema iskljucivo pozitivne efekte. Deset godina jugoslovenske katastrofe dovoljan je dokaz koliko su u zabludi oni koji vjeruju da, napokon, jednoga dana, u obliku demokratskog, liberalnog, tolerantnog, zdravog i prosperitetnog nacionalizma mogu zaokruziti svoj identitet.

* Filozof Alpar Losonc pojmovno je odredio Milosevicevu vladavinu kao period etno-anarhizma. Da li se slazete sa tom determinacijom i da li se ona moze primeniti i na Hrvatsku?

- To je zanimljiva ideja. Zgodna je upotreba pojma anarhizam. Ono sto je time sugerirano pokusao sam i ja da sugeriram kada sam pisao o vladavini Tudjmana. Po meni, u Hrvatskoj je njegovim dolaskom na vlast poceo proces raspada cvrstih konstrukcija drustva i drzave, i stvaranja divljeg civilnog drustva. To je moment u kome zakoni naprosto vise ne vaze, u kome se funkcije drzave gase... Sve je pocelo tzv. antibirokratskom revolucijom, gde jedan demokratski element, narod, izvan institucija sistema donosi politicke odluke... Problem je samo sto taj fenomen ipak ne bismo smjeli nazivati anarhistickim, jer bi ispalo da mislimo da je on u tradiciji anarhizma, a ne, na primjer, u tradiciji desnog pucizma. Postoji jos jedna mogucnost tumacenja - liberalni kapitalizam takodje pociva na ideji apsolutne deregulacije. On takodje pociva na ideji drustva kaoticne slobode, unutar kojeg je moguce ostvariti nove profite i ekspanziju kapitala.
Na mjesto nekadasnje autoritarne strukture drustva, koja je karakterizirala stare patrijarhalne sisteme, kao sto je to bio komunisticki sistem Josipa Broza, nastupila je nova, fleksibilna struktura, kako se to u neoliberalistickim teorijama kaze. Milosevic nije nuzno zadnji preostatak lijevog anarhizma; on moze biti vjesnik rusenja postojecih struktura i stvaranja permanentnog vanrednog stanja...

PRVE DEMOKRATSKE PELENE

- Tudjman je nastupao kao klasicno patrijarhalna licnost, i neki su ga poistovjecivali sa ocem nacije. Tito je, frojdisticki gledano, bio tipican "otac nacije", koji, kako Frojd kaze, "brani i koci nagonsko praznjenje svoje djece". Tudjman, medjutim, funkcionira u matrici frojdisticke "majke", one koja potice na nagonska praznjenja svoju djece: cinite sto vam je volja, niko vas nece kazniti. Ono cime je Tudjman podsticao svoju politiku nije ni u kom slucaju stroga autoritarna struktura drzave; on je, obrnuto, omogucio da u velikom dijelu drzave ne vladaju nikakvi zakoni, ne vlada nicija, pa cak ni njegova volja. Time je zapravo suspendirao patrijarhalnu strukturu. Mislim da su i po tome on i Milosevic veoma slicni, ako ne i identicni. Njih ipak treba sagledavati samo kao simptome, odnosno nevazne elemente u procesu velike prestrukturacije suvremene suverenosti. Ako su nekad Adorno i Horkhajmer stvorili klasicnu autoritarnu licnost kao neprijateljsku figuru, danasnji oblik licnosti koji je nositelj nove dominacije je "Flexible Personality", licnost koja se prilagodjava svim mogucim situacijama. A to je subjekt deregulacije, subjekt neoliberalnog kapitalizma koji je u osnovi globalizacije.

* Da li je i dalje najdublji od svih snova na ovim prostorima - "san o vecitoj infantilnosti"?

