Novac za ništa

Na Zapadu to zovu tehničkim standardom ili novcem za ništa. Utjeraju te rano jutrom u limenu tvorničku halu, a otpuste kad noć debelo pokrije grad. Prvo umoran kljucaš nad volanom na putu do kuće, onda još desetak minuta tražiš slobodan parking i psuješ sve po spisku, a kad ti žena u čipkanom korzetu otvori vrata, srušiš se mrtav umoran na otoman. Ona je, nesretnica, još za ručak pripremila sarmu, ali džabe joj je podgrijavati: san se kapitalističkom pregaocu spustio na oči, hrče ko Nazorov medvjed Brundo, čeka ga novi radni dan.
Jednom sam se u Švicarskoj čudio zašto su ulice u devet navečer tako prazne. Prijatelji su mi rekli da nacija rano odlazi u krpe kako bi akumulirala energiju za nove radne pobjede. Pitao sam ih kad troše mukom zarađeni novac, kad, pobogu, uživaju u životu: ljube, čitaju, šetaju, šale se, kibiciraju, filozofiraju... Rekli su mi vikendom i na godišnjem odmoru - stotinjak dana godišnje. Što hoću reći: Mogu li se vrijednosti izmjeriti novcem? Koliko košta zalazak sunca na Bačvicama, a koliko đir Rivom i kavica na štekatu u podne? Ako je vrijeme novac, a vremena u kapitalizmu nemaš - znači li to da si siromašak gori od onoga koji se hrani iz kontejnera? Jučer sam vidio kombi s duhovitim natpisom na vratima - Radno vrijeme: do iznemoglosti. Dobro je zapjevao stari Mark Knofler: Money for nothing.