Elektrorekreativna centrala

Ovih dana slavna konceptualna umjetnica skrenula nam je pažnju na neponovljivi genij našeg velikog pronalazača i naučnika Nikole Tesle.

Probuđeni Teslin Duh omaškom je zapahnuo baš moj skromni čeoni režanj. Preko noći sam počeo drugim očima da gledam svijet oko sebe. Moje naukom probuđeno srce počelo je da roni suze zbog permanentnog i uzaludnog bacanja energije na svim poljima ljudske djelatnosti.

Pođimo, na primer, od sala za bodi-bilding. Osim dobro građenog tijela, što je za svaku pohvalu, šta imamo kao proizvod tog teškog rada?

Gdje odlazi energija?

Protiv bildovanja nemam ništa, jakako, „Mens sana in corpore sano“, veliki sam pristalica sporta i rekreacije. Ali prosto me boli činjenica da skupa energija bespovratno odlazi u neravnopravnu borbu tega protiv gravitacije. Šta bi suvonjavi genij Tesla uradio kada bi kojim slučajem uplatio jedan termin bodi-bildinga, skinuo se u gaće i potkošulju i ušao u teretanu?

Sigurno da bi našao način da energiju proizvedenu snagom mišica pretvori u tako neophodnu električnu struju. Napravio bi Elektrorekreativnu centralu. Pa dok dižeš, pumpaš, vrtiš, savijaš, povlačiš, guraš, energija se preko zupčanika i kaiševa sprovodi do alternatora, pretvara u električnu, ova dalje u hemijsku, sve do udobnih elektroda u akumulatoru. Dodeš na trening, doneseš akumulator iz svog auta, malo vježbaš, i sa punom baterijom odeš kući.

Ili da se „elektroteretana“ direktno poveže sa elektrodistribucijom, tako da nezaposlena omladina može i da zaradi neki dinar pumpajući sprave. Trening umjesto da platiš, dobiješ pare na kraju.

Umjesto klasično postavljenog dvotarifnog brojila, priključiš ga tako da bilježi koliko si vježbom napumpao kilovat-časova. Po jeftinoj ili skupoj tarifi, zavisno od toga kad si imao svoj termin treninga.

Za jedan dobar trening istrenirana osoba može da proizvede barem pola KWh, kad se pomnoži sa brojem sprava i vježbača na njima, pa sa brojem sati koliko prosečno radi teretana, pa sa brojem teretana u državi, dobija se ozbiljna količina struje, sasvim dovoljna da se razmisli o ovom alternativnom izvoru energije. Da ne govorimo o psihološkom aspektu ove zamisli. Vježbači bi najzad dobili osjećaj da osim rekreacije, poboljšanja sopstvene kondicije i izgleda, rade nešto korisno i za širu društvenu zajednicu. Varijacija na temu bi mogla biti zabavni park, elektroteretana povezana sa vozilima za djecu, vozićem, ringišpilom, pa, dok roditelji vježbaju, djeca se vozikaju uz pomoć roditeljski dobijene struje. Osim uštede, ovdje imamo i pedagoški aspekt - djeca direktno uviđaju da uživaju zahvaljujući roditeljskoj muci. Balkanski roditelj, koji se maksimalno žrtvuje za svoje dijete, dobija kolateralnu korist, stiče nemalu fizičku kondiciju.

Ovakvi elektrosportski i elektrorekreativni centri svakako bi postali i izvanredni turistički sadržaji, što bi nas još krupnijim slovima upisalo u kartu atraktivnih turističkih destinacija. Za ovaj projekt ne tražim honorar, samo mogućnost da se poneki put besplatno provozam u tom muskulo-elektro-lunaparku. Sa realizacijom požurite, da se opet ne nađe neki Edison koji će da mazne ideju.