- Kao sto su bili nezreli da odlucuju o svojoj sudbini ranije, ljudi sa ovih prostora nisu postali nista "punoljetniji" prosavsi kroz procese o kojima govorimo. Danas se ta njihova nepunoljetnost projicira u konceptu intervencije Zapada. Prvo je postojala teza da su ratovi posljedica naseg specificnog kulturnog identiteta, jer na Balkanu zive narodi koji svoje sukobe ne znaju rijesavati na tolerantan i miran nacin, nego se odmah pobiju. To je pripisano specificnom balkanskom mentalitetu, odnosno zaostalosti kroz stoljeca patrijarhalne vladavine totalitarnih sistema. Sada su, kao, narodi oslobodjeni, pa su, u procesu tranzicije, smjesteni u neku vrstu skole demokracije, gdje cine prve demokratske korake, mijenjaju prve demokratske pelene... Dakle, proces infantilizacije se nastavlja drugim sredstvima. Jednako kao i prije, ponovo je neko drugi taj koji odlucuje. Jednako kao i prije, ovaj fenomen infantilizacije ima element dominacije. Iza svega toga postoje interesi, procesi koji se odvijaju izvan nase volje i u odnosu na koje smo slabiji, kojima se ne mozemo suprotstaviti, niti kao nacija, niti kao pojedinci. Moramo tek razviti nove, alternativne oblike politicke solidarnosti koji bi uspjeli suprotstaviti se novim formama globalizacijske suverenosti. Najlakse je manipulirati djecom. Infantilnost ima veze sa onom starom kantovskom tezom da je prosvjecenost izlazak iz nezrelosti i nepunoljetnosti. U tom smislu, mi uopce nismo u razini kantovske prosvjecenosti.

ANTIGLOBALIZAM I FASIZAM

* Prisustvujemo, sa jedne strane, jakom aktivizmu antiglobalistickih, to jest antikorporacijskih pokreta, a sa druge, usponu nacionalizma i fasizma u Evropi. Sta vezuje ova dva, da ih tako nazovemo, pokreta?

- Ne mislim da izmedju njih postoje slicnosti, mada postoje izvjesna preklapanja koja su karakteristicna i za nase krajeve. Recimo, Milosevic je u jednom dijelu antiglobalistickog pokreta dozivljen kao borac protiv globalizacije. U antiglobalizacijskim pokretima postoje struje koje su radikalno nacionalisticke, koje, recimo, pod pojmom multikulturalizma zagovaraju getoizaciju, zatvaranje u vlastite identitete i agresivno nastupaju prema univerzalistickim idejama i tendencijama. Uzmimo kao primer Zozea Buvea u Francuskoj, velikog borca protiv "mekdonaldizacije", sa kojima sam u Brislu marsirao u antiglobalistickim protestima. Marsirao zajedno i sa Pax Christi, sa kojima, kao ni sa Buveom, nemam nista zajednicko. Bio sam ukljucen u jednu povorku u kojoj je bio i Black Block, koji je velikim dijelom sastavljen od "skinheda". Antiglobalisticki pokret nije pokret koji bi se mogao svesti na ono sto se nekada zvalo jasni drustveni subjekt. Tu ne postoji subjekt, ni teorijski niti prakticki. Antiglobalisticki pokret je, u kaoticnom smislu, otvoreni proces. U Austriji je recimo antiglobalisticki pokret najvecim dijelom usmjeren protiv rasizma i politike diskriminacije stranaca - dakle, jedna antirasisticka politika moze biti artikulirana unutar antiglobalistickog pokreta. Najvaznije je da ne pobrkamo, recimo, proustaski dio hrvatskog politickog spektra ili hrvatsku katolicku crkvu ili Seselja i Milosevica i njihovo protivljenje globalizaciji sa antiglobalistickim pokretom.

* Svetlana Slapsak uspon evropske ekstremne desnice objasnjava time sto je savremena Evropa neprestano udaljavala i proizvodila strance, odnosno Druge. Da li se slazete sa tom konstatacijom?

- U osnovi, da. Sam projekat Evropske unije ima kljucni moment do kojeg jos nismo dosli, a koji ce dodatno zaostriti i pojasniti njen ideoloski koncept. A to je pitanje konacnih granica Evrope, konacnosti Evrope, odnosno pitanje gdje prestaje Evropa i pocinje nesto drugo. Neprestano se izbjegava ta odluka, zato sto ona ne moze biti nevina ili nerasisticka; ona ce biti rasisticka. Na tim granicama ce biti podignuti bedemi, granice koje nece biti otvorene vec iskljucive. A to sto su se neki iz ovih krajeva proteklih desetak godina uvjezbavali u rasizmima, sovinizmima i iskljucivanjima drugih, moze im se u buducem procesu ujedinjavanje Evrope pokazati kao vazan pozitivan element u CV-u. Evropa ce trebati zandare, pandure, cuvare granice; fina evropska gradjanska klasa ce trebati rabijatne tipove, koji ce nemilosrdno iz Evrope izbacivati one silne mase treceg svijeta koje u sve vecoj mjeri nadiru prema njenim granicama. Dok mi ovdje sjedimo i razgovaramo, nekih 20 milijuna ljudi u Africi se krece prema Evropi. Svakog dana dolaze na granice Evrope i na njima ginu. Danas su te granice mnogo krvavije nego sto je Berlinski zid ikada bio. Mi to uopce ne vidimo, za nas su to zrtve sudbine, kao da je rijec o prirodnoj katastrofi, a tijela tih nesretnika neprestano se naplavljuju na plazama juzne Evrope.

* Kako komentarisete nesporni globalni rat u kome, kako ste jednom rekli, nije tacno definisano koje dve strane ucestvuju u njemu? Po vama, hantingtonovska teza o sukobu civilizacija prilicno je pojednostavljena. Ipak, da li mozemo dati bar osnovne naznake koje su dve strane u globalnom ratu?

- Kada govorim o globalnom ratu, onda mislim na temeljne promjene na subjektu suverenosti. Svijet koji je bio definiran idejom nacija koje se formiraju u demokratske nacionalne drzave, koje zajedno, preko UN, kroje globalni sistem svjetske stabilnosti - vise ne postoji. Ideja takvog svijeta se raspada. Svijetom dominiraju novi suvereni, koje je takodje veoma tesko subjektivirati - to svakako nije Dzordz Bus sam po sebi, nije ni NATO pakt, svakako to nisu ni SAD u koaliciji sa Velikom Britanijom... Ljudi cesto, sto je potpuno pogresno, poistovjecuju SAD sa globalnim suverenom, a treba znati da konglomerat novih suverena konolizira SAD jednako kao i bilo koji drugi dio svijeta. Dakle, mi prisustvujemo raspadu svijeta suverenih nacionalnih drzava i stvaranju novih globalnih suverena. Zato je potrebno sve novije ratne sukobe, a tu mislim i na intervenciju NATO-a u Jugoslaviji, promatrati u tom kontekstu. Politicki cilj te intervencije nije bilo nikakvo uspostavljanje demokratskih nacionalnih drzava, vec stvaranje jednog permanentnog vanrednog stanja.

* A da li postoji alternativa?

- Da. Alternativa je nesto sto svako u lokalnoj intervenciji i osobnom angazmanu mora artikulirati. Ona nije ni u kakvoj ideologiji formulirana. Ne postoji ni subjekt za koji se moze reci da je nosilac alternative. Ali, postoji ideja drugacijeg i boljeg, a u tom motivacijskom smislu postoji i alternativa. Nemoguce je reci koje su njene realne snage i pretpostaviti konacne forme njene politicke realizacije. Alternativa je u svakome od nas, u nasoj djelatnosti.

* Termin denacifikacija je cesto prisutan u ovdasnjoj javnosti; postoji mali broj njenih zagovornika i veliki protivnika. Da li je denacifikacija potrebna ovim prostorima?

- Denacifikacija je termin koji ima veze sa poslijeratnom Njemackom. Ona nije imala radikalne rezultate, kako se obicno smatra, buduci da je veliki dio nacistickih struktura bio ukljucen u novu vlast. U onoj mjeri u kojoj je bila radikalna, odnosno u kojoj je oznacavala eliminaciju fasistickih i nacistickih elemenata, sprovedena je kroz okupaciju pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Denacifikacija ima jos jednu ideju, a to je suocavanje sa istinom vlastite proslosti. Tu imam jednu primjedbu: mislim da ne postoji paralelizam povijesti. Za vrijeme Adolfa Hitlera i nacisticke Njemacke nije postojao toliki broj neovisnih novina i nisu donoseni izvjestaji iz Ausvica, i nisu cuvari Ausvica javno pricali o tome kako ubijaju Zidove. Na neki nacin - premda je to bilo nevjerojatno i do danas je ostalo nevjerojatno - Nijemci su mogli da kazu da nisu znali istinu. Ali, za koga bi se u ovim nasim krajevima moglo reci da nije znao istinu, da u ovih desetak godina nije znao sta se dogadja, kada se sve sto se dogadjalo - dogadjalo pred kamerama javnosti. Dakle, ne vidim ko bi se tu trebao suociti sa istinom. Zaboravljamo da je ono sto bi se zeljelo uciniti denacifikacijom jedan politicki proces, proces novog antagonizma u kojem se moraju zauzeti nove politicke pozicije. Ne mislim, dakle, da se moze ponoviti njemacki slucaj, ali shvacam sta zagovornici denacifikacije zele. Medjutim, mislim da niti pojam, niti mehanizam ne odgovaraju ovom trenutku.